Obitelj sjedi za stolom. Tek je prošlo podne, a oni već ručaju. Moraju, majka radi podnevnu smjenu pa ručak mora biti dovoljno rano da ona stigne oprati i pospremiti suđe prije nego ode na posao. Jedu nešto ukusno, ništa neobično. Većinom jedu finu a jednostavno pripravljenu hranu. Netko zvoni. Na ulaznim vratima, naravno. Otac, koji sjedi na čelu stola, se diže i odlazi otvoriti vrata. Pred vratima je susjed, ima dugu tamnu kosu svezanu maramom. Otac je kratko podšišan, vidi se da redovito krati kosu. Susjed se žali ocu da su njegova, očeva djeca potrgala metalne garažne kvake. Susjed je brz, ne gnjavi previše, ne dosađuje, ne traži ništa. Došao je samo obavijestiti, kao što bi to i učinio svaki dobar susjed. Otac zahvaljuje na obavijesti i pozdravlja ga. Zatvara vrata. Prilazi stolu i naglo, bez riječi ošamari kćer a potom isto učini i sa sinom. Plač. Djeca briznu u plač. Tada ih otac pita zbog čega su potrgali kvake na susjedovoj garaži. Oni odgovaraju da nisu ništa potrgali, da je kvake potrgao susjedov sin, kojeg su oni pokušavali spriječiti. Kažu da su ga odgovarali od njegova podlog nauma. Otac se dere neka ne lažu i udara opet, otvorenim dlanom po licu desetogodišnje kćeri i osmogodišnjeg sina. Udara snažno. On je muškarac koji kontrolira, koji odgaja, a odgaja se čvrsto. Za njega nema pravog odgoja bez kazne. On udara temelje njihova odgoja. On udara temelje njihovim ličnostima. On udara. Njegov je debeli dlan veći od njihovih još okruglih lica, njegov dlan podgrijava njihova sve crvenija lica. Oni su mali, preplašeni, njih boli, plaču, zapomažu, objašnjavaju, nisu krivi. Otac im ne vjeruje. Siguran je da susjed ne laže. Ne pomišlja na to da je netko možda susjedu lagao, da ga je prevario netko, možda čak onaj koji je potrgao kvake na betonskoj garaži. Otac smatra da dobro odgojenu djecu nitko neće nikada uzalud kriviti. Scena je kaotična, djeca jecaju, ne usude se više ni plakati, otac brani da plaču, urla na njih neka zašute, majka u nevjerici promatra oca, vlastitog muža i gleda. Majka gleda. Najedanput reagira i staje u obranu premlaćene djece. Otac, njen vjerni suprug, nema razumijevanja za nikakve podle pokušaje izvlačenja, tako kaže on. On ih smatra prljavim kukavicama koje ne žele priznati krivnju. On će ih natjerati da priznaju. Kriva je i majka jer ih krivo odgojila, tako misli on. Tada uredno podšišan otac nasrće na majku i udara je šakama. Otac šakama mlati majku, udara svoju suprugu, šakama po glavi. Majci teku suze, ne zna što bi, ne zna kako da si pomogne, ne zna kako da pomogne djeci, ne zna kako da umiri gospodina supruga. Otac baca djecu na pod, lupa nogama, baca na njih stolice, ruši majku na pod, uzima zdjelu sa stola i njome gađa troje slabih koji se mole da otac, tata, suprug, gospodin... koji se mole da ovaj muškarac prestane sa svojom ulogom. Gospodin je uistinu i prestao sa svojom ulogom, nakon što se kćer, sin i majka nisu dizali s poda. Sjeo je za stol, naredio im da nastave s ručkom i da će ih, ako se već ne znaju ponašati, on naučiti pameti. Gospodin suprug, otac, tata, prijatelj, taj svestrani muškarac danas je siguran kako je upravo, zna se, on odgovoran za dobar odgoj svoje djece.

