Jane Doe

Anarhistička farma

 

Sadržaj

    
- 3 -

Sunce je već odavno bilo izašlo kad je Pancho otvorio oči. Sunce je jedva prodiralo kroz tu gustu kupinu ispod bora. Probudi se iz dugog i nemirnog sna o psima koji su ga naganjali i o masakru u kokošinjcu. No kada ugleda pred svojim malim ružičastim očima trnje kupine shvati da ono što je sanjao nije bio san.

Stenjao je mučeći se da ustane. Svaki ga je mišić bolio, a svaki korak podsjećao na jučerašnji dan. Dok je puzao iz gustiša da vidi gdje se nalazi, Pancho shvati da nema pojma kako je stigao na ovo mjesto. Kružio je oko grmlja i njuškao obližnja stabla ne bi li našao nešto što bi mu pokazalo put. "Ne znam kako sam došao tu, ne znam gdje sam i ne znam gdje bi išao, dakle..." Možda i nije bitno. Bila je ovo izvrsna vježba za mozak. "Ono što jest bitno je da sam gladan."

Znajući sasvim jasno što prvo treba učiniti, onjuši zrak. U šumi je bilo obilje nepoznatih mirisa, no ništa od mirisa kukuruza ili jabuka ili čak mrkve. Ipak, osjeti nešto. Vlagu, možda vodu. Bio je prilično ponosan što je uspio otkriti izvor mirisa pa krene na sjever. No možda ipak na istok? U bilo kojem slučaju, išao je prema vodi.

Šuma se danju nije činila toliko opasnom i nitko ga nije hvatao te se Pancho opusti u jutarnjoj šetnjici. Svakih nekoliko minuta bi stao da njuhom provjeri smjer. Bio je prilično brz s obzirom na bol u mišićima. "Bilo bi vrlo dobro kada bih našao vodu," promisli, "to je i bio moj prvotni plan. Možda će na rubovima tog potoka ili jezera biti biljaka koje će mi dobro poslužiti kao doručak."

U nekom žbunju sa svoje lijeve strane začu glasno pucanje grana. Odjednom na oprezu, Pancho se usmjeri na zvuk i onjuši. Taj miris nije mogao promašiti. Rakuni. "Idem desno i zaobići ću ih" Samo nekoliko koraka dalje začu hihotanje iza drveta s desne strane. Pomisli se vratiti i zaobići ih u širokom luku, no iza sebe već ugleda dva rakuna koji su kopali ispod debla. Ako je želio izbjeći susret bio je samo jedan izlaz: onaj naprijed. Posvuda je mogao namirisati svoje prijatelje, ponekad ih čak i čuti, no uglavnom ih nije vidio. Međutim, svaki put kad bi se uputio udesno u smjeru vode shvatio bi da mu je put blokiran.

"Pitam se da li rakuni možda paze vodu kako je nitko drugi ne bi mogao koristiti." Polako, ali sigurno Pancho se nađe kako korača uzbrdo u suprotnom smjeru od vode. Ubrzo dođe na uski puteljak kroz nepokošenu livadu. "Mnogo je životinja prošlo ovuda," pomisli. Budući da je bio na dobro ugaženom putu osjećao se manje izgubljenim ubrzo zaboravivši da je krenuo ka vodi. Iako mu više nisu bili sa svih strana, rakuni su ga ipak pratili na pristojnoj udaljenosti. Teren je bio sve strmiji i cesta je bila sve uža dok nije nestala te mu je jedino preostalo penjanje. Pancho je bio prisiljen slijediti put pošto je s jedne strane bila planina, s druge oštra strmina. Uostalom, tu mu je bilo dobro i očito je put vodio nekamo, iako doduše on nije znao gdje.

Put je nekoliko puta naglo skretao i bivao je sve strmiji. Želudac mu počne kruliti, a i noge se počnu žaliti. Pancho sjedne na trenutak da se odmori, no primijeti kako su rakuni bili samo jedan zavoj iza. "Kuda idemo?", razbjesni se nakon što je još jednom skrenuo i dobio odgovor na svoje pitanje. Put je tu završavao. Pred njim je stajao ulaz u ogromnu mračnu špilju.

