Cigarete su postale svakodnevne, baš kao što je svakodnevnom postala i piva. Jednako su svakodnevne bile i ljubavi. zaljubljivale smo se u tipove koji nisu bili poput ostalih kretena iz razreda. tipovi u koje smo se mi zaljubljivale redovito su jutrom prije škole pili kafu, nosili jednako poderanu odjeću kao i mi, slušali jednako dobre bendove kakve smo i mi slušale, odlazili na mjesta koja smo i mi posjećivale. Povrh svega, to nisu bili štreberi, poput onih maminih sineka iz prve klupe. Sjećam se onog visokog. Sjedio je u drugoj klupi, prije svakog bi sata uredno posložio na stol knjige iz predmeta koji slijedi. A nosio je knjige za ama baš sve predmete. Ponekad bi u torbu stavio i pokoji rječnik. Odmor je potrebno korisno iskoristiti, govorio bi nam visoki. Ne sjećam se kako su visokog zvali... Možda ga uopćeni nisu zvali?! Visoki je bio poznat i po svojim košuljama koje su svi nazivali svečanima. One naravno nisu bile svečane, bile su to košulje njegova pokojnog oca. Neke od tih košulja vjerojatno ni sam otac više za života nije nosio. Visoki je volio oca i zadržao košulje. Mi tada to nismo znale. Štreber, uštogljen, kamen, bez emocija, nimalo duhovit i uvijek okružen isključivo knjigama i bilježnicama - to je bio Visoki. Naši su dečki također ponekad nosili košulje - bile su to karirane košulje, nikad u hlačama i rijetko kad čiste. Slušali su dobar rock, punk, hard core... pili Ožujsko, pušili Benston i govorili kako će cijeli život ostati buntovnici. Nikad nisu kazali zašto.

Kad imaš petnaest godina i kad ti dečko pokloni kazetu najdražeg ti punk benda, život može stati.

Približava se sedam navečer, zoveš prijateljicu i odlazite se naći s ekipom. ekipa već čeka na busnoj, skuplja se lova da se ode u diskont po gajbu, dvije ožujskog i u park piti. park je u to vrijeme bio mjesto našeg druženja, alkoholiziranja, pušenja, ljubavi, seksa, života. Koliko je samo prijateljica i prijatelja u tom parku doživjela prva seksualna iskustva! Sjećam se jedne subote kad sam s Markom brijala, pili smo pive, ljubili se i on je poželio nešto te predložio da prošećemo. Dvadesetak metara od naše klupice naletjeli smo na Ivana i Martinu kako stoje nasred pošljunčanog puteljka, njemu hlače spuštene do gležnjeva, ona stoji pokraj njega i rukama se poigrava njegovim penisom, dok je on pokušava ljubiti, gurajući ruku pod njezine tri majice. Bio je to tipičan prizor tih mjeseci u parku na čijem se ulazu prostire selo nekih davno iščezlih ljudi. Jesu li se i oni poigravali na jednak način?

Malo podalje ljubavnog puteljka nalazila se neka stara kućetina, za koju nitko nije znao čemu je nekad služila i tko je u njoj stanovao, ako je uopće itko ikad u njoj stanovao. Ogromna kuća nasred parka, išarana grafitima, okružena klupicama i pivskim bocama te pijanim i polupijanim spodobama koje razrješavaju najveće svjetske probleme, pa čak i probleme samog čovjeka.

16. godina

Prošlo je već skoro godinu dana otkad je Neven viđen kako leži na šljunku pokraj stare kuće i žđere kamenje, mrmljajući nešto. Kombinacija apaurina i piva bila je za nas tada isto što i za naše roditelje novi mercedes. Apaurine smo počele uzimati u osnovnoj, onako iz fore jer smo željele biti najbolje! I bile smo najbolje, svi su nas znali. nas nije nitko zanimao. Svi su željeli biti prijatelji s nama, svi bi pili i pušili, neki su čak i seks spominjali... Ali ne, najbolje smo mogle biti samo mi. nije piva za svakog!