Kažu da je nasilje u obitelji učestalo. Neki znaju da je tako. Ti neki rijetko govore, a kada govore tada su u očima onih koji slušaju žrtve, pomalo egzotične žrtve. Što možda i jesu, samo ne baš egzotične. Baš suprotno, Svakodnevne. Buka iz susjednog stana. Galama. Majke prijatelja i prijateljica s masnicama ispod oka. Vidio sam ih. Vidio sam ih mnogo. Ne lažem. Nikada nijedna nije rekla da ju je izudarao njen suprug. Nisam vidio ni približan broj muškaraca s masnicama. One koje sam sreo, svoje su masnice zaradili u mjesnim kafanama. Sramota je reći da te izudarao, da te premlatio, da te muči, gnječi, da te batinom tlači TVOJ gospodin suprug. I danas je tako. Jednaka je to sramota. Misle neke i misle neki. Zato šute. Kad se sazna, tada je to tema za mjesne fašničke novine. I jako je smiješno. Smiju se. Smiješno je, kažu.

Tada su još živjeli u stanju manjih dimenzija i svi su spavali u jednoj velikoj sobi. Kćer i sin na jednom krevetu, majka i otac na drugom. Otac je te večeri bio vani, družio se s prijateljima iz tvornice, kartao, pio u krčmi ili što je već običavao raditi. Majka, kćer i sin leže na povećem bračnom krevetu (ne u krevetu) i nešto rade; igraju se ili gledaju televiziju. Majka je umotana u kućni ogrtač, djeca su u pamučnim pidžama. Devet je sati navečer. Obiteljsku tišinu nešto prekine. Po ulaznim vratima netko lupa. Buka je kratka, a ubrzo potom se otvaraju vrata. U kuću ulazi otac. Vratio se neobično rano i ukućani iskazuju čuđenje što je već doma. Otac ne skida kaput, ne izuva cipele, ne vadi novčanik. Dolazi obučen u spavaću sobu, držeći u ruci ključeve od automobila. Nešto nerazgovijetno priča i traži majku, suprugu svoju – kažu neki da je njegova, baš njegova, a on im je povjerovao i eto, kad je njegova, onda će ona raditi što on želi - uglavnom, traži majku novce. Potrošio je sve što je imao, potrošio na prijatelje i alkohol. Vidno je pijan i traži od majke novce. Majka ne udovoljava očevim molbama, govori da ne može sav novac pobacati po kojekakvim krčama. Ocu se majčin odgovor nije svidio i otac zauzima muški stav. Otac, suprug prijeti. Prijeti batinama, viče, zapovijeda i zahtijeva. Djeca su preplašena, stišću se uz majku. Otac inzistira, djeca počinju jecati. Znaju da ne smiju plakati jer će dobiti batine ukoliko će plakati, ali se boje. Ne znaju sakriti strah. Pokazuju ga, a oca to iritira. Otac nema živce za djecu koja cvile, koja plaču za svaku jebenu sitnicu, tako kaže otac. Da te ne čujem plakati, kaže. Majka uzima novčanik, vraća se na krevet, djeca se ponovno priviju uz nju. Majka vadi nešto novaca i baca ga ocu, gospodinu suprugu. Baca, vjerojatno prvi put čini nešto što je znak pobune. Ocu se to ne sviđa. On uzima novac i nasrće na majku, glasno psuje i udara je. Udara je rukama po licu, po glavi, hvata je za ramena i trese ju. Otac govori da će je naučiti pameti, da ne može ona njemu tako bacati novac, da nije on tko god, da je on... već netko. Pušta je nakon nekog vremena, majka se diže, odlazi u kupaonicu, namače krpu, gazu ili nešto što je stalno pri ruci i stavlja mokru krpu ili gazu na lice. Hladi masnice, hladi posljedice očeve okrutnosti, ili očeva odgoja, tako kaže on. Djeca su cijelo vrijeme na krevetu i dršćući promatraju scenu. Obavijeni oko majke izgledaju kao jedno biće, sićušno, nemoćno, a napadnuto. Nad njima stoji očeva sjena. Promatraju ga. Ne previše jer se ne usude, ali ga ipak promatraju. Otac je uzeo novac, naučio je majku pameti, tako kaže on. Smirenim korakom izlazi iz spavaće sobe. Otvara vrata. Pali vanjsko svjetlo. Zatvara vrata. Zaključava. Kćer, sin i majka odahnu. I svi troje briznu u plač. Tresu se i plaču jer se boje oca, jer im je žao majke koja je dobila batina, jer im je žao majke, jer joj je žao što djeca to moraju gledati, jer joj je žao sebe, jer ne znaju što bi drugo činili. Nakon nekoliko sekundi trzne ih zvuk paljenja automobila. Srećom, zvuk automobila je kratko trajao, a majka, kćer i sin nastavili su i dalje plakati.