"Predivno!", vrisne, "U zamci sam!" Oprezno zakorači u špilju. Ništa nije vidio, ali mu je nos govorio sve. Koji miris! "Nemam pojma što je tamo unutra, ali ću se radije suočiti s rakunima," pomisli dok se okretao i krenuo natrag.
Tad začu poznat zvuk: "Ej, ja sam!"
Prvo je mogao vidjeti samo par žutih očiju, a zatim i obris crne mačke u crnoj špilji. "Sabo?", šapne. Bila je to mačka s njegove farme.
"U redu je," zaprede. "Pođi za mnom."

Pancho baci letimičan pogled unatrag i ugleda rakune kako ulaze u špilju. Požuri se da sustigne mačku koja nije imala problema s kretanjem u mraku. "Mačke vide u mraku, rakuni vide u mraku. Samo ja - samo ja ne mogu," promrmlja te se spotakne o kamen. Smrad je u špilji bio jak; toliko mirisa koji su se preklapali i napravili zbrku u njegovom nosu. Mačka je hodala ispred njega, rakuni odmah iza. "Sabo, kuda idemo?", upita Pancho trudeći se zvučati kao da mu je svejedno. Je li to bila zamka koju su mu postavili neprijatelji s farme?
"Želim da upoznaš neke moje prijatelje", reče mačka.
"Zašto nisi sama došla po mene?" upita svinja sumnjičavo.
"Rakuni su se javili dobrovoljno", mačka slegne ramenima.

Iz pozadine se začu hihotanje, no kad se Pancho okrenuo na licu im je mogao vidjeti samo sladak osmijeh.

"Evo nas," reče mačka. Skrenuli su iza ugla i ušli u trbuh spilje. Zraka sunca koja je prodirala izvana davala im je svjetlo i blaženi kisik. Životinja je bilo posvuda, među ostalima naravno i rakuna, vjeverica i jelena. Tada na rubu golemog kruga životinja Pancho ugleda pet ogromnih obrisa tako veličan-stvenih i zastrašujućih da je odmah znao:"Medvjedi!"

Odmakne se i na leđima osjeti hladnoću stijena. Mačka odlunja te se smjesti u podnožje manjeg medvjeda koji je sjedio u sredini, na što joj Pancho uputi par prodornih pogleda.

"Dobrodošao," reče mali medvjed.

Pancho se osjećao slabo. Koljena mu počnu klecati, a lice problijedi. (Ovo je bilo posebno dojmljivo s obzirom da je bio bijela životinja). Srebrna se vjeverica stvori s drvenom posudom kraj njega gotovo u sekundi.

"Hoćeš malo vode?", upita svinju. Pancho potvrdno klimne glavom i posegne za vodom. "Smiri se, sve je dobro. Među prijateljima si," šapne mu vjeverica te odjuri natrag s praznom zdjelom.

Sve su oči bile uperene u svinju. Osjećao je kako mu ponos govori da pokaže malo hrabrosti. Prisilio se da dođe među životinje te kaže: "Hvala vam za vodu. Bio sam toliko žedan da sam mislio da ću se onesvijestiti!"

Ta je rečenica urodila plodom, iako nije bio siguran da li su mu vjerovali.

"Vjerojatno si gladan. Ubrzo će ručak. Ja sam Judi", kaže medvjedica.
"Ja sam…" usne mu još ne navikoše na novo ime. "Ja sam Pancho", reče svinja pogledavši Sabo koja je samo zavrtjela očima, ne rekavši ništa.

Štoviše, nitko ne reče ništa, pa je Pancho pitao što ima za ručak, čisto da probije led i započne razgovor. Nadao se da odgovor neće biti svinjetina.

"Rekla sam im što se ti se jučer dogodilo na farmi. Mislili smo da bi nam se možda htio pridružiti." reče Sabo.

