Jane Doe

Anarhistička farma

 

Sadržaj

   
- 12 -

Baš prije nego je sunce izašlo, Pancho začu pijetlovo kukurikanje. "Danas neću propustiti doručak!" reče sam sebi. Istegne se i pogleda uokolo ne bi li vidio gdje je Sabo, ali nje nije bilo na vidiku . "Možda bih trebao opet početi spavati na otvorenom, kao u Špiljskom kampu."

Pancho probije put između bala sijena prema ružičastom svjetlu koje je prodiralo kroz pukotine na daskama stajskih vrata. Previše spavanja izgledalo mu je kao lijenost, dakle kao karakterna slabost, ponekad je preoštro kritizirao druge, a sam se osjećao krivim. Lagano gurne vrata i otvori ih. Vani je već bio dan. Fotografi ovaj dio dana nazivaju magičnim satom, jer su sjene duge, a sunce kao da nosi svoje ružičaste naočale.

Rosa na livadi smoči Panchu noge dok je hodao u potrazi za ostalima. "Gdje su svi?" mrzio je kad bi ga izostavili iz nečeg. "Što bi mogli raditi u zoru?" Dođe do koraljne ograde i provuče se kroz slomljenu prečku. "Na ovoj se farmi održava sve osim ograda," primijeti sam za sebe. Na njegovoj je staroj farmi to bila prva stvar o kojoj su vodili računa. "Da su me oni psi lovili samo dan kasnije, ograda bi bila popravljena." Volio je razmiš-ljati ovako povezano. "Danas ne bi bio tu."

Pancho okrene ovu misao u glavi još jednom i nasmije se ironiji - na njemu je bio red da zakrpi ogradu, a da je to učinio ranije više ga ne bi bilo. Tad dođe do vrha humka i pogleda livadu koja mu se pružala kao na dlanu. "Što se zaboga dolje događa?" Svinja u čudu počeše uho.

Na prvi se pogled činilo kao da netko naganja stado ovaca. Prvo su bježali na jednu stranu, da bi zatim stali. Odjednom, kao da su jedno biće, počeli bi trčati u drugom smjeru. Čudno je bilo to što ih nitko nije jurio. Još je bilo čudnije ono što je primijetio: u stadu nije bilo samo ovaca, nego i krava i koza, svinja i mazgi, kokoši i, zapravo - svi sa farme. Pancho ugleda Goldie skoro u centru gomile. "Pa, to je već nešto," prodrma glavom, "ovce naganjaju psa."

Ptičar uhvati Panchov pogled i zamahne mu repom kao da kaže "dobro jutro", a svinja mu odmahne. Pancho zatim sjedne na travnatu kosinu i stade promatrati igru stajanja i kretanja, okreta i preokreta životinja koje su trčale dok je on sjedio kao da iz sjedala gleda baletnu predstavu.

Koreografija je bila impresivna. Plesali su oko jezera energično i savršeno graciozno. Stanka, zatim nagli okret nalijevo, otkriju malu crnu figuru kako bezuspješno hvata korak s osta-lima. "Sabo," Pancho zažmiri na tren i izgubi je u onoj masi koja je svaki put bila sve gušća i gušća.

Manji i manji, krug bi se stiskao svaki put kad bi trčanje postalo hodanje, još više kad bi samo stajali. Životinje su se smijale i pljeskale kad bi se gomila raspršila.

Pancho primijeti još jedno lice koje nije očekivao, Emmu, divlju puricu. Zajedno s Goldie, popne se na vrh brda, ostajući bez daha. Pancho im pođe u susret da ih pozdravi.

"Dobro jutro!" Pancho se stražnjim nogama posklizne o mokru travu i dramatično završi na zemlji ispred psa i purice.
"Izgleda zabavno, možda bi i mi trebali to probati?" nasmije se purica. Goldie se naceri onako kako samo to ona zna, i bez da su si namignule, obje padnu na mokru travu i zatim se, umirući od smijeha, otkotrljaju niz brdo.

Pancho je oprezno hodao niz klizavu padinu. Nije bio siguran da li mu se rugaju ili ne. Što se dogodilo sa svima? Zar su zaboravili važan problem o kojem se sinoć raspravljalo? Sjedne na suhu stijenu blizu jezera. Polagano hodajući, Emma i Goldie mu se pridruže. Većina ostalih je otišla, vjerojatno na doručak. Purici se pridruže njeni mladi, koji su kljucali oko jezera dok su stariji razgovarali.