Fešte su to vrijeme bile fešte, i nikad više nakon tih mjeseci '96. i '97. fešte nisu bile fešte. obilazile smo vikendice naših roditelja, pjevale Kud Idijote i Vajk na bolje, sapunale i farbale kosu. Na feštu nikad nismo išle bez cigareta. Pušile smo zato jer se na fešti puši, i zato jer smo već tada postale pušačice. Fešte su bile fešte ne samo zato jer je većina redovito bljuvala po susjedskom raslinju već su fešte i fieste bile to što su bile jer smo sve bile svačije. Skidale smo se u vikendicama brže i više nego na bilo kojoj plaži. Sjećam se, jednom sam se popela na kat s tipom koji me nije naročito privlačio, no bilo je već kasno, a kako su skoro svi bili zauzeti ostao mi je on. Stazama orgazma nismo prolazili. Naši su pokušaji seksa završali mnogo prije nego su počinjali. Svi dijelovi njegova tijela koji su me privlačili predstavljali su nedopušteno područje - bio je to jako škakljiv momak. Škakljalo bi ga kad bih se rukama približila mlohavom mu spolovilu, škakljalo bi ga kad bih se usnicama poigravala njegovim bradavicama, škakljalo bi ga kad bih mu vrat ljubila... Škakljalo bi ga da se pomakne. Čak ga je i škakljalo za vrijeme erekcije pa su i ti kratki pokušaji seksa bili smiješni. Jedino što ga nije škakljalo bilo je nepomično ležanje na leđima. Te mi je večeri rekao samo da je bolestan. Bolovao je od vrlo čudne i posebice rijetke bolesti. Bolovao je od škakljanja - spolne bolesti. Potražila sam u novom izdanju medicinske enciklopedije natuknicu Škakljanje i saznala da je riječ o bolesti koja se prenosi spolnim kontaktom te da su prvi simptomi vidiljivi već nakon nekoliko tjedana, uz jedan uvjet. Bolest se ne može aktivirati sama od sebe, jednom kad nam uđe u tijelo potrebno ju je pokrenuti - škakljanje se pokreće prvi spolnim odnosom nakon što smo se zarazili. Dodirivanje spolnih organa izaziva reakciju jednaku reakciji izrazito škakljivih ljudi kad ih se zaveže i neprestance škaklja. Kasnije se bolest proširuje pa s vremenom zahvaća sve dijelove tijela, reakcije nastaju prilikom svakog dodira bilo kojeg dijela tijela druge osobe. Spol pritom nije bitan, a škakljanje je smrtonosno. Bolest se danas naglo proširila. Nitko iz ekipe nije imao pojma o škakljanju. Njegovi su roditelji nakon smrti, bojeći se reći da im je sin u šesnaestoj godini života umro od spolne bolesti, kazali da je umro od leukemije. Tajnu o škakljanju povjerila mi je njegova sestra. Škakljanje je pratilo Matiju, mog škakljivog tipa. Škakljali su ga roditelji kad je prohodao, škakljali ga prijatelji kad je krenuo u školu, poškakljala ga je i gimnazijska frendica iz 1a. Matija je nekoliko mjeseci nakon fešte umro, a ja još danas ne znam jesam li se zarazila. Da bih to saznala moram s nekim spavati, a ukoliko imam bolest samim činom saznanja ju i aktiviram. Danas imam osamnaest godina, a od svoje šesnaeste nisam ni sa kim spavala.

17. godina

Prošlo je podosta vremena otkad sam poškakljala pogrešnu osobu. Svaki put kad netko spomene škakljanje život mi nestaje pred očima. Park najedanput postaje grozno, mračno mjesto, puno neartikuliranih krikova i neuhvaćenih sjena. Privlačne karirane košulje pretvaraju se u ubojice, a moja zaljubljenost je primorana ostati isključivo mojom.

Sjedimo na jednoj od preostalih klupica koje pijani sin lokalnog krčmara nekim čudom nije pregazio traktorom i pijemo Ribar. Pijanog je sina lokalnog krčmara policija kasnije dohvatila i naplatila mu vožnju. Danas se više nitko ne vozi badava. Pijani sin je i danas pijani, samo je traktor zamijenio novim Fiatom. Krčma njegova oca i dalje je krčma. Do klupice dolazi Maja i počinje pričati o svom dečku i onome što ona s njim voli raditi. Njih dvoje posebno veseli, priča Maja, seks u vrijeme menstruacije. Veseli ih ne zbog samog užitka, već zbog imenovanja tog užitka. Popevši se na vrhunac, ona uvijek kaže: danas opet imamo kečap s majonezom. Nisam nikad znala što da joj kažem nakon te priče, a čula sam je bezbroj puta. Jesam li trebala reći da ja također obožavam kečap s majonezom. Onaj koji sam svaki dan jela u velikom hamburgeru za petnaest kuna. A stvarno sam voljela okus kečapa s majonezom.