Nama? Pancho je mislio da je mačka bila životinja s farme, ali je očito vodila dvostruki život.

Pancho se smrzne kad je ogroman naboran smeđi medvjed prozborio svojim dubokim glasom "Sabo nam je rekla da znaš čitati. Što još znaš?"
"Pa," zamukne Pancho, "znam pisati i pomalo zbrajati. Radim planove, nadzirem i organiziram ostale životinje."

Po šaputanju među životinjama Pancho zaključi da ih je razočarao.

Riff Raff ga upita da li zna pronaći drva u šumi. Još jedna nova životinja pomoli glavu iz gomile, dođe do Pancha i zarine mu svoje smiješno lice u njušku. "Znaš li graditi?"

Svinja upije miris čudne životinje pred sobom... Okretna i brza, sitna životinja odskoči unatrag i skoči na rame velikog medvjeda gdje ostane sjediti.

"Graditi baš i ne znam", reče Pancho, "ali mi vrlo dobro ide nadziranje drugih dok to rade."
"Pa, zar to ne ide svima nama!", prozbori čudnovata životinja te pokrene lavinu smijeha koja se kao divlja vatra širila među rakunima.
Sabo se nagne prema Panchu i reče "To je Bonkers. On je majmun. I to odbjegli majmun!"
Smijeh prestane kad prozbori medvjedica Judi: "Ako ne znaš ništa raditi, kako znaš nadzirati druge dok rade? I ako oni mogu sami nešto raditi, zašto si im ti potreban?"
Pancho ostane zabezeknut. Već umoran od ismijavanja, preokrene priču. "Što to točno vi radite? Imate farmu?" Bilo je to dobro pitanje s obzirom da je ovo bio čudan sastav životinja.
"Nema nikakve farme", odgovori mu Judi, "Živimo u šumi i radimo kako bi je zaštitili."
"I živite i radite zajedno?"
"Svi živimo u blizini i ponekad radimo stvari zajedno, no ne nužno", reče Judi.
"Ti si vođa?" Svinja upita iskreno, ne misleći ništa ružno time, no uzdasi koji su se čuli među životinjama rekoše mu da je napravio gadnu pogrešku time što je to pitao.
"Nemamo vođa!", odbrusi mu Bonkers, "Nema vođa, nema sljedbenika."

Neugodnost razbije tek piskutav glas vjeverice: "Idemo jesti!" Na to sve životinje pohrle prema ulazu u špilju.

Judi se kretala znatno sporije od ostalih. Nedavno je upala u zamku lovaca i ozlijedila se, te se sada još uvijek oporavljala. "Ne brini se, ima dosta hrane," reče Judi. Sabo i Pancho uspore kako bi joj pravili društvo.

Hrana se dijelila ispod stabala u blizini špilje. Pancho primijeti i neke životinje koje nisu bile na sastanku u špilji. Vjeverice su pripremile jelo od žireva i iako nije baš bilo privlačno, bilo je zasitno i gladnoj je svinji imalo dobar okus. Nad hranom se vijorila zastava na kojoj je pisalo "Orasi za sve". Tako su se zvale vjeverice koje su na sebe preuzele hrabar zadatak da se brinu za prehranu tako velikog i šarenog skupa životinja.
Pancho sjedne između Judi i Sabe.

"Sabo mi je dosta pričala o tvojoj farmi", reče Judi. "Čini se da je sve počelo s uspješnim ustankom. Prava je šteta što su neke životinje postale poput ljudi." Pancho zine u čudu. Je li to način na koji je Sabo vidjela trud i napore na farmi? Kad bolje promisli o tome, pomisli Pancho gledajući mačku, gdje je ona bila kad se trebalo raditi? Ovdje, bez ikakve sumnje. Pancho ne reče ništa te Judi nastavi: "Uvijek sam se pitala zašto si ostao na farmi nakon što si postao neovisan, radeći i dalje kao rob? Zašto nisi pobjegao u šumu i postao uistinu slobodan?"

