Jane Doe

Anarhistička farma

 

Sadržaj

   
- 9 -

Voda je žuborila prelazeći preko stijena u obliku kreveta stvarajući niske tonove. Vedar je dan nadahnuo ptice da vježbaju glasnice, a pridružili su se i razni insekti. Mačka je kao i uvijek hodala tiho, bez riječi, pognute glave i repa kojeg je beživotno vukla po podu. Pancho je hodao nesvjestan jutarnjeg koncerta. Glava mu je bila preteška te mu je zujanje energične mušice i njezino zalijetanje u vodu bilo poput zvuka zubarske bušilice.

Hodali su uz potok potpuno izgubljeni u mislima. Nisu ništa govorili, jer nije ni bilo ništa za reći.

Pancho baci letimičan pogled na Sabo. Pomisli kako je na putu ka novoj depresiji. Možda će joj se ovaj put i on pridružiti. Ali Pancho je bio previše ljut da bi bio depresivan. Ljut na nasilje koje je izgleda bilo dio sveukupne promjene. Ljut zato što su ljudi postali dio čuvara šume i ljut na život zato što nije išao onako kako je on planirao.

Slijedili su obalu jedno pola sata, obraćajući malo pozornosti na okolinu, kad stignu na mjesto gdje se potok račvao. Mačka prestane hodati i stade zuriti kao zombi u dva toka vode. Zapuše lagani povjetarac. Činilo se kao da voda teče u suprotnom smjeru. Bilo je teško za reći koji je od ova dva toka vode bio glavni. Pancho se nije sjećao da su prošli put naišli na ikakvo račvanje, no tada su slijedili Ivana, jadnog Ivana Jelena.

Svinja prekine tišinu: "Vjerojatno oba završavaju na istom mjestu," reče Sabi, "Ovuda?" Pokaže blatnjavom nogom na desnu stranu. Mačka slegne ramenima i stane slijediti Pancha, kojem se odjednom jako pričalo: "Siguran sam da ćemo uskoro biti tamo. Ne mogu dočekati da kušam one jabuke. Uspjet ćemo vidjeti i ostatak farme koja je sigurno predivna."

Dok su tako hodali Pancho je na glas sanjario o farmi pa se i Sabo počela razvedravati. Još uvijek nije ništa govorila, no rep joj se više nije vukao po podu, a i tu i tamo bi zamahnula prema nekom leptiru koji bi joj se usudio prići, tako da je Pancho primijetio da joj je malo bolje. Okolina je još uvijek bila nepoznata, ali je Pancho i nije mogao dobro upamtiti s obzirom da je na onoj farmi bio samo jednom. Još su neko vrijeme slijedili potok kad se vjetar naglo promijeni. Osjetljivi su nosevi svinje i mačke bili upozoreni na pažnju. "Psi," proz-bore uglas, no prije nego što su mogli još jednom provjeriti miris, vjetar se ponovo okrene i sve što su sada mogli namirisati bila je obična djetelina.

"To nije mogla biti Goldie," reče Pancho, "Miris je prejak."
"Budi oprezan," upozori ga Sabo.

Pancho klimne u znak potvrde, no pošto je miris nestao, nastave dalje s hodom.

Potok je ulazio u gusto grmlje što je zahtijevalo puzanje. "Popni mi se na leđa," reče Pancho, "Bit će nam bolje ako budemo hodali kroz potok."

Tako je sa Sabom na leđima, koja se malo prečvrsto držala za njega svojim pandžama, Pancho gazio kroz vodu i šikaru. Svinjske se nožice ne snalaze baš najbolje na klizavim stijena-ma, ali uskoro su stigli do boljeg terena. Čim je to bilo moguće, Sabo skoči s Panchovih leđa opet na sigurno tlo, ostavivši mu ružičaste ogrebotine na njegovoj bijeloj svinjskoj koži. Pancho zaključi u sebi da za Sabu više nema jahanja na svinjskim leđima pa se potom otkotrlja u vodu da ublaži bol.