"O čemu je tamo bila riječ?" reče Pancho pokazujući nogom na livadu.
"Jutarnja vježba," reče Goldie, tresući sa sebe rosu. "Evo ih!" Pas i purica pogledaše prema gore, a zatim i Pancho. Žućkaste zrake sunca osvijetle nešto što je izgledalo kao divlji oblak, prebrz i prečvrst da bi bila samo para. Roj preleti iznad njih, te zaokrene u širokom luku. Pancho je, naravno, vidio jata ptica. Njihova je preciznost bila oduvijek svojevrsna inspi-racija za njega s vojničkog stajališta, no ovakvo jato nije nikad prije vidio. Iznad glava, u aerodinamičnim akrobacijama od čega bi svakom zastao dah, kretali su se kao jedno tijelo vrteći se, padajući, obrušavajući se, lebdeći i klizeći.

"Zašto?" bilo je sve što je svinja uspjela izgovoriti.
"Zašto ne?" uzdahne Emma, "Da sam barem i ja mlada pa da im se mogu pridružiti."
"Hajde, idi gore," pogurne je Goldie, "ja ću čuvati djecu."
"Zašto ne?"

Purica se nasmije i zaleti se šireći krila. Trebalo joj je nekoliko krugova po zraku da ih uhvati, no Pancho uspije jasno vidjeti trenutak kad se Emma pridružila formaciji, baš kao kad klizač zgrabi ruku svog partnera u zraku. Jednu je minutu letjela zasebno da bi se potom potpuno stopila s jatom. Pancho se očima punih čuđenja okrene prema Goldie: "Vidio sam i ranije ptice kako lete, no zašto je ovo mnogo ljepše?"
"Mislim da je stvar u raznolikosti," reče pas, "Jesi li ikada vidio Božićno drvce?"

Zbunjeni Pancho odmahne glavom.

"Mi psi smo češće od vas svinja pozvani u ljudske domove," prizna ona, "Najbolja i najljepša Božićna drvca uvijek imaju najšarenije kuglice i najviše vrsta svih mogućih ostalih ukrasa, za koje ne bi nikad pomislio da bi zajedno izgledali lijepo, no nekako na Božićnom drvcu izgledaju božanstveno. Jednom smo posjetili nekog tko je imao bijelo drvce sa crvenim kuglicama," slegne Goldie ramenima, "Govoreći kao pas, uvijek su mi se sviđale crvene kuglice, ali jednostavno nisu bile zanimljive."

Pancho je napola slušao jer se sav bio udubio u ptice. "Mogao bih ih gledati cijeli dan. Da bar mogu letjeti." Vidio je kad se jato razdvojilo na dva dijela koja su zatim kružila u suprotnim smjerovima. "Kako znaju kako to napraviti? I kad to napraviti? Tko ide kuda?"
"To je instinkt jata, tj. njihov mentalni sklop," reče Goldie.
"Mentalni sklop", ponovi Pancho s prezirom. Svinje nisu imale zajednički mentalni sklop. Takva vrsta aktivnosti bila je za životinje niže vrste. Pancho je o sebi uvijek razmišljao kao o pojedincu, čak kao o vođi. Sada bi se vjerojatno složio s tim da uloga vođe možda i nije najzahvalnija stvar na svijetu, no barem je mogao misliti za sebe, stati na svoje četiri noge, biti sam svoja svinja. Tu kontrolu ne bi nikada prepustio nekom drugom.

No, začudo, uzimanje kontrole od drugih mu nije smetalo. "Zato što se meni može vjerovati," pomisli, "Drugi… pa, tko zna kamo mogu krenuti, i hoće li se uvući putem u… neku opasnu situaciju." Pancho prestane gledati ptice i nogom počne kotrljati oblutak u blatu. Skupljenih očiju pogleda Goldie. "Zar je to sve što ste jutros radili na livadi? Pokušavali postati jato?"

Posebno je naglasio posljednju riječ šutirajući oblutak u jezero gdje je potonuo u blato ispod površine, radeći pravilne krugove koji su se širili sve do rubova. Goldie je gledala krugove sve dok nisu potpuno nestali. Tad ustima pokupi veliki kamen i baci ga u sredinu jezera. Od njegovog pada voda snažno prsne i napravi val od kojeg se čitavo jezero uznemiri. Životinje promatraše u tišini sve dok površina nije opet bila savršeno mirna.

Goldie izabere mali oblutak i odnese ga na daleki rub jezera. Pusti ga da padne iz njezinih usta na što se na vodi opet naprave mali krugovi koji su se polagano širili do rubova. Pas se okrene i nasmiješi Panchu. "Ovo je ono što mi pokušavamo biti", reče.
Pancho se naceri: "Obluci?"
"Ne," reče Goldie, "Jezero!" Glavom lagano gurne svinju u vodu. Pancho se nasmije kad pas skoči za njim.