Nikad nije o tome razmišljao, a koliko je znao ni druge životinje nisu mislile na to. Odmahne glavom i jednostavno reče: "Ne znam." I zaista nije znao.

Svinja pogleda prema gore i primijeti dvojicu rakuna od sinoć, Vragolana i vjerojatno Bitangu, kako iznova staju u red. "Vidio sam sinoć kako ti rakuni napadaju kokošinjac," izbrblja se Pancho. "To je bilo užasno za gledati, no opravdao sam to njihovom glađu. Sada vidim da su mogli tu jesti, a da su tamo samo radili nevolje."

Judi i Sabo se zadovoljno nasmiju. Sabo promrmlja kroz zube kako je vjeverice kuharice ne bi čule: "Zlo nam je od žireva."
"To i nije neki izgovor," pomisli Pancho i primijeti da je on bio jedini koji je pojeo čitav tanjur. Većina ostalih životinja nisu svoj ni takle.
Sabo pruži svoj tanjur Panchu i reče "Posluži se. Nisam gladna kao što sam mislila.", sretna što se uspjela osloboditi tog jela.
"Hvala", progunđa Pancho primivši se zdjele.
"Imaš pravo Pancho," reče medvjedica. "Ovo je sasvim zdrava hrana i vjeverice naporno rade da bi je spravile", te rekavši to počne jesti, ali ne s onakvim užitkom kao svinja.
Pancho je bio gotov vrlo brzo. Želudac mu je bio pun, te mu se mozak mogao usredotočiti na druge stvari. "Rekla si da radite kako bi zaštitili šumu. Što radite?", upita medvjedicu.
"Radimo u korist šume," odgovori, "i šuma nam vraća tako što nas hrani i štiti." Pancho sjedne i ne prozbori ništa nekoliko minuta te Judi nastavi. "Ljudi sijeku previše stabala i na taj način uništavaju mnoge životinjske domove. Životinje se stoga trebaju udružiti kako bi spasile i sebe i drveće i potoke." Sada je govorila o svojoj omiljenoj temi, a pritom je imala i pozornog slušatelja. Judi mu je potanko ispričala sve o ekološkim katastrofama sve dok Pancho nije postao potpuno svjestan općih posljedica.

To ga toliko dirne da počne plakati. Osjećao je da je zadatak životinja od iznimne važnosti.

"Pomoći ću koliko god mogu", obeća, "no nemam nikakav plan."
"Nema veze", Judi kaže, "mnogi od nas imaju planove". Pancho se nasmiješi i pogleda oko sebe svoje nove prijatelje. Samo se nadao da ti planovi nisu bili Bonkersovi ili možda od rakuna.

U slijedećih je nekoliko dana Pancho upoznao čitavu družinu. Nisu ih baš zanimali planovi ili organizacija, no bili su prilično pametni i vrlo dobro obaviješteni. Svinja se pitala kako li će se uklopiti u sve to i što će im imati za ponuditi. "Barem me sve ovo zanima," promisli dok je pokušavao naučiti kako se pali logorska vatra.

Pancho je uvijek volio nešto raditi te su ga bezbrižni dani u Špiljskom kampu pomalo umarali. Ostatak životinja većinom je uživala u dokolici, drijemajući na suncu, igrajući kojekakve igre i pričajući o ekološkoj revoluciji, no bez konkretnih poteza po tom pitanju. Samo bi se pojavljivale na ručku i večeri te svirale bubnjeve u večernjim satima. Nakon nekoliko dana besposličarenja, Pancho se dobrovoljno javio za pomoć vjevericama kuharicama. One su se kroz šumu kretale brzinom munje skupljajući sve što je bilo jestivo, posebice žireve, a Pancho je samo bezuspješno kaskao za njima. Nakon toga se okušao u kuhanju. Recept "Orasi za sve" bio je uvijek isti: uzeti sve što se tog dana uspjelo skupiti i baciti u ogroman lonac. Nakon par sati kuhanja, trebalo je samo smisliti novo ime za jelo i servirati ga.