Negdje u sedamnaestoj sam počela pušiti travu. Travu nam je donosila Jelena koja je u to vrijeme studirala u Zagrebu. Pušili smo u parku i smijali se, uralali i voljeli jedni druge. Trava nam je predstavljala nešto novo, svijet smijeha, nepreglednih količina smijeha kojima smo se odavali svaki vikend. Rijetko tko je bljuvao u to vrijeme, svi su se ljubili i smijali. Mene je i jedno i drugo podsjećalo na škakljanje, i mnoge sam vikende ranije otišla iz parka ne bih li bila sama, i sama uživala u svojoj želji za nekim - jer drugačije nisam ni mogla. Niti smjela.

Sve više i više osjećala sam se samom. Ekipa iz razreda je dosadila, uvijek priče o genijalnim izlascima, tulumima do zore i novim parovima. U trećem su razredu odjednom svi postali parovi. Skidanja je bilo sve manje. Ustvari, vjerojatno ga je bilo u jednakoj mjeri samo što više nije svatko bio svačiji, već se dobro znalo tko je čiji/a. Ja nisam željela biti nečija; željela sam biti svačija, a nisam mogla biti ničija. Park je i dalje bio naše mjesto, tu se još uvijek razglabalo o koncertima i bendovima, te se nekako činilo da je sav naš svijet sačinjen od bendova, njihovih pjesama i njihova života.

0d 18 do početka

Prošlo je već podosta vremena od trenutka koji mi je izmijenio život. Živim u strahu od paragrafa koji sam pročitala u medicinskoj enciklopediji. Moj svaki dan predstavlja novu epizodu u suživotu s možebitnom smrću. Kud kod odem, što god da radim, pokušavam sakriti taj svoj strah i probleme koje mi stvara. Seks! Zamisli da imaš osamnaest godina i da ti je području s velikim S pristup zabranjen. Frendice se bahate svojim pozamašnim iskustvima, ja se bahatim svojom tobožnjom nedodirljivošću. Nitko me ne može imati. Kažem to svima koji pokušavaju, bez objašnjavanja, bez izmišljanja razloga za koje će ionako svi znati da su lažni. Što sam drugo i mogla reći veselom profesoru koji me na maturalnoj većeri odvukao na terasu i počeo grliti, sliniti me i onako pijan počeo pričati kako sam ja jako slatka i kako mu se sviđam, a da nije on kriv što je slab na tinejđerke. O toj se njegovoj slabosti ponekad i nešto čulo na školskim hodnicima, ali je sam profesor to vrlo dobro objasnio. Čuj, svi mi imamo slabosti, pa nećemo valjda svakog razapeti zbog njegovih slabosti. Ja nijednu nisam prisilio ni na što. Ocjena više uvijek dobro dođe, a kad neka nešto i spomene, priču jednostavno obrneš. Veliš da se mala tebi nudila, ti si je odbio, pa sad cvili okolo. Tad sam se vratila u dvoranu i nastavila se zabavljati.

Par dana kasnije vratila mi se profesorova misao o slabostima i što sam više o njoj razmišljala, misao je postajala sve istinitijom. pa nećemo valjda ljude razapinjati zbog njihovih slabosti! profesorova slabost su bili prvi i drugi razredi, ponekad i koji razred više. moja je eventualna slabost, u neku ruku, moja spolna bolest. zar samo zato što možda imam neku bolest ja moram biti lišena užitaka o kojima neprestance sanjarim? zar samo zato moram sama sebe izopčiti, ograničiti si pristup, nedopustiti drugima da uživaju i da se vesele? da se smiju... pa makar ih ja prije toga poškakljala. zašto se ne bi svi smijali? kako god da se kratko smijali, barem ćemo veseli umrijeti... umireš i smiješ se. sve sam se više zanosila idejom svjetske promjene koja je bazirana na spolnoj bolesti. pa zašto bi bilo loše širiti tu bolest, širiti smijeh... širiti zajednicu škakljivaca... zar samo zato što će njezini pripadnici redom umirati... ne, to nije dovoljan razlog!