Kaže moja baka da kad te udara tvoj suprug to nije ništa strašno. Kaže, to je stvar kroz koju prolazi i koju trpi svaka žena. Moj djed, njen suprug, umro je vrlo rano, u trideset i nekoj godini života pa je baka Kata kratko trpjela bračne užitke. Malo znam o njemu. Kazali su mi da je volio popiti. I da je radio u šumariji, da je kratko vrijeme boravio u Švicarskoj, da je u ranim tridesetima obolio od tumora, da je posljednje godine proveo u krevetu, nepokretan. Kazali su mi još da je dok je bio pokretan često tukao baku. Zvao se Stjepan. Ne znam više.

Baka nikada nije jasno rekla je li voljela svoju ulogu poslušne supruge, je li uživala u bolima ili je razmišljala kako da si skrati muke, ili da mu skrati muke. Ona je trpjela. Ona je molila. Ona je moja baka koja mi daje sumnjive savjete, ona me uči da trpim. Ja to ne želim. Ona je danas živa, često je posjećujem, priča mi nerijetko o batinama koje je dobivala. Kaže da se isto događalo u skoro svakoj kući u selu. I da se to tada nije smatralo nasiljem već pravom muža, valjda prirodnim? Djed, koji je rođenjem priskrbio prava batinaša, postoji u svega nekoliko blijedih rečenica. Nisam vidio ni jednu njegovu fotografiju.

Sin je u ovoj sceni odrastao. Prizor se odvija u starom autobusu koji vozi iz Pule. Autobus vozi vrlo sporo, putnici postaju sve nervozniji jer su shvatili da neće stići na vrijeme. Sin sjedi u stražnjem dijelu autobusa. Pokraj njega sjedi njegova dobra prijateljica, a nasuprot njih starija majka s vrlo malim sinom. Mali sin stalno nešto zahtijeva, traži, zapitkuje, uglavnom, naporan je. Majka gubi strpljenje, počinje vikati i pljusne sina svoga. Onako, otvori šaku i jednostavno malome priljepi šamarčinu, jednu majčinsku šamarčinu. Mali zaplače. Ljudi u autobusu okreću glave, mašu tim istim glavama lijevo-desno i nešto šapuću jedni drugima u uho. Mali plače. Majka ga opet pljusne, počinje vikati, miče ga sa svog sjedišta i stavlja ga na ono ispred sebe. Govori mu da prekine, jer ga inače neće više voljeti. Neće ga više voljeti, kaže majka. Mali ju ne razumije, plače još više, majka mu prilazi i počinje ga tući. Sin koji sjedi pola metra od starije majke reagira i glasno joj govori da prekine tući svoje dijete, da ga prestane maltretirati. Majka načas zastane, okrene se prema odraslome sinu i kažu mu da je dijete njezino, dijete je moje, kaže majka, i neka ne brine za tuđa posla. Odrasli je sin ne shvaća ozbiljno, odgovara joj da nema pravo udarati dijete, pa ni svoje, da prekine istog momenta, u razgovor se uključuje i prijateljica. Putnici u autobusu većom frekvencijom okreću svoje lijepe glave i promatraju, šuteći. Galama utihne, majka uzima dijete i vraća ga na svoje sjedište. Ne tuče ga više. Upozorava ga i prijeti mu. Ne smije pokazati da je poklekla pred moralnim nazorima nekakvih, za nju, balavaca. Putnici se vraćaju vlastitim razgovorima i kroz prozore promatraju krajolik i more. Sve do Mošćeničke Drage. Tu autobous crkne, a putnici šest sati čekaju da stigne drugi. Dok čekaju, mali sin spava u naručju starije majke.