Ovo je svinji bilo jako zabavno s obzirom da se volio igrati s hranom, ali ga to nije mentalno razvijalo. Međutim, počeo je jako cijeniti vjeverice. Štoviše, divio im se. Do tada nije nikada ni upoznao neku vjevericu. Prije je pretpostavljao da vjeverice nisu sposobne kao većina ostalih životinja, no kod nikoga nije nikada vidio takvu predanost, energičnost, pamet i samo-dostatnost kao kod njih. I to sve bez nadzora. One su bile nečujni otkucaj srca koji je održavao živom ovu skupinu životinja.

Na povremenim je sastancima Pancho uglavnom slušao, a ako mu nešto ne bi bilo jasno poslije bi nasamo zamolio Judi da mu to objasni.

"Korporacije," pitala se svinja, "Jesu li one novi neprijatelj ili je to tek druga riječ za ljude?"
"To je isti neprijatelj, samo zamaskiran," reče mu Judi, "Vrlo lukav i težak za poraziti."
"Zašto jednostavno ne skinemo tu masku?", upita svinja.
"Baš je to ono što pokušavamo," reče medvjedica, klimajući glavom, "no teže je nego što se čini."
Judi duboko uzdahne te počne s objašnjavanjem. "Recimo, što je i točno, da je jedini razlog postojanja tih korporacija da svojim dioničarima, odnosno sebi, donesu profit."
Pancho klimne i doda: "Znao sam. Nije ni čudo da ne mare za životinje koji im osiguravaju taj profit ili pak za okoliš."
Judi podigne šapu kako bi naglasila slijedeće pitanje upućeno Panchu. "No zašto postoje korporacije? Zašto jednostavno ne postoji mnoštvo zasebnih tvrtki i poslova?"

Pancho se počeše po glavi. Znao je da bi trebao znati odgovor… ali nije. I mrzio se zbog toga.

Medvjedica nastavi: "Zakon štiti korporacije tako da one nemaju pojedinačnu odgovornost. A znaš što svi mislimo o pojedinačnoj odgovornosti!"
"Pa da!", odgovori Pancho u sekundi. Mnogo je naučio o toj temi otkad je došao u Špiljski kamp. Kada nema vođa ili pravila, najvažnija je pojedinačna odgovornost. "Zar na taj način uspijevaju iskoristiti šumu bez ikakvih posljedica?"
"Tako i na milijun ostalih ilegalnih načina." Judi od gadosti prodrhti. "Dakle, mi se borimo protiv njih svim raspoloživim sredstvima, ali karte idu njima u korist."

Pancho također prodrhti. Korporacije treba zaustaviti i osuditi ih za zločine. Svinja, koja je ne tako davno imala svojevrsnu moć na svojoj farmi, osjeti ljutnju zbog svoje bespomoćnosti. Što može napraviti?

"Kada ćemo napraviti nešto da sačuvamo šumu?, upita svinja.
"Ubrzo," dobije odgovor. "Kada se gavran Quoth vrati." Judi uzdahne. "Uživaj u tišini dok još možeš."

No, Pancho je žudio za akcijom. Tog poslijepodneva, dok je punog trbuha ležao na slatkoj travi i gledao kako oblaci prolaze, promrmlja prema nebu: "Kad bi barem došao gavran." Želja mu se ispuni koji trenutak kasnije kad kroz oblake bane velika crna ptica. Nekoliko puta okruži livadu na kojoj je Pancho ležao, te se spusti na stijenu u blizini privremene kuhinje. Sve se životinje okupe oko njega. Pancho također potrči da zauzme dobro mjesto.

Gavran se kretao naprijed-nazad sve dok sve životinje nisu bile na okupu. Imao je važne vijesti i znao je da je bitno da ih što prije čuju. "Korporacija namjerava povući još jedan radikalan potez", zagrakće, "Par dolina dalje već postoji cesta!"

