Prirodno pravo je pravo što ga svaki čovjek ima na osnovi prirodnog reda stvari, odnosno na osnovi ljudske prirode, a još je u antici smatrano osnovom svakog pozitivnog prava. Međutim, nasuprot pozitivnom pravu prirodno pravo je u raznim epohama smatrano izvorom, utočištem i osloncem ideje pravednosti koja ljudima garantira život primjeren njihovom dostojanstvu. Prirodno pravo se, naročito u fazi građanskih revolucija, iskazalo i kao bitan subjekt delegitimizacije starih režima. Ključni je problem svake teorije prirodnog prava jasnije određivanje prirodnog poretka na koji se ono poziva. Već kod grčkih sofista i Platona priroda važi kao sadržaj hijerarhijski stupnjevanog poretka u kojem je svakom biću, po njegovoj biti, dano odgovarajuće mjesto. Prirodno pravo je stoga i naravno pravo jer odgovara ljudskoj naravi. U skladu sa svojom naravi čovjek, posredstvom svijesti i slobode, putem svoga uma poima svrhoviti poredak prirode kao izvor načela što ih treba ostvariti u vlastitoj egzistenciji. Od samih teoretskih početaka problem ovakvih shvaćanja je u tome što su načelno nejasni kriteriji na osnovu kojih se određuje što su normativni aspekti prirode, to jest oni koji trebaju postati opće prihvaćenom normom ljudskog djelovanja.

Novovjeko prirodno pravo nastoji, polazeći od modernog poimanja nauke, izbjeći navedenu poteškoću te se konstituira kao racionalno prirodno pravo. Ono polazi od prirode kao u osnovi opisive materijalne kauzalne strukture. Čovjek je pojmljen kao umno biće, ali i kao biće interesa odnosno potrebe. Prirodno stanje koje prethodi civilnome, a koje kao uporište koriste sve moderne teorije prirodnog prava, tumačeno je kao stanje u kojem um još nije zavladao odnosno kao stanje kaosa koji ne odgovara čovjekovoj egzistenciji. Prijelaz iz metodički pretpostavljenog prirodnog stanja u civilno je moguć samo posredstvom društvenog ugovora. Taj ugovor, uzet kao metodička osnova moderne države, polazi od pretpostavke da ljudi pristaju na podređivanje zakonima i vlasti uz uvjet da im se garantiraju osnovna prava čovjeka i državljanina, to jest sigurnost koju nemaju u prirodnom stanju. Na ovaj način prirodno pravo ima u modernijim postavkama dvostruku funkciju - ono delegitimira svaki poredak koji ne počiva na načelu umno posredovane prirode, ali i legitimira novi poredak koji, po nosivoj metodičkoj pretpostavci, počiva na društvenom ugovoru. Od Grotiusa naovamo ljudskom razumu je pripisana sposobnost propitivanja zakonitosti prirode kao božjeg djela čime se utemeljuje racionalna osnova novovjekog prirodnog prava. Moderno prirodno pravo završava sa Fichteovom filozofijom prava koja dovodi u sumnju samu instituciju ugovora pripisujući subjektu pravo da ugovor razvrgava po vlastitom nahođenju, čime se čitava pravna konstrukcija koja polazi od prirodnog prava iskazuje nemogućom.

Prirodno pravo se ponovo aktualizira nakon drugog svjetskog rata, kao osnova za sudske procese protiv ratnih zločinaca iz nacionalsocijalističkih redova. Budući da su nacionalsocijalisti došli na vlast putem izbora, te kasnije nametnuli čitav niz zakona i propisa koji su omogućili represiju i fizičko istrebljenje miliona ljudi, trebalo je pronaći pravnu osnovu za suđenje zločincima koji su, strogo formalno gledano, poštovali zakonske norme. Inicijalna osnova je pronađena u prirodnom pravu koje se, zatim, nerijetko koristi i kao osnova međunarodno-pravnih normi. Suvremene države uglavnom više ne počivaju na pretpostavci društvenog ugovora i prirodnog prava, no ostaje pretpostavka konsenzusa o vrijednostima zajednice koja često ispunjava istu funkciju. U suvremenim okolnostima na prirodno pravo se pretežno pozivaju politički pokreti i snage koje nastoje pokazati nelegitimnost pojedinih poredaka ili svjetskog poretka u cjelini, što je posljednjih desetljeća posebno karakteristično za različite globalne pokrete ekološkog i mirovnog profila. Na prirodno pravo su se pozivala i brojna nastojanja da se dokrajči poredak realnog socijalizma, jer u takvome tipu poretka ni osnovna ljudska prava nisu bila zagarantirana.