Plivali su po jezeru, a ptice su im se obrušavale iznad glava. Na obali jezera mlade su purice cvrčale i pokušavale otići za dadiljom u vodu.

"Znaju li purice plivati?" upita Goldie.
"Pa, patke znaju," reče Pancho, "Možemo im pomoći ako im voda pređe preko glave." Tako pas i svinja pomognu malim puricama da uđu u plićak na rubu jezera.

Kao i svim mladima i njima se svidjelo prskati jedan drugoga. Hihotali su tako glasno da su uspjeli probuditi patke koje su drijemale u obližnjem visokom šašu. One doplivaju do njih kako bi im se pridružile u zafrkanciji, a Pancho i Goldie izađu van kako bi ih nadzirali s obale. Igra se pretvorila u neku vrstu lovice prskanjem vode.

"Pretpostavljam da purice znaju plivati," reče Pancho okre-nuvši se prema psu. "No, i dalje ne shvaćam. Ti želiš postati jezero?" "Ne znam kako bih to objasnila," uzdahne Goldie, "Zašto jednostavno ne bi sutra ujutro i pokušao?"
"Nema šanse. Prestrašno je." Pancho zadrhti, "Naježim se od same pomisli na to."
"Strašno," pas raširi svoje smeđe oči i zakoluta ih ne vjerujući onom što je upravo čuo."Zabavno je. Zato to i radimo. Neka vrsta igre i zabave. Ostalo je sve samo zanimljiva popratna pojava."

Pačići i purići odu malo dublje u vodu gdje su ih trstike zaklanjale od pogleda, no Goldie se kao pravi čuvar premjestila na mjesto s boljim pregledom - pogleda prema nebu da provjeri gdje su ptice, ali ih ne uspije vidjeti. "Emma, daj." reče pas, "Danas imam mnogo posla."
Pancho se sjeti da mora polijepiti plakate, ali se pritom sjeti i svog želuca. "A danas još nismo ni doručkovali!"
"Ja ne doručkujem," reče pas, "Jedem samo jedan obrok dnevno, no ti daj."
"Samo malo nečega," reče Pancho, "Donijet ću i nešto kukuruza za purice," te krene prema brdovitom dijelu livade kako bi skratio put do polja kukuruza. Vratio se vrlo brzo s nekoliko klasja slatkog kukuruza. Goldie je još uvijek glumila čuvara. Patke su se igrale na sredini jezera. Pancho primijeti da patke puno bolje plivaju od purica. "Vjerojatno zbog mrežastih stopala," pomisli ljušteći kukuruz i mašući zlatnim klasjem iznad glave pozivajući mlade na doručak.

Oni brzo istrče iz vode, potamane sav kukuruz u roku od par minuta te se vrate natrag u jezero. No, mame Emme još nije bilo na vidiku.

Pancho sjedne pokraj Goldie koja je sad već bila prilično uznemirena. "Obično se ne bih brinula," reče, "Ali sam u odboru za barikade i mislim da će im trebati moja pomoć."
"Idi," pogurne je Pancho, "Ja mogu paziti na djecu, a i siguran sam da će se Emma brzo vratiti." Pancho je znao da ne nedostaje nikome u svom odboru. Ipak je žarko želio poviriti u tiskane novine. "Vidim da nisi nikada bio roditelj," reče pas, "Emma je meni povjerila djecu i ja moram ostati s njima bez obzira koliko dugo trebalo. Ona računa na mene."
"Naravno," klimne Pancho. Nekoliko minuta u tišini promatraše plivanje, nakon čega Goldie reče: "Juanita i Carlos…Trebali bi im javiti za aukciju. Mislim da bi htjeli biti tu. A i trebamo ih."
Pancho se složi. "Možda bi ih ptice mogle naći u Špiljskom kampu."
"Tako bi bilo najbrže", odgovori Goldie i stade zuriti u nebo. "Pa bilo je i vrijeme."

Spuštajući se prema njima u spiralnoj formaciji koja je sličila na vadičep, ptice se prizemlje na drugom kraju jezera. Sve osim Emme, koja se obrušila tik do zlatnog ptičara.