Luka pohađa vrtić. Odlazi svakog dana ujutro prije osam. Ispočetka nije volio boraviti tamo i nije želio jesti. Onda su mu počeli govoriti da je za ručak riba i on je počeo jesti. Sada ne propušta objed u vrtiću. Većina malih Lukinih prijatelja su njegovi kolege iz grupe. Svima im zna imena. Zna svašta. Djeca mnogo toga pričaju. Ne znaju što se smije reći, a što ne. Oni malo stariji od Luke već igraju uloge svojih očeva. Oni malo stariji od Luke tuku svoje prijateljice, navlače ih za kosu i guraju ih. Tete to ponekad vide i razgovaraju s dječacima s namjerom da im objasne kako ono što rade nije u redu. Govore im da se ne smiju tući, govore im da pogotovo ne smiju tući djevojčice. Kad ih pitaju znaju li da se to ne smije, mali dječaci odgovore ponekad - smije se! Smije se, i moj tata tuče moju moju mamu, tako je rekao jedan. Zaprepaštena teta nije u taj čas znala što bi pa je pitala tuče li još nečiji tata mamu. On njih desetorice četiri su podigla ruku. Luka svako malo dođe doma izgreban po licu, čelu ili rukama. Izgrebu ga njegovi prijatelji iz vrtića. Ponekad ga izgrizu. On na to uvijek kaže da samo psi grizu, a ja mu kažem da ni psi. Lažem mu, moram, najdraži mi je prijatelj. Ne mogu mu reći da ne grizu samo psi, da mnogo gore grizu i ljudi.

Lijepa obiteljska kuća udaljena desetak kilometara od grada. Ukućani su okupljeni ispred televizora i gledaju Dnevnik. Čuje se zvono.

- Netko zvoni, odi pogledaj tko je.

- Tko je?

S druge strane vratiju čuje se ženski glas:

- Dobar dan. Otvorite vrata, molim vas, ne znam gdje sam, trebam pomoć, molim vas, otvorite, love me, ja sam pobjegla, uspjela sam pobjeći, tu su negdje, molim vas, otvorite vrata, jel čujete, imaju pištolj, otvorite, ja sam pobjegla...

S velikom dozom nevjerice i opreznosti sin otvara vrata i ugleda ženu od nekih četrdesetak godina, vidno prestrašenu, zbunjenu kako bulji u njega. Na nogama ima neke proste blatnjave cipele. Štrikana starinska crvena vesta i izblijedjele traperice ukazuju na to da žena nije imućna. Dok je sin tako promatra, žena se trgne i prođe pokraj njega u kuću.