Pojam građanske neposlušnosti označava svjestan, nenasilan politički čin suprotan zakonu sa ciljem da se izazove ili promjena zakona protiv kojeg se protestira ili političke aktivnosti aktualne vlasti. Ideja građanske neposlušnosti potječe iz anglo-američke političke tradicije, a najpoznatiji su primjeri borba Martina Luthera Kinga za prava Crnaca i protesti protiv rata u Vijetnamu. Građanska neposlušnost je politički čin zato što se suprotstavlja strukturama koje imaju političku moć i zato što se taj čin opravdava političkim načelima pravednosti, za koje se pretpostavlja da su opće važeća u demokratskim društvima. Stoga je građanska neposlušnost usmjerena protiv trajnih i namjernih kršenja osnovnih principa pravednosti koja se ogledaju u povredama čovjekovih prava i sloboda. Činom građanske neposlušnosti manjina prisiljava većinu da razmotri hoće li prihvatiti njene legitimne zahtjeve. Iako je građanska neposlušnost u pravilu nenasilna manifestacija ona može sadržavati određeni simbolični oblik nasilja kao što su blokade prometnica ili ritualno uništavanje državnih i političkih simbola. Glavna pretpostavka građanske neposlušnosti je iscrpljenost svih legalnih, zakonskih oblika za uklanjanje nepravde pri čemu se vodi računa o tome da se aktom građanske neposlušnosti ne probije granica općeg nepoštivanja ustava i zakona. Zbog toga građansku neposlušnost treba razlikovati od legalnih oblika protesta kao što su štrajkovi, a posebno od nasilnih oblika otpora u koje spadaju oružane pobune i političke revolucije.

Pojam anarhija postoji još u Staroj Grčkoj. Grčki filozofi upotrebljavali su ovaj pojam za označavanje kaosa izobličene demokracije, odnosno kao sinonim za bezvlašće i odsustvo zakona. U sličnom kontekstu pojam anarhija je upotrebljavan i u srednjem vijeku, potom i u ranoj novovjekovnoj francuskoj i engleskoj političkoj teoriji, kao i u vrijeme francuske građanske revolucije. Pierre-Joseph Proudhon bio je prvi socijalni teoretičar koji je, u djelu "Što je vlasništvo" objavljenom 1842. godine, pojam anarhizam upotrijebio u pozitivnom kontekstu, označavajući njime humanistički ideal pravednog društva. Za Proudhona anarhija u doslovnom značenju predstavlja ideal društva odnosno zajednice bez bilo kakve vanjske prisile, čija realizacija nije stvar neposredne budućnosti. Za razliku od tog ideala čiste anarhije, Proudhon je smatrao da se politička zajednica kao konfederacija suverenih komuna može neposredno ostvariti. U njegovoj teoriji anarhije komuna je primarna i izvorna politička zajednica koja, zajedno sa radničkim asocijacijama,stvara neprisilnu zajednicu - konfederaciju komuna. U politici neposredna demokracija, a u ekonomiji mutualistička privreda zasnovana na radničkom samoupravljanju dva su osnovna konstitutivna elementa anarhističkog poretka. U tim okvirima kretali su se Proudhon i svi njegovi anarhistički nastavljači, a razlike su nastajale u pogledu shvaćanja vlasničkih odnosa u okvirima mutualističke privrede. Naime, komunistički anarhisti kao što su Mihail Bakunjin i Petar Kropotkin zalagali su se za potpuno odsustvo vlasništva dok je sam Proudhon bio pristalica mješovite privrede i grupnovlasničkih odnosa u okvirima radničkih asocijacija. U pogledu strukture političke zajednice u svim varijantama anarhizma komuna je osnovni nosilac političkog procesa. Razlike se javljaju u stupnju odstupanja od čistog ideala anarhije, odnosno stupnja uključivanja predstavničke demokracije u politički proces zasnovan na načelu neposrednog učešća svih građana u političkom procesu.