"Oprosti," nasmiješi se purica ljubazno, "No, bilo je tako zabavno."
"U redu je, ali sada bih zaista trebala krenuti," Goldie otrči uz brdo u pravcu staje. "Bok, vidimo se uskoro," zalaje preko ramena i nestane iza živice.
"Izgledalo je prekrasno," Pancho reče Emmi, koja je hvatala dah, "Nisam znao da purice mogu letjeti."
Emma prestane dahtati, te se okrene i pogleda ga u oči. "Što si rekao?" upita svinju.
"Nisam znao, mislim, uvijek su mi govorili da purice ne znaju letjeti," Pancho se osjećao kao da mu tlo klizi pod nogama.
"Uvijek su ti govorili? Tko to?" Emma mu se kljunom gotovo zarine u njušku. Pancho se polako i oprezno ispravi: "Pa, svi kažu da ne znate letjeti."
"Svi? Možda svi ponavljaju te klevete, no jedino nekolicina njih može profitirati širenjem takve kontrole uma."
Pancho stade uzmicati. Emmino je perje bilo zaista nakostriješeno. "Što je ovo?" Raširi krila i zategne ih tako da pokaže svako pero.
"Krila," Pancho proguta knedlu.
"A čemu služe krila?"
"Za letenje. Da, naravno." Pancho je tražio prave riječi, "Mislim da su zapravo htjeli reći da purice ne mogu dugo letjeti, već samo nekoliko metara."
"To je smiješno," Emma se napuhala toliko da je sada bila dvaput veća nego inače. "To je isto kao kad kažu da svinje po mraku ništa ne vide, kad i sam znaš da svinje po noći vide itekako dobro. Samo ne žele dati svinjama ideju da pobjegnu po noći, jer su zapravo farmeri ti koji ne vide ništa kad se smrači. No, ovi farmeri," malo se smirila i glas joj je sad odisao više gnušanjem nego ljutnjom, "ovi farmeri izmišljaju laži i svima govore da purani ne znaju letjeti, pa mlade purice to čuju i izgube samopouzdanje." Nanovo se okrene prema Panchu: "Možeš li zamisliti koliko ti samo treba vjere da uopće pokušaš poletjeti? Treba ti nevjerojatna hrabrost i snaga i samopo-uzdanje da skočiš s drveta, vjerujući samo u svoja krila i u zrak."

Pancho klimne potvrdno. Nije mogao shvatiti to skakanje s drveta i očekivanje da će poletjeti.

"No, farmeri, prvo kažu pilićima ‘Vi ne možete letjeti. Bolje vam je da ostanete u kokošinjcu’ i malo po malo oni počnu u to vjerovati. Tad to isto kažu i puricama koje također povjeruju u farmerske laži i počnu se bojati. Nikad nisu letjele i zato svojoj djeci govore da uopće i ne pokušavaju poletjeti, no purice to rade stalno. Moja djeca neće nikada čuti laži tih farmera. Izrast će u jake purice pune samopouzdanja i radit će ono što žele." Nakon što je završila s lekcijom, zapuše i pogleda uokolo.

"Usput, gdje su djeca?"
"Plivaju," reče Pancho.
"Plivaju? U vodi?" Emma potrči do ruba jezera mičući one trstike koje su joj zaklanjale pogled.
"Da, u jezeru s patkama." Pancho se požuri dolje kako bi se pridružio zabrinutoj majci. "Nadam se da je u redu što smo ih pustili. Nisam znao znaju li purice plivati, no vidim da im ide dosta dobro."

Emma je gledala svoju djecu kako se utrkuju s pačićima. Mahnu majci na obali te im Emma nekako s oklijevanjem odmahne. Purica i svinja stajaše promatrajući djecu kako se igraju na toplom lipanjskom jutru. Pancho primijeti kako Emma stražnjim perjem za letenje briše navlažene oči. "Emma, što nije u redu?" upita Pancho. "Ništa," reče ona, "Nikad nisam znala da purice mogu plivati." Nasmiješi se ponosnim majčin-skim osmijehom.

"Pogledaj, sve su ostale ptice otišle." Pancho pogledom pretraži livadu. "Mislio sam nekoga zamoliti da odleti do Špiljskog kampa da kaže Juaniti i Carlosu za aukciju."
"Idem ja," ponudi se Emma, "Nisam vidjela Judi otkad su se djeca rodila, a Mac i Crveni… stvarno mi nedostaju."

Pancho pomisli kako su za jedan tajni kamp svi znali previše o njemu. Osim, nadajmo se, ljudi.

"Možeš paziti na djecu, zar ne?" Emma se počne zagrijavati za let.
"Ja!?" Pancho promrmlja, "Ja bih trebao nešto raditi. Napra-viti plakate i letke. I zaliti kukuruz."
"Najviše dva sata." Emma dade djeci znak da dođu na obalu.
"Vratit ću se do ručka." Sad se mama purica obrati svojim trima mokrim lopticama: "Želim da ostanete s Panchom dok se ne vratim. Radite što kaže i budite blizu njega, bez obzira na sve."