Čuvari šuma počnu zviždati i gunđati.

"Ne smijemo gubiti vrijeme!" poviče Bandit. "Moramo odmah krenuti."

No, ostali odluče kako će pričekati do sutradan ujutro. Večeras će obaviti sve pripreme. Uzbuđeni je Pancho preklinjao da bude u odboru za sabotažu. To je od svega ostalog zvučalo najvažnije i najuzbu-dljivije. U odboru je još bilo nekoliko medvjeda, svi rakuni, majmun Bonkers i lasica.

"Koji nam je onda plan?", zapitkivala je svinja sabotere koji su se raspršili po šumi i skupljali alat i ostali materijal potreban za akciju. "Hoćemo li našiljiti kolce, uništiti im opremu, blokirati im put?"
"Prestani postavljati ta svinjska pitanja", odbrusi mu majmun, "Kako ćemo znati što ćemo raditi dok ne dođemo tamo?" Bonkers zakoluta očima kao da bi se svi trebali složiti s njim.
Crveni stavi šapu na Panchovo rame. "U redu je," reče, "Uzet ćemo sve što trebamo da napravimo sve što se može." Crveni namigne svom otrcanom kolegi medvjedu čija je šapa još uvijek bila na Panchovom ramenu i doda: "Ja i Arthur smo uvijek spremni za lov na ljude." Dva se medvjeda zločesto nasmijaše.

Pancho se iznova osjetio sigurnim. "Plan je", reče sam sebi, "da budemo spremni na sve," te prizna kako je ovo zvučalo vrlo mudro.

Od spaljenog debla naprave sanduk, kojeg u čas napune raznim materijalima koji bi im mogli poslužiti pri sabotaži. Sanduk je bio toliko pun da se dobar dio toga prosuo i po podu. Saboteri su bili vrlo sretni što su uspjeli toliko toga skupiti, ali odluče kako bi ipak bilo pametnije da na tako dug put ne nose sav taj teret. "Ova žica i ovaj konopac su dobri", reče Bitanga, koji je zaista radije vezivao drveće nego šiljio kolce.
"Treba uzeti i ovaj čekić, duge čavle i odvijač. Jest da su teški, no dobro će nam poslužiti," doda Bonkers.
"Ovaj kamen i drvenu palicu ćemo ostaviti tu, već ćemo ih negdje naći. No moramo ponijeti hranu, vodu i zavoje," preporuči Crveni. Panchu se to nije dopalo.
"Čujem li bubanj za jelo?" upita gladna svinja.

Bilo je malo rano, no sve se životinje odazovu pozivu i ostave svoje poslove. Po mirisu je Pancho mogao zaključiti kako je hrana skoro gotova, ali pored toga nanjuši nešto posve drugo.

"Hej, pa to su Tex i Mex!", povikne Riff Raff, na što svi rakuni potrče u pravcu dvoje pohabanih starih kojota koji su čučali kraj bubnja s gitarama na leđima. Novi su posjetitelji bili pravi brbljavci. Životinje iz kampa dočekaju kojote s takvim zadovoljstvom da je Pancho odlučio ne pokleknuti pred starim predrasudama o njima.

"Prijatelji vam imaju odličan smisao za vrijeme, ne samo da su došli baš na vrijeme za večeru, nego i za sutrašnju akciju u šumi," reče Vragolan i prezirno pogleda Texa i Mexa.
"Bili bi vam jako zahvalni na večeri, ali vašu ćemo avanturu morati preskočiti. Prestari smo mi za to," odgovori Tex.

Pancho nekako posumnja u to, no njihova mu se priča učinila zanimljivom pa je za večerom sjedio s rakunima u podnožju kojota.