Kao konstitutivno načelo poretka, Proudhonovo shvaćanje anarhizma ostvareno je u Pariškoj komuni 1871. godine. Posredstvom tog iskustva, Proudhonove ideje posredno i neposredno sve do današnjih dana utječu na čitav spektar socijalističkih ideja i pokreta. Historijski najznačajniji Proudhonovac bio je Karl Marx koji je u spisu "Građanski rat u Francuskoj" u potpunosti preuzeo Proudhonove ideje o komuni i radničkom samoupravljanju, a da Proudhonovo ime nije ni spomenuto. Ruski, anarhistički revolucionar Bakunjin od Proudhona preuzima ideju strukturiranja društva odozdo prema gore kao konfederalne organske zajednice asocijacija i komuna. Riječ je o društvu bez države i političke prisile, bez privatnog vlasništva i pozitivnog prava. Umjesto tržišta funkciju povezivanja ekonomije ima identitet interesa i socijalnih težnji. Slične teorije zastupa i Petar Kropotkin koji anarhistički komunizam temelji na zajedničkom vlasništvu sredstava za proizvodnju i na principu raspodjele prema potrebama. Globalno društvo je mozaik potpuno suverenih i u svakom pogledu samodovoljnih komuna. Asocijacije djeluju u okviru komuna, ali su u svojoj aktivnosti potpuno samostalne. Princip odlučivanja je opća saglasnost, a umjesto tržišne privrede postoji naturalna razmjena. Kako je podjela rada ukinuta ne postoji ekonomija u modernom smislu toga pojma. Najznačajniji pokušaj operacionalizacije načela anarhizma predstavlja program španjolske organizacije Generalne konfederacije rada iz 1936. godine koja je tada okupljala oko dva milijuna članova. Program inzistira na stvaranju društva bez države, prava i drugih vrsta prisile. Kao sredstvo predviđa komune i druge koplementarne organizacije, uključujući federacije komuna i proizvođačkih asocijacija. Nagrađivanje je prema potrebama, a čitav komplicirani mehanizam socijalnog života se regulira bez tržišta, novca i prisile - putem ugovora i radnih bonova. Komuna je autohtona, samoupravna i slobodna institucija na temelju neposrednog, direktnog i totalnog samoupravljanja. Praktično ostvarenje navedenog programa pokušano je u vrijeme španjolskog građanskog rata na način da su formirane mnogobrojne poljoprivredne komune, a zabilježen je i pokušaj uvođenja radničkog samoupravljanja u industriji i željeznici Katalonije.