Zadnju je rečenicu uputila najvećoj među njima, ako ijednu možete nazvati velikom. Pancho je već ranije zamijetio da je ta purica bila sklonija avanturama od drugih.

"Pripazi na Orvillea. Wilber i Amelia su dosta dobri. Budi dobar. Vratit ću se brzo." Na to Emma počne hvatati zalet. S minimalnim mahanjem podigne noge i ubrzo nestane iza vrhova drveća. Svinja posluša što joj je rečeno. Male su ga purice pažljivo promatrale. Pancho pomisli u sebi: "Ako želiš da te poštuju, ne smiješ im nikada pokazati strah. Moraš se ponašati kao da si glavni i kao da imaš plan." No, već je bilo prekasno. Djeca su znala da pred sobom imaju novopečenu dadilju i samo međusobno izmijene poglede. "U redu," reče Pancho prijaznim glasom, "Idemo zaliti kukuruz."

Okrene se da ih povede do vrta, ali već nakon nekoliko koraka začuje pljuštanje vode i graktanje purica. Djeca su se vratila u jezero.

* * *

U staji su pripreme za subotu već bile u tijeku. Goldie, Jethro, Rosy i nekoliko ostalih većih životinja počnu graditi barikade i izvidnice. Pošto su im pojmovi barikada i izvidnica bili pomalo nejasni, tako su i građevine dobile više na estetskoj, umjetničkoj kvaliteti. Građevinari su se ponašali kao arhitekti, svađajući se oko toga da li će stepenice ili prozor staviti tu ili tamo.

Prilično suprotno od onog u kućici za tisak: tamo je bio pravi biznis. Tisak je imao mnogo vrsta štamparskih stilova, no malo slova iste vrste ili veličine. Izgleda da to nije smetalo ovnu i kozi pri svađi oko teksta na letku, jer su uvijek odabirali najmanja slova, tako da bi mogli složiti što duže i složenije rečenice. Na stranu su odložili velika slova svih fontova, koja će poslužiti za naslovnicu, o kojoj će odlučiti tek na kraju.

Neke životinje odšetaju do susjedne mljekare gdje ih je Sveta Krava podučavala nenasilju.

Pilići, pačići, janjad i sva ostala mladež prema Suzynim i Sallynim uputama sakupe svu hranu, te je skupe na jednu hrpu. Od toga napravili školski projekt. Sally je mislila kako će im to dobro poslužiti kao edukativno iskustvo. Sabo i njezini prijatelji sakupe lance i komade užadi.

U međuvremenu je Pancho sjedio i promatrao male purice kako plivaju u jezeru. Besposlenoj se svinji činilo da vrijeme nikako ne prolazi pa je stao obilaziti jezero i proučavati floru i faunu, uvijek krajičkom oka pazeći na svoju dužnost.

Perunike su taman počele cvjetati izgledajući kao ružičaste i bijele zastave na zelenim kolcima. Gomila se raznih biljaka borila za svoje mjesto među stijenama. Pancho je razdvojio nekoliko trstika uz rub vode kako bi mogao bolje promotriti ljubičasto-plavi lopoč da bi se ubrzo našao pred ljutitim očima divljeg patka. Tata patak je sjedio na hrpi jaja i iz svog skrovitog gnijezda promatrao male pačiće.

"Oprostite," reče Pancho, zatečen jednako kao i patak, "Pitao sam se tko pazi na ove pačiće." Nije mu baš uvijek dobro išao neobavezan razgovor. "Ja vodim brigu o ovim puričicama."
"Purićima," reče patak.
"Oprostite, što ste rekli?" Pancho nije uspio zaključiti iz ljutitog tona tog patka da li je to bila uvreda ili ne.
"Purići," žuti je kljun sročio riječ što je jasnije mogao, "Nisu to puričice, već purići."
"Zaista?" Pancho se pokuša sjetiti tog termina, "Nisam nikada prije čuo da ih zovu purići."
"Pa to je ono što oni jesu i tako ih se treba zvati," bio je nepopustljiv patak.
"U redu, purići!" Pancho slegne ramenima. Dvije su životinje sjedile u tišini samo nekoliko minuta, ali su se one činile kao vječnost.
"Iskreno, ne bi trebale ni plivati." Patku kao da je pozlilo.
"A zašto ne?" Čitav je ton razgovora iznenadio Pancha, koji se počeo osjećati zaštitnički prema… purićima.
"Emma misli da je to u redu."
"Emma je luda. Zar Emma misli da može letjeti?"
"Emma zna letjeti." Panchovo se lice počne crveniti.
"Pa ne zna letjeti. Purice ne znaju plivati i purići ne znaju plivati." Patak je svoje rekao.