"Znate li gdje smo sinoć bili?", upita Mex rakune. "Znate onu farmu s ogromnim kokošinjcem?"
"Naravno da znamo. Baš smo je napali prošli tjedan, zar ne Pancho?" reče Vragolan.
"Ja nisam napao nikakav kokošinjac," objasni Pancho svima koji su slušali, "Ne bih nikada tako napao kokoši."
"Nije nas bilo briga za kokoši. Uzeli smo samo jaja."
"Mi također", doda Tex.
"Pa, zar je to bolje?" Pancho upita s visoka, "Jaja su samo djeca kokoši koja se nisu iznesla."
"Ne, ne, ova nisu plodna," reče Vragolan.
"Čak i da jesu, ne vjerujem da se prije izlaska iz ljuske mogu smatrati kokošima", objasni Mex.
"Uostalom, ako ih ne bi mi uzeli, uzeli bi ih ljudi", doda Tex, "Nemojte me krivo shvatiti, nemam ja ništa protiv kokoši."
"On obožava kokoši," nasmije se Mex, "Nego, znate tu farmu? E, pa nema je više."
"Nema?", uzvikne Pancho, "Kako to?"
"Mislim, zemlja je naravno još uvijek tamo, ali farme nema. Govore da ju je korporacija kupila i zatvorila. Još se ne zna što će se tamo graditi, ali životinja i farmera tamo više nema."
"Nema više jaja," uzdahne Vragolan.
"Samo tako?" Pancho nije mogao vjerovati.
"Samo tako. Mislim da ću uzeti još malo složenca od žireva", reče Tex i krene prema kuhinjskom stolu. "Mislim da ovakvo jelo nisam jeo od prošlog puta kada smo bili tu."
Pancho je razmišljao o onoj kokošjoj farmi. Da nije bilo onog vepra, bio bi tamo i ostao. "Sva sreća što nisam", pomisli, "Tko zna gdje bi sad bio?"

Nakon večere, mladunčad sakupi štapove i komadiće drveća za logorsku vatru koja je gorjela čitavu noć. Čitav se kamp okupio oko kojota koji su se podešavali i prebirali po svojim razlupanim instrumentima. Pjevanje započne s tužnim zavijanjem. Tex i Mex su pjevali stihove, no kada bi na red došao refren, moglo se čuti svakojako tuljenje, zavijanje i lajanje. Iako je čuo i ljepše pjevanje, Pancho nikada nije čuo tako tužne pjesme. Kojoti su pjevali o samotnim, lutalačkim životima beskućnih skitnica. Ako se i ne bi prepoznao u stihovima, u želucu bi osjetio nostalgiju za domom. Da mu prijatelji nisu bili tu, Pancho bi sigurno zaplakao. Pogledom je tražio Sabu, svoju staru prijateljicu s farme. Bila je tako dirnuta da je morala pokriti uši. Jurne do nje i sjedne kako bi se zajedno prisjetili starih dana.

Mačka se popne na prste i šapne Panchu: "Toliko mi je oštra bol u ušima."
"Moji osjećaji također," uzdahne Pancho dok je slušao tužne zvukove gitare.
"Ispričaj nam priču," poviče netko od mladih.
"Priča, priča!" poviknu svi.
"U redu, u redu," zadovoljno reče Tex svojim mladim obožavateljima koji su se okupili u njegovom podnožju. "Kakvu priču hoćete? Dugu i iscrpnu priču o lisici? Ili pak kratku i jednostavnu priču o medvjedu? Ili onu o biču s devet krajeva?"
"O biču s devet krajeva!" povikne mlada ovca. Sve se životinje slože.
"Neka onda bude ta priča," iskesi se Tex i položi gitaru na zemlju. "Priča o biču s devet krajeva je priča o hrabrosti, herojstvu i žrtvi. No, iskrena je i istinita: prava priča."

I Tex počne: "Ne tako davno, preko mora, mačke u Cataloniji živjele su pod tiranskom vladom čovjeka koji se nazivao kraljem. ‘Vi mačke morate raditi ovo, ne smijete raditi ono, morate poštovati ovo, morate vjerovati u ono!’ Moć može biti zla stvar, a o moći vlade pak svi znamo sve. Mačkama u Cataloniji je bilo dosta svega. Bile su umorne od toga da im se naređuje i da ih se ugnjetava. Pričalo se o ustanku i svrgavanju kralja s trona. Mačke u Cataloniji nisu htjele više ono -alonija!"