Prošla su dva, tri mjeseca od maturalne većeri kad sam nazvala veselog profesora i rekla mu kako mi se njegova slabost sviđa. kakve god da posljedice bile, od sada se ja smijem. profesor me odmah istu večer pokupio svojim automobilom i odveo na otmjenu večeru u restoran. popili smo litru crnog, nešto jeli i otišli do njega. sve se znalo. ušli smo u poveći stan, zatvorili vrata, zaključali i ševili se do tri sata ujutro kad sam ja morala doma. on se stalno nešto smijuckao, komentirao, pjevušio, ja sam samo razmišljala o tome kako je moja bolest prošlost, kako ona za mene više ne postoji, te da će profesor možda postati prvi član zajednice škakljivaca.

Tržišni dodatak životopisu!

Dobar dan! Moliv Vas K!, rečenica je koju si danas najčešće pjevušim, i to onim iritantnim glasićem Matijine sestre koja ju je izgovorila prije sedam mjeseci kada me nazvala da me obavijesti kako je njezin, i Matijin, otac umro i kako bi njena majka voljela da dođem do nje. Sestra je u to vrijeme već živjela sama i radila kao tajnica u firmi koja se bavi dekodiranjem mobilnih telefona. Majka je tako nekoliko dana ostala sama u kući kakve se nalaze u svim predgrađima, dvorište s travom ispred kuće, a vrtom i voćnjakom straga. Čudno što nisu imali i nekog psa kojem bi na kućici naftom bilo ispisano GARI.

Pozvanila sam na vrata obiteljske kuće pola sata nakon poziva. Majka se vidno obradovala ugledavši me na vratima. Nije bila tužna. Bila je nekako živahna. I naročito dotjerana. U tom sam trenutku shvatila da su grudi žena u zrelim godinama ponekad izuzetno privlačne. Pogledala sam svoje. I opet njene, pogledom malog djeteta koje želi nešto iz izloga, ali ne može dobiti. Pričala je kako sam narasla i kako sam zgodna i kako joj je Matija nekoliko puta govorio o meni. A zašto niste nikad nikome rekli da je Matija umro od spolne bolesti? Majka je naglo prasnula u smijeh, a zatim se ustala i pristavila vodu za kavu. Vratila se, šutjela je, zamišljeno. Razmišlja li o muži ili sinu, nisam imala pojma. Tada se opet digla, hodala okolo po dnevnoj sobi. Učinila mi se još privlačnijiom. Željela sam izgledati upravo poput nje, ako ikad doživim njene godine. Hodajući okolo ponovila je ono što je vjerojatno rekla svima koje su je nešto pitali za Matiju. Matija je umro od leukemije, nije imao nikakvu spolnu bolest, barem ne smrtonosnu. A škakljanje, pitala sam. Pa bio je škakljiv, kao i većina ljudi, ali kako se to uklapa u ovaj razgovor? Ispričala sam joj što mi je sestra rekla i opisala joj kako se Matija smiljuljio kad smo se pokušavali voditi ljubav. Da, za majku smo vodili ljubav, iako smo mi samo željeli seks. Seks iz znatiželje. Sestra te oduvijek prezirala. Nije te voljela jer si bila s Matijom. Ona nije voljela ni Matiju. A bila je zaljubljena u tebe. Valjda ti je zato lagala. Ustala sam. Majka je već skuhala kavu i nalila je u šalice za čaj. Pretpostavljala sam da ću dugo ostati kod pa je zato nalila toliko kave. A i idući je dan bio zakazan sprovod. Sad sam ja hodala okolo. Šutjela sam jer nisam stigla govoriti. Misli su mi zatvorile usta. Čas sam razmišljala o Matiji i bolesti koju nije imao, čas o majci koja je prva zrela žena čije su mi grudi mamile maštu, čas o sprovodu na koji sam sutra morala poći s tom ženom. Zaplakala sam. Nisam znala što bi. Provela sam sate razgovarajući s Matijinom mamom. Urlala sam da sam potratila dvije godine života strahujući zbog škakljanja. Propustila sam sve o čemu su mnoge frendice pričale. Ljubavi. Mnogo izlazaka. Seks. Majka me tješila i bila je to jako naopaka situacija. Ja sam došla tješiti nju, ne ona mene. Prošlo je dva. Skuhala je novu kavu. Ja sam samo željela nekome reći kako mi nije posebno žao što je V. umro. Nije da mi je svejedno. Ali on je uvijek više boravio ispred TV-a nego u našem krevetu. On je češće razmišljao o psu kojeg nikad nije nabavio nego o mojim potrebama. Smatrao je da sve što on treba napraviti jest otići na posao, platiti račune, natočiti auto i povremeno sa mnom izaći. Da, i odigrati sportsku prognozu. Potajice sam željela nekog s kim ću moći razgovarati. On je uvijek bio umoran. Razgvarati ovako kao s tobom. Uz kavu. Nekog koga ću moći zagrliti i reći 'volim te'. Nisam sigurna zašto sam baš tebe nazvala. Osim što si mi na ulici uvijek izgledala simpatično. Sada ću možda i naći nekog. Poput tebe. Tko će sa mnom razgovarati. Slušati me. Tko će me zagrliti i reći 'volim te'. Sve sam to ja propustila. Shvatila sam da slušam osobu koju želi isto ono što i ja želim. Što sam željela, ali nisam mogla. Zagrlila sam je. Onako kako se grle ljudi kojima nedostaje ljubavi. Ni sama ne znam kako mi se ruka našla u njenoj kosi, ni kako se njena našla u mojoj. Znam da smo ispile još kave, da su njene grudi izgledale još privlačnije kad se skinula. Znam i da je moje tijelo nalikovalo tijelu djeteta u usporedbi s njenim tijelom. Tijelom zrele žene koja je u stanju voljeti, koja zna što želi. Prvi sam put u životu zaista vodila ljubav. Bilo je skoro jedanaest kad je budilica zazvonila. Pogledale smo se. Poljubila sam je. Volim te! Ni danas nisam sigurna jesam li je stvarno voljela već to prvo jutro ili sam bila prvi put u životu zaista zaljubljena. Nije ni važno.