"Što je ovo?" upita glasno i ne tražeći odgovor od nikog pošto ga je i sam znao. Izvuče iz vode mokru kartonsku kutiju na kojoj je pisalo "9-milimetarska municija".
"Netko se ozbiljno dao u lov!"
"A pogledaj ovo!" pokaže Sabo ukočenom šapom na nešto okruglo u travi, "Ručna granata. Gdje smo to mi?"

Polako počnu puzati prema naprijed. Potok je naglo zaokre-tao nadesno preko malog brdašca. Kad se uspnu na vrh, vjetar se opet okrenuo. Nosevi i oči počnu zajedno raditi: čopor pasa. U dnu brda, iza velike čelične ograde, potok se ulijevao u veliko polje puno njemačkih ovčara. Ogradama su bili odvojeni u manje odjeljke; svaka je grupa pasa marširala u svojoj formaciji. S vrha brda sve se to činilo kao ples. Svinja i mačka su se osjećale dovoljno sigurno da mogu neprimjetno gledati.

"Što rade?" upita Sabo.
"Manevre," odgovor im stigne s leđa.

Svinja i mačka skoče i ugledaju veliku divlju puricu i njezine mlade nekoliko koraka iza nje kako se provlače kroz travu.

"Vau, nismo vas primijetili," Pancho reče pokušavajući smiriti svoje nemirno srce.
"Znam," reče purica, "Zato tu uvijek i dolazim nahraniti svoju djecu jer se svi koncentriraju na pse, pa ne primijete ništa drugo što se oko njih događa."
"Siguran sam da je tako," reče Pancho ponovo gledajući čopor, "Zašto vježbaju? Zar planiraju napad ili nešto slično?"
"Vjerojatno da," reče purica tjerajući svoje mlade uz brdo, "Mislim da im je planiranje najdraži posao. No, imaju oružje, tako da pretpostavljam da bi vjerojatno mogli nekog napasti."

Pancho i Sabo su u strahu promatrali dresuru. Psi, sa oružjem! To je noćna mora svake mačke, a i za svinje nije baš neki sretan san.

"U posljednje su vrijeme posebno uznemireni," nastavi ptica, "Vlasnik čopora je počeo uzgajati i pudlice. To znači manje mjesta za ovčare, a oni vole mnogo mjesta. Pogledajte tamo i vidjet ćete pudlice."

Pogledaju te vide nekoliko malih kovrčavih životinja kako promatraju dril ovčara. Pudlice su bile odvojene od ostalih pasa snažnom mrežastom ogradom, no još su bile veoma zastrašene.

"Ove pudlice i ne izgledaju baš kao psi," reče Sabo, "Više sliče ovcama."
"Ali to jesu psi, baš kao i ovčari," reče purica kljucajući sjemenke među visokom travom. "Ti psi ne znaju tko su im prijatelji, ili tko bi im mogli biti prijatelji," zastane da prebroji mlade, "Ili tko su im pravi neprijatelji. I ne znaju baš ništa o slobodi."
"Kako ti znaš toliko toga o ovim psima?" Pancho je uvijek bio oprezan sa strancima koji su previše toga znali.
"Ljeti tu živim i držim načuljene uši i otvorene oči." Raširi perje na krilima kao da će time otresti Panchovu uvredu. "Psi pričaju o slobodi i pravima. No ono što oni smatraju slobodom jest da budu jedini psi u svom zatvoru. Umjesto da se pridruže pudlicama u zajedničkoj borbi protiv pravog neprijatelja."
"Vlasnika čopora?" Pancho je slijedio puričinu crtu razmiš-ljanja.
"Naravno, za početak, ali tko je vlasnik vlasnika?"
"Korporacije?" Pancho ponudi odgovor.
Purica se nasmije: "Tako je lakše boriti se s pudlicama."

Marš naglo prestane, te su psi sada stajali u potpunoj pozornosti onako kako to mogu samo njemački ovčari. U svakoj je skupini jedan pas lajao, a drugi su slušali. I Pancho je slušao, ali nije uspio razumjeti ono što su govorili. Odjednom su svi psi počeli lajati zajedno sve glasnije i glasnije. Sabo je morala prekriti uši, a mlade su se purice sklonile pod svoju majku. Pancho i dalje nije razumio.