Pancho nije mogao vjerovati onom što je čuo. "Ali gledaj," pokaže na puriće koji su se prskali vodom na sredini jezera, "Oni plivaju." Divlji patak zatvori oči. "No, ne bi smjeli." Protrese glavom izražavajući nešto između tjeskobe i straha.

Pancho nije znao kako da protumači ovu potonju izjavu, ili oklijevanje, pa nastave još nekoliko minuta sjediti u napetoj tišini.

"Šššš," izusti divlji patak prskajući Pancha po licu da to naglasi. "Nisam proizveo niti jedan zvuk," prošapne svinja brišući njušku blatnjavom šapom. "Pa i nemoj, samo slušaj." Oboje zatvore oči kako bi se bolje koncentrirali. I da, osim zvukova dječje igre moglo se čuti mrmljanje i prigušeno hihotanje: stranci u blizini vode.

Patak zagrakće dvaput na što pačići prekinu igru te počnu plivati prema tati. Purići ih instinktivno stanu slijediti. Ubrzo su se svi naganjali.

"Idi provjeri tko je to," zapovijedi patak.
"Ja?" Pancho se ukoči.
"Ja sam malo zaposlen," zagrakće patak sarkastično i pokaže na jaja i pačiće.
"Vi purići ostanite tu," reče Pancho. Sve se mlade ptice okupe oko gnijezda osjećajući opasnost.

Pancho duboko uzdahne i krene prema otvorenom provjeriti čiji su to bili glasovi. Trudio se što tiše hodati kroz blato i stijene, ne toliko da iznenadi strance, nego zato što je mogao jasno zamisliti divljeg patka kako osluškuje svaki njegov pogrešni korak. Što je duže hodao u smjeru glasova, sve je jasnije mogao čuti razgovor stranaca. Pancho zastane i istegne glavu. Zar su razgovarali o glazbi? Ako uhodiš bespomoćne pačiće, ovo nije bila stvar o kojoj bi raspravljao. Međutim, opreza nikad dovo-ljno. Svinja nastavi pretraživati područje. Skrenuo je iza zavoja i ostao iza ogromne gromade stijene te se popeo na prste i virio.

Tamo su sjedili i jeli ukradene jabuke, nimalo ne mareći za jezero ili plivače.

"Štakori!" Pancho promrmlja malo preglasno. Četiri se šarene glave okrenu prema njemu. Pancho se nakesi shvativši što je učinio te izađe iz skrovišta iza stijene. Sva četiri stranca ustanu i pojure prema svinji. Pancho stade uzmicati sve dok ne vidje da su oni ispružili šape.

"Bok, bok. Lijepo vam je ovdje." Vidjelo se da je govornik nekoć bio bijeli štakor, no izgleda da je upao u nekakvu plavu boju koja se lagano primila za bijelo krzno. Samo su mu oči bile originalne ružičaste boje.

"Kako ste?" reče Pancho oprezno pružajući šapu plavom štakoru. Pokušao se nasmiješiti, ali mu je pogled zastao na ukrasu na štakorovom prozirnom uhu, tako da je smiješak ispao neka vrsta grimase.
Štakor kucne o ukras i reče: "Dixion, to mi je ime."
Pancho primijeti neko ime otiskano na metanom ukrasu za uho. Plava šapa zamahne u smjeru crnog štakora s bijelim mrljama, s ponekim obrijanim dijelom. "Ovo je Nick."
Pancho se okrene na stranu i pročita napis na ukrasu: "Za Nikolu."
"Da, to sam ja." odgovori mrljasti glodavac. Nick je bio mnogo mlađi nego što bi se dalo zaključiti iz njegova zapuštena izgleda.
"Ja sam Ben." Zelenoglavi štakor pruži šapu svinji, koja nije odgovorila jer je pokušavala pročitati ono što je pisalo na njegovom uhu. "Stavljaju ih naopako," reče Ben slegnuvši ramenima te se okrene kako bi Pancho mogao vidjeti.
"Benzin?" Koja čudna imena, pomisli Pancho.

Iza svih ostalih stajala je mala ružičasta mišica. Pancho je primijetio da joj je, osim repa koje je bilo u duginim bojama, čitavo krzno bilo ružičasto. Činilo se kao da joj nije baš bilo stalo da se predstavi, pa se Pancho odšetao do nje i pročitao natpis na ukrasu.