- Ja sam tu iz susjednog sela, vraćala sam se doma od prijateljice, stopirala sam i stao je golf u kojem su bila tri mladića, tri mladića u golfu splitskih registracija, ponudili su se da me povezu i ja sam sjela u auto i oni su vozili i sve je bilo u redu dok nisu skrenuli na poljski put, i onda su me, i skrenuli su i ja sam pitala kuda idu, i nisam znala kaj se događa, i strah me je bilo, a oni su šutjeli, stali su pokraj kukuruzišta i rekli mi da izađem van iz auta, i ja sam izašla i tad je jedan od njih izvadio pištolj i rekao da se skinem, i da će, da će me... znate, htjeli su me silovati, a tu nema ničega, tu je kukuruz, nema kuća i pištolj su imali, a ja nisam znal kaj da radim, i oni su navaljivali, i ja sam rekla u redu, može, može, samo, ja moram pišati, i tak sam otišla u kukuruz kao pišati i počela sam trčati i ne znam kud sam trčala i evo me tu... i ne znam, htjeli su me silovati, golf splitskih registracija, kaj da radim, kaj...

- Zovi policiju, reče otac sinu.

Sin prilazi telefonu, diže slušalicu i okreće broj policijske postaje: - Dobar dan, Ja sam N.N. iz N-a, kod nas je došla neka gospođa, kaže da su ju neki mladići htjeli silovati i da imaju pištolj.

- Ne, kaže da ne zna tko su. Prvi put ih je vidjela.

- Stopirala je, a oni su je povezli.

- Da, ovdje je. Izvolite.

Gospođa se javi na telefon i objasni dežurnom policajcu o čemu je riječ, a on obeća da će ophodnja stići za petnaestak minuta. Obitelj ponudi gospođi sok i kekse te razgovara s njome. Ona je još uvijek u transu i pokušava se prisjetiti što se sve dogodilo. U tom se razgovoru zadrže nekih četrdesetak minuta, a policija još nije stigla.

- Dobra večer. N. N. Na telefonu, zvao sam prije četrdeset minuta da je ovdje žena koju su pištoljem željeli prisiliti na spolni odnos.

- Da, to je ta žena, da, htjeli su je silovati. Kad će netko od vaših stići, prošlo je mnogo vremena.

Dežurni policajac na telefonu kaže da je ophodnja krenula i samo što nije stigla.
Nakon još nekih desetak minuta stiže policija. Zvone na vratima. Majka se diže i odlazi otvoriti vrata. U kuću ulaze dva policajca, jedan visoki i mršavi, tamnije kose, a za njim odeblji policaj koji s čačkalicom u ustima pita:

- Dobro, ajde da čujem kaj je bilo? Imali smo jednu intervenciju tu blizu pa nismo sigli prije dojti.

Silovanje je još uvijek običajno pravo, kaže otprilike tekst u jednom hrvatskom dnevnom listu. O čemu se radi? O tome da mnogi još danas vjeruju kako supruga mora uvijek biti spremna na seksualni odnos, kad god suprug to poželi. Hrvatski zakon sve do 1998. nije poznavao silovanje u braku. Bračni partner nije mogao silovati, imao je potpuno pravo na tjelesnu ljubav. Silovatelj nije otac, suprug, brat, rođak... silovatelj je netko daleki, nama nepoznati luđak, primjetljiv na prvi pogled. Tradicionalno je silovatelj netko drugi, razbojnik, kriminalac, prljavi muškarac. Tako je bilo i na mističnom Zapadu. Velika Britanija je 2001. uvela zakon koji poznaje silovanje u braku. Zakon sam po sebi ne donosi procvat pravde ili čega već, zakon je muka, potrebno je dokazati da te silovao muž. Potrebne su fizičke ozljede da bi sud vjerovao. Čak i ako ti povjeruju kazna za počinitelja je nikakva, kazna u nekim slučajevima izostaje. Dobio je uvjetno, kažu. Suprug je suprugu dvije godine fizički i psihički maltretirao, prisiljavajući je na oralne i analne spolne odnose. Pravomoćnom mu je presudom izrečena uvjetna osuda od šest mjeseci zatvora, koja se neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Procjenjuje se da su 2003. partneri u Hrvatskoj silovali između 1160 i 1420 žena. Od početka 2004. do četvrtog mjeseca 2005. muževi su u Hrvatskoj ubili 12 supruga.

Nastavlja se... oko nas.