Kada razmišljamo o Božiću gotovo odmah
pomislimo na Čarlsa Dikensa i to iz barem dva dobra razloga. Prvo, Dikens
je jedan od malobrojnih engleskih pisaca koji su uopšte pisali o Božiću.
Božić je najpopularniji engleski praznik, a ipak se o njemu začuđujuće
malo pisalo. Postoje himne, mahom srednjovekovnog porekla, nekoliko pesama
od Roberta Bridžsa, T.S. Eliota i nekolicine drugih; i tu je Dikens. I
to je gotovo sve. Drugo, Dikens se među modernim piscima izdvaja po retkoj,
skoro jedinstvenoj sposobnosti da pruži uverljivu sliku ljudske sreće.
Dikens se dva puta uspešno bavio Božićem, prvo u jednom poglavlju Pickwick
Papers i drugi put u svojoj u Božićnoj priči. Ovu poslednju priču su čitali
Lenjinu na samrti i po svedočenju njegove žene, on je njenu buržoasku
sentimentalost smatrao apsolutno nepodnošljivom. S jedne strane Lenjin
je bio u pravu. Ali, da je bio u malo boljem stanju, možda bi primetio
da priča ima veoma interesantne sociološke implikacije. Kao prvo, koliko
god da je Dikens preterao u opisima i koliko god bio odobojan patos Malog
Tima, porodica Krečit ostavlja utisak da zaista zna da uživa. Oni izledaju
srećno, za razliku od, na primer, građana Morisove utopije Vesti iz Nedođije,
koji uopšte ne izledaju srećno. Šta više (i to je jedna od tajni Dikensovog
uspeha) njihova sreća najvećim delom potiče iz kontrasta. Njima je dobro,
jer, evo, bar jednom godišnje na stolu ima dovoljno hrane. Vuk je pred
vratima, ali on sada maše repom. Para sa božićnog pudinga zaklanja pozadinu
od zalagaonica i fabričkih hala. Nad večerom dvosmisleno lebdi duh Tvrdice.
Bob Krečit želi čak da pije u njegovo zdravlje, što gospođa Krečit izričito
odbija. Krečitovi mogu da uživaju u Božiću upravo zato što se on slavi
samo jednom godišnje. Njihova sreća je zato tako uverljiva. Njihova sreća
je uverljiva upravo zato što je prikazana kao nepotpuna.
S druge strane, svi pokušaji da se opiše trajna sreća bili su promašaij.
U poslednjih tri ili četiri veka Utopije su postale uobičajena tema u
literaturi (uzgred budi rečeno, utopija ne znači "dobro" već
"nepostojeće" mesto), ali čak i one "pozitivne" bile
su bez izuzetka neprivlačne i beživotne.
Daleko najpoznatije moderne utopije su one H. Dž. Velsa. Njegova vizija
budućnosti je najvećim delom izložena u dve knjige napisane ranih 1920-tih:
San i Ljudi kao bogovi. Tu nas dočekuje slika stvarnosti koju bi Vels
voleo, ili misli da bi voleo, da vidi. To je svet čije su glavne crte
prosvećeni hedonizam i naučna radoznalost. Sva zla i nedaće od kojih sada
patimo su nestali. Neznanje, rat, siromaštvo, prljavština, bolest, frustracija,
glad, strah, prekomerni rad, sujeverje, sve je to nestalo. Ovako izraženo,
nema sumnje da je to svet koji svi priželjukujemo. Svi mi želimo da ukinemo
stvari koje i Vels želi da ukine. Ali, da li bi neko zaista želeo da živi
u Velsovoj utopiji? Naprotiv, ne živeti u takvom svetu, ne buditi se u
higijenski uređenim predgrađima, stalno spopadan od golih vaspitačica,
u stvari je postao svestan politički cilj. Knjige poput Vrlog Novog Sveta
su izraz stvarnog straha koji moderni čovek oseća pred mogućnošću jednog
racionalizovanog hedonističkog društva, koje je on sam u stanju da stvori.
Jedan katolički pisac je nedavno rekao da su utopije danas tehnički ostvarljive
i da je zbog toga njihovo izbegavanje postalo glavni problem. Ovo ne možemo
da otpišemo kao glupu primedbu. Svoj uspeh fašizam u velikoj meri duguje
upravo toj žeji ljudi da izbegnu previše racionalan i udoban svet.
Sve pozitivne utopije na sličan način opisuju savršenstvo, a da nisu u
stanju da kažu šta je to sreća. Vesti iz Nedođije pružaju primer jedne
takve besprekorne verzije Velsovih utopija. Svi su tako ljubazni i razumni,
sve je tako prijatno i udobno, ali na kraju nam ipak ostaje samo utisak
razvodnjene melanholije. Ono što još više začuđuje je činjenica da ni
Džonatan Svift, jedan od najmaštovitijih pisaca svih vremena, nije bio
ništa uspešniji u oslikavanju jedne pozitivne utopije.
Prva tri poglavlja Guliverovih putovanja predstavljaju možda najsuroviji
napad na ljudsko društvo ikada napisan. Svaka reč važi i danas; na nekoliko
mesta data su sasvim detaljna proročanstva političkih užasa našeg doba.