"O čemu pjevanju?" Pancho vikne tako glasno da su ga svi mogli čuti.
"Životu, slobodi i slijeđenju sreće," odgovori mu purica glasnim kreštanjem.
"Životu, slobodi, sreći? Pa i ja u to vjerujem," Pancho od zbunjenosti protrese glavom.
"Naravno, svi vjeruju, barem svatko za sebe. Važno je da vjeruješ u to za sva bića, to je već neki napredak," reče purica.

Pancho reče sam sebi: "Purice su mnogo pametnije nego što sam mislio." Promatrao je kako se mekane smeđe i zlatne purice gnijezde oko trbuha svoje majke.

"Da bar nemaju to oružje," reče Sabo, "to bi trebalo zabraniti."
"To je dio slobode i ponekad im možda može zatrebati da je obrane. Samo bih htjela da ga upere u pravom smjeru." I rekavši to, purica se okrene i potjera svoju mladu obitelj niz brdo.
"Čekaj, molim te, čekaj," povikne Pancho, "Nismo se upoznali. Ja sam Pancho, a ovo je Sabo." Sada je pseće pjevanje utihnulo i razgovor se opet mogao vratiti u normalu. "Mi smo malo skrenuli s puta. Možeš li nam pokazati put do farme s jabukama? Slijedili smo rijeku, ali nas je ono račvanje zbunilo."
Purica se stane hihotati. "Vjetar vas je zbunio? Uvijek mijenja smjer - zbuni svakoga. Kad puše uzvodno, čini se kao da rijeka teče u suprotnom smjeru."

Polako protrese glavom. Mlohava crvena koža ispod kljuna lelujala je djelujući vrlo hipnotizirajuće.

"No, ako dobro pogledate rijeku, ispod površine možete vidjet brzac. On je prejak da bi ga vjetar mogao promijeniti." Purica istegne glavu kao da želi uhvatiti svinju i mačku. "Farma jabuka? Mislim da ciljate na stari Krug H. Rijeka teče ravno kroz to mjesto. Mislim, mogli bi se vratiti i slijediti lijevi tijek potoka, ali će vam biti mnogo lakše ako pratite liniju ograde u kojoj su psi. Krug H se nalazi tik do čopora pasa." Majka napravi još nekoliko koraka niz brdo slijedeći svoje mlade. Tad baci pogled unatrag i reče: "Zovem se Emma. Još ćemo se viđati. I ne brinite se puno zbog pasa, oni vam nisu stvarni neprijatelji."

Pancho i Sabo promatraše Emmu i njezine mlade kako nestaju u šikari pa se potom okrenu prema ogradi s psima. Usprkos umirujućem savjetu purice da se ne boje pasa, svinja i mačka izaberu teži, ali emocionalno ugodniji put nekoliko stotina metara udaljen od ove metalne barijere.

"Nema smisla da nas vide ili namirišu ako baš ne moraju," reče Pancho s čim se Sabo složi. Držeći ogradu na oku, hodali su kroz visoku travu koja je za ovo vrijeme godine bila podosta suha i lomljiva. "Baš je čudno to što je ovakva pustošna zemlja u blizini onako plodne zemlje," pomisli Pancho, a trbuh mu zakruli samo na pomisao o voćkama na obližnjoj farmi. "Nadam se da smo blizu," promrmlja sam za sebe kad se počnu penjati uz brdo.

Tad primijete da ograda za pse završava na vrhu brda. Nacere se jedan drugom i ubrzaju korak te se ubrzo nađu na samom vrhu odakle im se pružao pogled na zelenu livadu, na voćnjak i na ribnjak. Bila je tamo i rijeka, koja je tekla baš onuda kuda je trebala! Dok se spuštao niz brdo nastojeći držati korak sa svojom brzom prijateljicom, Pancho obrati pažnju na zavara-vajuću narav vjetra - uvijek provjeri brzac - te se provuče ispod drvene grede ograde i pojuri za Sabom prema jabukama na podu.

 

 

 

 

na prvu stranicu