Do razlika u teoriji i aktivnostima različitih anarhističkih pokreta dolazi po pitanju korištenja nasilnih ili nenasilnih metoda borbe za ostvarenje anarhističkih ciljeva. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u okviru anarhističkog pokreta javlja se ideja "propagande djelom", koja je donijela dva desetljeća političkih atentata i pokušaja skretanja pažnje javnosti na probleme unutar struktura društva i države kroz političko nasilje. Anarhizam se vremenom udaljio od tog koncepta jer se došlo do zaključka da je nasilna strategija štetna i za sam pokret i za društvo. Anarhisti su spoznali da je nakon ubojstva jednog diktatora bilo deset drugih koji su čekali da zauzmu njegovo mjesto, te da nakon takvog čina vlast pronalazi opravdanje za još veću represiju, progone neistomišljenika i povećanje svoje moći. Međutim, dileme oko korištenja strategije "propagande djelom" ostale su i do današnjih dana, kada je borba i aktivnost anarhističkih organizacija i pokreta uglavnom usmjerena protiv globalnog kapitalizma. Pripadnici najratobornijih anarhističkih organizacija napadaju i uništavaju trgovine i poslovne prostore multinacionalnih kompanija i institucija koje su glavni nosioci ekonomske globalizacije, uz obrazloženje da je ekonomska šteta i udar na profit jedini jezik koji razumije globalni kapitalizam. Na masovnim antiglobalističkim protestima organiziranim u Philadelphiji, Seattlu i Genovi kao posebno žestoka iskazuje se anarhistička organizacija "Black Block" u čijem se proglasu poziva na stvaranje organiziranog pokreta protiv korporacijske i državne tiranije u Americi i čitavom svijetu; "Mi prepoznajemo probleme zbog kojih su siromašan i radnički sloj društva izgubili kontrolu nad svojim zajednicama, kao i nad svojim osobnim životima. Demokratska i republikanska stranka u Americi sasvim jasno podržavaju društvene odnose u kojima se tiranija nastavlja. Podržavajući smrtnu kaznu, militarizam, korporacije i smanjujući javnu potrošnju ove stranke su, kao i ostale stranke, dokazale da stavljaju profit iznad ljudi. Organizirajući crne blokove i koristeći direktnu akciju kao metodu, mi se suprotstavljamo ovom netolerantnom i neprihvatljivom sistemu. Kao anarhisti i anarhistkinje vjerujemo da je privatno vlasništvo krađa, a državno vlasništvo sredstvo za zaštitu korporacijskih interesa, te da oboje mora biti uništeno zbog stvaranja društva baziranog na međusobnoj pomoći i osobnoj slobodi. U sistemu čija je jedina briga profit, naš najefikasniji protest je udaranje ugnjetača po džepu. Nanošenje ekonomske štete kroz povredu vlasništva, kao jedan oblik strategije direktne akcije, je vrlo efikasan način postizanja ovog cilja. Da navedeno nije samo teorija potvrđuje i činjenica da je od naših akcija protiv WTO-a u Seattlu, diskusija o globalnom kapitalizmu i demokraciji napokon ušla u javni diskurs, te se nalazimo na rubu nove društvene revolucije. Mi nismo teroristi i nismo izolirana grupa. Predstavljamo koaliciju između različitih rasnih, klasnih i političkih grupa koje su zaista zainteresirane za stvaranje smislene demokracije i borbu protiv stvarnih terorista - korporacijske Amerike i policijske države. Dajemo podršku potlačenim narodima da organiziraju otpor protiv moći i privilegija. Naprijed u anarhističku društvenu revoluciju!".

Upravo iz citiranog proglasa organizacije "Black Block" možemo uočiti suštinsku razliku između građanske neposlušnosti i radikalnog anarhizma. Dok se metodom građanske neposlušnosti naglašavaju tolerancija i nenasilje, militantni anarhizam naglašava agresiju i uništavanje. Iz tog razloga militantni anarhizam nailazi i na kritike umjerenijih anarhističkih krugova koji smatraju da organizacije poput "Black Blocka" diskreditiraju anarhistički pokret i pojačavaju prastare predrasude o anarhistima kao nasilnicima koji proizvode kaos i nered. Konačno, kontradikciju predstavlja i sama činjenica da se ostvarivanje osnovnog programa anarhizma - uklanjanje nasilja i prinude iz društvenih i međuljudskih odnosa postiže nasilničkim metodama. Iako u svojim ideološkim postulatima izgradnje i funkcioniranja društvenih struktura anarhizam djeluje potpuno utopijski, pa i besmisleno, nema sumnje da ovaj pokret ima svoju vrijednost i privlačnost u domeni zalaganja za slobodu pojedinca i univerzalne ideale pravednosti na bazi prirodnog prava. No, i u ovoj domeni anarhizam je ponekad imao ulogu "većeg katolika od Pape", pa tako bizarno zvuči podatak da su već pomenuti španjolski anarhisti 1936. godine u procesu ukidanja "nepravednih" društvenih institucija ukinuli i zatvore, te su svi zatvorenici bili pušteni na slobodu bez obzira na težinu i karakter kazne. Pozitivna strana tekovina anarhističkog djelovanja je i zalaganje za uklanjanje pogubne tendencije tehnologije da se ljudski rod izolira od prirodnog okoliša gledajući na prirodu kao na nešto što postoji samo zato da bismo mi njome vladali. Posljednjih dvadesetak godina globalnom porastu popularnosti anarhizma, osobito među mladom populacijom, doprineo je muzičko-subkulturni punk rock pokret koji, na nivou poruka i ikonografije, preuzima anarhističke ideološke obrasce. Za kraj parafrazirajući gurue punka Sex Pistolse možemo zaključiti da anarhizam možda predstavlja "najveću rokenrol prevaru" i iluziju u onoj mjeri, u kojoj je, na današnjem stupnju čovjekovog razvoja, iluzija i sama ideja potpune slobode.