Slobodarski, anarhistički (ili kako god ga nazvali) pokret se na različite načine tijekom svog postojanja bavio plesom, bilo da je riječ o umjetnosti ili je ples korišten poput alata, oruđa, sredstva kroz proteste i javne manifestacije. Ipak, unatoč stalnoj prisutnosti, unutar anarhističke teorije izostaje značajnije problematiziranje plesa (za razliku od ostalih vidova umjetnosti) u tom političkom kontekstu, a veći dio tekstova se bavi njegovom praktičnom primjenom.

Ako ne mogu plesati...

Jedan od čestih citata na koje se nailazi u anarhističkim tekstovima je izjava Emme Goldman "Ako ne mogu plesati ne želim biti dio vaše revolucije", koja je pomalo izvađena iz konteksta, no kao takva se može upotrebljavati u različitim situacijama, što se često i događa. Naime, spomenuta izjava bila je upućena tijekom tridesetih godina dvadesetog stoljeća Albertu Meltzeru, tada mladom pripadniku anarhističkog pokreta, koji je tijekom neke zabave nazvao ples "babskim". Njegov odgovor na Emminu izjavu je bio "Ako ćemo samo plesati, to nije moja revolucija". Sve skupa se događa u vremenu velikih previranja, neposredno pred vojni puč, a zatim i revoluciju u Španjolskoj, gdje su anarhisti igrali veliku ulogu. U Britaniji situacija nije bila daleko od takvog razvoja, a ples je bio "zadnja stvar" o kojoj se razmišljalo kao mediju ili nečem relevantnom za sam pokret. Pogotovo ako ste bili mlad anarhist, industrijski radnik i još k tome boksač (što je bio Albert).

No, vremena su se promjenila i pomalo djetinjast sukob Emme i Alberta je zaboravljen, njegova izjava je nestala iz gotovo svih tekstova, a Emmina je obilježila razdoblje koje je nastupilo mnogo nakon što je rekla nešto za što nije ni mogla pretpostavljati koliku važnost će imati u vremenima koja dolaze.
Iako je Emma Goldman bila svjesna važnosti i uloge kazališne umjetnosti (pogotovo drame), a ples se već u to doba oslobađao spona klasičnog pristupa plesnoj umjetnosti i prestajao je biti privilegija visokih društvenih klasa, i dalje je ostajao, barem što se tiče anarhizma, u domeni umjetnosti, koja je povremeno na ovaj ili onaj način poprimala određena politička obilježja.

Drugačije promatranje plesa

Društvena uloga plesa i plesne umjetnosti je za anarhistički pokret uvijek bila važnija od bilo kojeg drugog aspekta, što je zapravo i tema ovog teksta, jer kao što je i moj slučaj, ples se može promatrati iz nekog "pomaknutog" polazišta u odnosu na onaj isključivo umjetnički, ali i kroz filtere političkog, odnosno društvenog.

Tako Lynn Olson u svom tekstu "Is Art Necessary?" [The Raven, broj 33, Freedom Press, 1996., London] primjećuje važnost pokreta još u prvim primitivnim društvima i bazičnoj komunikaciji, a što stavlja u kontekst nastanka umjetnosti i prvog oblika komunikacije.

(...) Vjerojatno je da su prvi simboli bili jednostavne kretnje i crteži učinjeni pokretom ruke kroz zrak. Pogledajte bilo koga kako rukama crta po zraku dok pokušava ilustrirati priču koju izgovara. Možda to nikada nećemo znati, no takvi "zračni crteži" prethodili su govoru i možemo pretpostaviti da su predstavljali prvi oblik umjetnosti. Naša stalna potreba da nešto objašnjavamo rukama (pokretom) može biti trajno nadovezivanje na najprimitivnije oblike umjetnosti. (...)

Iz toga možemo zaključiti kako je pokret (odnosno, kasnije ples koji nastaje iz pokreta) simbolima koje je predstavljao stvorio osnovu prve komunikacije. Dakle, društvenu važnost pokreta pronalazimo još u najranijim danima ljudskog društva.

Ne želim se zadržavati na razvoju pokreta (odnosno plesa) kroz povijest, no važno je naglasiti da se stalno vraćamo na osnovno - potrebu za komunikacijom i neverbalnim izražavanjem svojih emocija, stava, psihičkog stanja ili već onoga što želimo izraziti na taj način. Ples je, prema mom pojednostavljenom tumačenju, upravo to - jedan od bazičnih načina neverbalne komunikacije. To da li je njegova uloga u pojedinom trenutku umjetničkog, zabavnog, političkog ili nekog drugog karaktera nije toliko važno za ono što je ples u svojoj osnovi.

Krhkost i bezazlenost

Posljednjih godina citat Emme Goldman postaje izrazito važan, jer se razne anarhističke/slobodarske manifestacije baziraju upravo na plesu, ali plesu u svrhu revolucije, promjene koja dolazi iz naizgled bezazlene i jednostavno zabavne aktivnosti.