"Saharin!" ustanovi, "Vrlo slatko ime."

Pancho je mislio kako je ovo bila pametna rečenica, no ružičasta je mišica očito već previše puta čula tu šalu. Zurila je u svinju pogledom koji je odavao nešto između odvratnosti i dosade.

Pancho se okrenuo prema drugima.

"Ja sam Pancho i ovo baš i nije moja farma, ja sam tu samo posjetitelj."
"Oh," reče Dixion. Pancho osjeti pad na prijateljskoj razini.
"Pa… mi smo grupa ‘Slobodni radikali’, možda si čuo za nas?"
"Mislim da nisam," reče svinja. Osjeti još manje prijateljske naklonosti.
"Dosta smo poznati u gradu," reče Saharin s visokim tonom i kreštavim glasom.
"Nadam se da im ona nije pjevačica," pomisli Pancho sam za sebe.
"Trenutno smo na turneji," objasni Ben, "Ima li na farmi staja?" Pancho klimne. "Možda možemo jednom ili dvaput zasvirati?"

Pancho pogleda štakore. Znao je da ekscentrični divlji patak neće dopustiti da svoja jaja i pačiće izloži ovoj opasnoj pojavi. A i sjeti se svog obećanja Emmi.

"Staja je tamo preko," pokaže neodređeno u glavnom smjeru, "Danas su svi zauzeti." Pribrao se. Možda su ovi gradski štakori zapravo špijuni ili policijski detektivi. Sada je razmišljao poput stare koze ili ovna. Možda im ne bi smio dopustiti da bez pratnje njuškaju oko staje, a i kako bi to izgledalo kad bi on bio taj koji ih je poslao, a kad bi se ispostavilo da su oni zaista špijuni?
Tad mu je sinula ideja.

"Jesu li to vaši instrumenti?" upita ih gledajući čudne svežnje koji su ležali sa strane.
"Naravno da jesu!" Nick s osmijehom odgovori.
"Pitao sam se," reče Pancho slatkim nevinim glasom, "da li bi mogli odsvirati jednu stvar za mene? Obožavam dobru glazbu!"

Štakore nije trebalo dvaput pitati. Sa zadovoljnim izrazom na licima, počnu se pripremati. Dixion i Ben su imali svatko svoju gitaru. (Pancho nije bio siguran, ali mu se činilo da je Ben držao bas), Nick je svirao saksofon, a Saharin je bila za bubnjevima. Iako su bubnjevi bili mišje veličine, njoj je trebalo dosta vremena da ih složi. Gitaristi su bili toliko željni svirke da su se za par minuta već uštimavali.

"Gdje se možemo ukopčati?" upitaju zbunjenog Pancha. Svinja pogleda uokolo po livadi i slegne ramenima. "Nemamo struju," reče.
"Što?" Štakori ostanu šokirani. "Svi imaju struju."

Dixion potapša Bena po ramenu istovremeno pogledom pretražujući livadu i voćnjak u potrazi za utičnicom. "Tamo!" Plavi štakor okrene sve ostale glave prema visokom mjestu koje Pancho nikada ranije nije zamijetio. Na vrhu su bile žice. Ben i Dixion potrče do drvenog stupa, noseći na ramenima duge snopove električnih žica poput nekakvih planinara. Ben se poput pravog štakora uspne na stup, izvuče žice te ih baci dolje Dixionu. Za par minuta svirka je već počela.

Baš kao što se Pancho nadao, zvukovi električnih gitara, saksa i bubnjeva odjekivali su čitavom farmom i vjerojatno čitavom okolinom. Ubrzo su stanovnici farme prestali sa svojim zadacima i krenuli u smjeru zvukova. Čak su i pačići i purići malo isplivali da vide što se događa.
Dixion preuzme mikrofon.

"Dobrodošli svi," započne s estradnim žargonom, kao da su životinje bile gosti, a on njihov domaćin. "Mi smo ‘Slobodni radikali’.", reče uz Saharininu pratnju bubnjeva. Životinje su stajale u tišini. "Mi smo laboratorijski štakori koji su pobjegli u gradsku kanalizaciju. Prva stvar koju bi vam htjeli odsvirati jest pjesma o našem bijegu. Zove se ‘Uhvaćen u zamku poput miša’."

Ovo su bile posljednje razgovjetne riječi koje je Pancho čuo. Pojačalo je bilo odvrnuto na 11, bubnjevi su lupali, a saksofon kukao poput medvjeda u zamci. Pjevači su vrištali (ispalo je da su svi članovi benda pjevali prije ili kasnije), ali ih se nikako nije moglo razumjeti.