Tex se smijao vlastitoj igri riječi. "No uvijek gladna vlada nije mogla to dopustiti. Rekoše im: ‘Vi mačke ne možete same upravljati stvarima. Trebate našu pomoć. Niste dovoljno obrazovane. Za ovakav posao su potrebni stručnjaci, profesi-onalci. Vi mačke niste dovoljno jake da se same zaštitite od neprijatelja.’ Ubrzo su se neke mačke počele bojati. ‘Možda vlada ima pravo. Možda se ne možemo same zaštititi.’ Druge su mačke bile bijesne.’Mi se možemo brinuti jedni za druge. Bit će nam sasvim u redu. A tko nam je neprijatelj? Vlada, tko drugi!?"

"Ne brinite", reče im korporacija, "Nitko vas neće tjerati. Vidite, imate mogućnost. Možete glasati za bilo kojeg vladara". Mačke se slože. "Izabrat ćemo najboljeg. Glasovat ćemo za onog vladara koji će biti na strani mačaka." I to učiniše.
"Ne", povikne vojska, "Vi mačke ste izabrale krivo. To samo pokazuje da ne možete same upravljati stvarima. Od sada će general Skanko2 biti glavni. Pokazat će vam kako se stvari trebaju uređivati."
"General Skanko bijaše veoma okrutan. Bio je i korporacijski i vladin, no ponajviše vojni čovjek. Imao je na raspolaganju sve vojnike i svo oružje. Što je jadna Catalonija mogla učiniti?" Tex zastane i potraži odgovor među svojom publikom.

"Boriti se!" uzviknu čuvari šume.
"Tako je," potvrdi Tex, "I to je baš ono i što su i učinili: borili su se! Skanko je imao moćno oružje, ali mačke nisu bile same. Medvjedi iz Bearcelone istjeraju vojsku iz grada i preuzmu njihovo oružje."

Medvjedi u publici glasno pohvale taj čin.

"Dok su se najsnažnije životinje i dalje borile na Skankovoj strani, držeći ostale dijelove zemlje još uvijek pod kontrolom, druge su životinje napravile nešto još nevjerojatnije. Započele su nov način suživota. Dijelile su hranu, međusobno razmje-njivale stvari umjesto da koriste vladin novac i odbacile vladare i vođe. Životinje diljem svijeta gledaše ih u čudu, ne zbog njihove borbe, već zbog njihovog novog načina života. Neke su došle iz dalekih zemalja kako bi im pomogle da očuvaju taj nov način življenja."

"No, Skanko bijaše nemilosrdan. Njegova je vojska sve više jačala pod potporom stranih vlada koje su ulagale novac u mašineriju Skankovog rata. Brojčano i oružano nadjačane, mnoge su životinje ili izgubile život ili prestale s borbom. Neke su se čak pridružile Skanku kako bi bile na pobjedničkoj strani. Catalonija je bila poražena, a nov način života uništen."

Tex uzdahne i pogleda tužna životinjska lica oko sebe.

"Catalonija i životinje u njoj patile su i još uvijek pate, ali su pokazale svijetu nešto zaista važno. Zbog njih životinje diljem svijeta imaju nade. Otkrili su i živjeli novim načinom života i iako je on trajao samo malo vremena, svijet je bio svjedokom njegove funkcionalnosti. Vlade su ga se bojale, korporacije su ga mrzile, vojsku je sigurno razbjesnio, no rep Catalonije ostaje inspiracija životinjama, ma gdje bile."

Tex završi priču.

Sabo je, čini se, uronila duboko u misli. "Jesu li mačke zaista to napravile? Da li se to doista tako dogodilo?", upita kojota.
"Da, Sabo, stvarno je bilo tako," odgovori Tex.
"Vau, to su bile prave mačke," reče ponosno.

 

 

 

 

na prvu stranicu