Upravo u tome treba tražiti neke od razloga zbog kojih dio pokreta prihvaća ples kao svoj oblik izražavanja. Povijest i razvoj tog pristupa kreće s prvim Slobodnim festivalima u šezdesetim i sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, no oblik koji je nama danas zanimljiv poprima kroz stvaranje Reclaim The Streets manifestacije (a kasnije i mnogih drugih projekata koji se direktno nadovezuju na RTS) tijekom devedesetih. Reclaim The Streets nastaje kao odgovor na cijeli niz društvenih problema (prvo u Britaniji, a zatim i šire), od transformacije gradova i gradskih ulica u prostore koji više ni na koji način nisu prilagođeni ljudima, do ekoloških i političkih problema, pa sve do kriminalizacije plesne (techno) scene u Britaniji. Tu dolazi do povezivanja raznih političkih grupa, grupa za zaštitu prirode, subkulturnih skupina i pokreta, a sve skupa rezultira ponovnim uzimanjem ulica i društvene moći - kroz manifestaciju čiji osnovni oblik izražavanja je ples.
Taj nadasve prihvatljiv i lako izvediv oblik protesta se brzo proširio po svijetu, a njegova učinkovitost u transformiranju javnih, društvenih, zajedničkih prostora (prvenstveno ulica i trgova) je bila ogromna. Samim tim je postignut cilj cijele manifestacije - transformacija prostora i izražavanje političkog stava na taj način.
Cijela stvar svoju kulminaciju doživljava 1997. godine kada RTS kolektiv iz Londona organizira globalni RTS dan (koji se dogodio i u Zagrebu pod nazivom Ulice ljudima!).
Opis tog dana u Londonu dobro ilustrira Dražen Šimleša u knjizi Snaga utopije (Što čitaš?, Zagreb, 2004.):

(...) Jedan aktivist se uspio uzverati do prozora Ministarstva vanjskih poslova, ući u zgradu i izbaciti hrpu dokumenata i ostale papirologije. Scena je podsjećala na neke revolucionarne priče i događaje. Cijeli dan je bio nekakav čudan hibrid nereda i plesa. Dok bi se jedni sukobljavali s policijom, drugi bi plesali pred Nacionalnom galerijom. I dok je dio rave-scene smatrao RTS 1997. godine najboljim ilegalnim partyjem u povijesti, dio ljudi je osjetio razočaranje u podjeli uloga na one koji su se sukobljavali s policijom da bi ostali mogli slobodno i bezbrižno plesati. Ljudi unutar kolektiva RTS nisu bili zadovoljni svim aspektima akcije, pa su odlučili razmotriti nove aspekte i taktike za poboljšanje cijele priče te je tog ljeta London ostao bez velikog godišnjeg partyja. (...)

Prihvaljivost plesa kao strategije, a što se direktno nadovezuje na Reclaim The Streets predstavlja stvaranje Pink Bloka, skupine koja obilježava svaku veću manifestaciju tijekom posljednjih par godina, koje su bile obilježene velikim protestima i demonstracijama. Pink Blok je prvenstveno naziv za strategiju, a ne neku konkretnu skupinu, dok je sam naziv preuzet od Black Bloka, čija strategija je često suprotna nenasilnom i rasplesanom pristupu koji zastupa Pink Blok.
Spomenuta "krhkost i bezazlenost" iz naslova se najjasnije manifestira u strategiji koju prakticira Pink Blok. Već iz samog naziva je jasno da je boja koja dominira ta koja daje određeni osjećaj krhkosti, dok je samba izrazito bezazlen način za "probijanje" kroz policijske blokade ili prelazak ograda. No, bezazlenost ne znači i neučinkovitost. Upravo se ta strategija pokazala izrazito učinkovitom tijekom nekoliko demonstracija, kada su pojedini dijelovi gradova (Prag, Genova...) bili zatvoreni ogromnim brojem policajaca i ogradama, a različiti blokovi (uglavnom podijeljeni po bojama koje su opisivale i strategiju) pokušavali su se probiti do događanja, protiv kojih su demonstracije bile usmjerene. Pink Blok je tu bio najučinkovitiji i često bi došao najdalje od svih. U Pragu (2000. godine) je jedna pripadnica Pink Bloka došla do samih sudionika sastanka MMF-a i Svjetske banke. Ostali su bili prisiljeni ostati izvan tzv. "crvene zone".
Pink Blok svojom pojavom i načinom djelovanja ne izaziva nasilnu reakciju, iako to tijekom godina nije značilo da su bili imuni na policijsko nasilje. Nenasilje koje zastupaju nije zaustavilo hapšenja i prebijanja u pojedinim slučajevima, no toga je bilo znatno manje nego kod drugih "blokova".

Jedna od zanimljivih pojava u plesnom smislu, a koja predstavlja kulturološku specifičnost (vezanu uz SAD) je pojava skupina pod nazivom Radical Cheerleaders, koje su "kopirale" taj model navijanja, te ga stavile u anarhistički kontekst. Na duhovit način su stvorile model koji uključuje crno-crvene kostime i anarhističke slogane, što se vrlo brzo raširilo po SAD-u i postalo sastavni dio mnogih manifestacija.

Ovdje se ograničavam na isključivo aktivističke incijative i načine korištenja plesa, no u jednom širem razmatranju i daljnjem bavljenju ovim pitanjem, trebalo bi spomenuti i razne umjetničke projekte i inicijative, koje su prvenstvno umjetničke, a tek zatim i političke.

Umjesto zaključka

Govoreći o anarhističkom odnosu prema plesu i načinima njegove primjene, nemoguće je ne primijetiti kako ples predstavlja model kojim se stvaraju privremene autonomne zone izrazito festivalskog, karnevalskog tipa, gdje javna događanja i prostori postaju okrenuti ljudima. S druge strane, individualnost (u pozitivnom smislu) koja je prisutna u plesu, te prilagodljivost plesa kao medija, otvara mnoge mogućnosti, koje ne ispunjavaju isključivo političku svrhu, već i šire društvenu, dakle, ne ideološki ograničenu.
Kako god bilo, ples možda ponekad predstavlja samo puku zabavu, no ostaje prisutan kao važan dio svake političke manifestacije i samim tim relevantan oblik izražavanja političkog stava...