Pancho ovo nije mogao nazvati glazbom, no publika je, kako je vidio, bila puna onih koji su se smijali, klimali glavom i tapkali nogama.

Sabo dođe do Pancha te mu postavi tako očito pitanje: "Što se događa?"
"Putujući bend," vikne joj u uho na što primijeti da se i on sam počeo pomalo njihati u ritmu glazbe.

Purići uoče Pancha gore, gotovo posve naprijed. Odlučili su da bi u ovoj prigodi trebali biti pored svoje dadilje. Napuste jezero te se provuku između kravljih i kozjih nogu i dođu do, odnosno ispred, Pancha.

Što je bend duže svirao (a prva je pjesma trajala malo duže) mladi su se sve više gurali prema naprijed. Starije su se životinje susretljivo odmicale unatrag. Pancho se odmakne da napravi mjesta za neku djecu koja su se bacala njemu ispred lica. U isto je vrijeme pokušavao držati mlade purice na oku. One su pak pred pjevačima širili svoje perje na repu.

Pancho leđima naleti na Sally, punašnu ružičastu učiteljicu. Sally je radila poprilično isto što i Pancho, pazila na svoje učenike i istodobno se odmicala prema natrag da sačuva bubnjiće.

"Zar nije odlično?" povikne, "Baš smo ovo trebali!"

Pancho se nasmiješi i klimne, iako nije imao blage veze o čemu je ona pričala. Sally počne plesati, a Pancho ju je samo nepomično gledao. Bila je potpuno ista kao i njezina sestra Suzy, možda čak i slađa jer je bila malo punašnija. Nije htio ispasti nepažljiva budala koja ne želi plesati, a i jedan mu ples nije nikako mogao škoditi. Ponudi joj nogu te je odvede do otvorenog mjesta na livadi. Od tamo su jednako dobro mogli vidjeti gomilu, a imali su puno više mjesta za ples. Plesali su prilično razigrano, no ipak na prijateljski način, udarajući se stražnjicama i trljajući se o njuške.

Obje su se svinje smijale kad je glazba odjednom stala. Gomila žestoko zaplješće i stade ispuštati životinjske krikove. Štakori se vidno zadovoljni naklone pa se ponovo predstave svojim novim obožavateljima. Panchove oči pretraže livadu u potrazi za njegovom dužnošću, kad ugleda nešto što nije očekivao. Iz kuta u kojem su bili, svinje su mogle vidjeti daleko u voćnjak i još daleko iza, sve do stabala bresaka.

Pancho prepozna Hansa, ovčara iz susjednog čopora. Vjerojatno je došao provjeriti tko to svira, pomisli Pancho, no uz koga se ono priljubio i koga to on mazi? Izgledalo je kao ovca, no Pancho baš i nije u to mogao vjerovati. "Sally, tko je ono s Hansom?"

Pancho pokaže u smjeru breskvi, no Sally nije niti ni pogle-dala. "Vjerojatno Monika," reče i okrene se prema Panchu. "Zar si šokiran što vidiš ovčara i pudlicu zaljubljene?"
"Recimo da sam iznenađen što vidim bilo kojeg ovčara s bilo kojom pudlicom, u ljubavi ili prijateljstvu," reče Pancho, "Mislio sam da Hans i njegovi mrze pudlice."
"Već se godinama skrivaju tamo kako bi zajedno provodili vrijeme. Jadna Monika, ni njena se obitelj ne slaže što je s Hansom," uzdahne Sally, "Svi rade probleme tamo gdje ih nema, a zapostavljaju veliki nered koji im se događa ispred očiju."

Štakori ponovo pojačaju, tako više nije bilo moguće pričati. Nije se moglo raditi ništa drugo osim plesati. Pancho i Sally su se mogli koncentrirati jedno na drugo znajući da djeca nisu u nikakvoj opasnosti. Nakon što su otplesali još tri pjesme, koje su zvučale gotovo identično kao i ona prva, sjednu na travu i stanu gledati.

Svi su životinjski pogledi bili usmjereni prema bendu. Pogledavši tamo dolje gdje su bili Hans i Monika, Pancho primijeti da su čak i njih dvoje počeli plesati. Ali, čekaj, tko su bile one životinje pokraj električnog stupa? Pancho skupi oči da bolje vidi. Bob crni ovan i Čangrizalo stara koza stajali su leđima okrenuti bendu i zurili u električne žice.

 

 

 

 

na prvu stranicu