Na sprovodu je bilo svega desetak ljudi. Izgleda da mu život uz TV nije donio mnogo prijatelja.

Prošlo je već šest mjeseci otkad živim s Matijinom majkom. Napustila sam stare bendove i prestala sam željeti seks o kojem su frendice cvrkutale. Seks je prekrasan, međutim život pun ljubavi, razumijevanja, pažnje, razgovora i kava znači mi mnogo više od seksa. Čini mi se da konačno imam obitelj o kojoj mi je mama pričala kao o nečem poželjnom. Nabavile smo i psa. Zajedno ga vodimo u šetnju. Moja je mama imala pravo kad je govorila da u vlastitome domu čovjek iskusi najsretnije trenutke života. I najgore, dodavala bih ja uvijek. Sada, u novom domu, mamine se riječi pokazuju točnima. H. ponekad ostane kod kuće kad ja izađem s frendicama u kino. Kad se vratim, ona već leži u krevetu i čita ili se tek tušira. Nikad ne zaspi prije nego se vratim. Ista je kao i moja mama. Ponekad je puna majčinskih osjećaja i brige, što mene malo zasmeta, jer ipak mi nije mama. Ponekad je puna strasti i osjećaja koji nisu nimalo majčinski. Još uvijek želim biti poput nje. Kad ona izađe, a ja ostanem gledati TV, većinom me probudi ispred TV-a. Poljubi me i odemo se otuširati prije spavanja. Sav mi se raniji život čini besmislen. Prolazim kroz nešto o čemu mi nitko nije pričao. Mama je pričala o sretnim domovima i zadovoljnim obiteljima. Mamine su obitelji uvijek bile obitelji koje šeću parkom, nedjeljom zajedno ručaju, imaju djecu. Nikad se nije znalo što rade od ponedjeljka do petka. Te su obitelji bile obitelji iz knjiga. I zato možda i nisu bile tako sretne kao što sam ja mislila da je jesu. H. me voli, i iako to moja mama ne voli, i ja volim nju. Volim i sebe. Prezirem profesora i moć koju posjeduje. Koliko mu je djevojaka ta njegova ocjena više dovukla! Možda nijednu. Možda samo jednu. Previše.