Međutim, ono u čemu Svift ne uspeva jeste opis jedne rase koja izaziva
njegovo divljenje. U poslednjem poglavlju, nasuprot odvratnim Jahuima,
opisani su plemeniti Huinhmi, rasa ineteligentnih konja, bića oslobođena
svih ljudskih slabosti. Ipak, uprkos njihovim sjajnim osobinama i nepogrešivom
zdravom razumu, ti konji su izuzetno sumorna bića. Poput stanovnika nekih
drugih Utopija, oni su uglavnom zaokupljeni time kako da izbegnu svaku
pometnju. Oni žive monotonim, "razumnim" životom, stalno se
obuzdavajući, slobodni ne samo od svađa, nereda i nesigurnosti, već i
od strasti, uključujući tu i fizičku ljubav. Partnere biraju na osnovu
načela rasne čistote, izbegavajući tako rizike strasne naklonosti, a odlazak
na onaj svet dočekuju skoro sa olakšanjem. U prethodnim poglavljima knjige
Svift je pokazao gde čoveka vode njegova ludost i pokvarenost; ali, kada
oduzmemo tu ludost i pokvarenost, sve što nam ostaje je mlak život, jedva
vredan življenja.
Pokušaji da se opiše krajnja, onostrana sreća takođe su bili neuspešni.
Raj je bio čist promašaj, baš kao i Utopija, mada je Pakao uspeo da stekne
zapaženo mesto u književnosti, jer je često bio opisivan mnogo pitoresknije
i uverljivije.
Poznato je da u hrišćanskom Raju, onakvom kako je najčešće bio opisivan,
nema ničeg privlačnog. Skoro svi hrišćanski pisci su o Raju govorili ili
da je prosto neopisiv ili bi ga uvijali u maglu od zlata, dragog kamenja
i beskrajnog pojanja himni. To je, doduše, nadahnulo neke od najlepših
pesama: "Tvoje zidine kaledonske, tvoje avenije od izbrušenih dragulja,
tvoje dveri od istočnog biserja, nepojamno dragocenog i retkog!"
Ali, nikome nije pošlo za rukom da opiše svet u kojem bi običan čovek
zaista voleo da živi. Mnogi reformatorski propovednici, mnoge Jezuite
(pogledajmo, na primer, zastašujuću propoved u Džojsovom Portretu mladog
umetnika) umeli su da na smrt preplaše svoju pastvu pričama o Paklu, ali
čim bi na red došao Raj, odmah bi se vraćali na reči kao što su "zanos"
ili "blaženstvo", uopšte se ne trudeći da pobliže objasne o
čemu je tu zapravo reč. Ostaje da je možda najbolji opis na ovu temu dao
Tertulijan, u čuvenom pasusu u kojem kaže da je najveća blagodet Raja
to što iz njega možemo da gledamo muke prokletih.
Sa paganskim verzijama Raja stvar, možda, stoji malo bolje. Stiče se utisak
da nad Jelisejskim poljima stalno lebdi sumrak. Olimp, boravište bogova,
sa njegovim potocima nektara i ambrozije, njegovim nimfama i Hebama, tim
"besmrtnim kurvama" kako ih nazvao D. H. Lorens, možda više
nalikuje na dom nego hrišćanski Raj, ali teško da bismo se i tu duže zadržavali.
[to se muslimanskog Raja tiče, s njegovih 77 hurija po čoveku, koje vas
spopadaju sve u isto vreme, opet dospevamo u isti košmar. Isto je i sa
spiritistima, koji nas stalno uverevaju kako je tamo, s one strane, sve
sama "svetlost i divota", u čemu niko pametan ne vidi išta podnošljivo,
a kamoli privlačno.
Slično je i sa pokušajima da se opiše savršena sreća, koja nije ni utopijska
niti onostrana već čisto senzualna. Ti opisi su često isprazni ili vulgarni,
a najčešće oboje. Na početku svoje La Pucelle, Volter opisuje život [arla
IX i njegove ljubavnice Agnes Sorel. "Oni behu uvek srećni",
piše Volter. Ali, u čemu se sastojala ta njihova sreća? U beskrajnom nizu
gozbi, pijanki, lovačkih pohoda i orgijanja. Kome se sve to ne bi smučilo
već nakon nekoliko nedelja? I Rable opisuje sreću onih koji su se u svom
zemaljskom životu napatili. Oni pevaju jednu pesmu, koja, grubo prevedena,
kaže otprilike sledeće: "Skakati, igrati, zbijati šale, piti vino
crveno i belo, i ne raditi ništa po vasceli dan, osim brojati zlatne dukate!"
Ispraznost tog sna o večitim "dobrim vremenima" prikazana je
na Brojgelovoj slici Zemlja Dembelija, gde tri ogromna debeljka leže usnuli,
glavom uz glavu, u sred gomile kuvanih jaja i pečenih butkica, koje samo
čekaju da se ovi probude pa da ih potamane.
Izgleda da ljudi nikada nisu bili u stanju da opišu sreću, a možda ni
da je zamisle, osim na osnovu kontrasta. To je ono u čemu se slika Raja
ili Utopije menjala tokom različitih epoha. U preindustrijskom društvu
Raj je bio opisivan kao mesto večitog odmora, popločano zlatom, budući
da se iskustvo prosečnog ljudskog bića svodilo na prekomerni rad i siromaštvo.
Hurije muslimanskog Raja svedoče o poligamiji koja je većinu žena pozatvarala
u hareme bogataša. Ali, sve te slike "večnog blaženstva" brzo
počinju da blede, jer čim blaženstvo postane večno (gde se večnost posmatra
u vremenskom smislu) kontrast nestaje. Neki književni motivi nastali su
kao izraz fizičkih uslova koji više ne postoje. Kult proleća je jedan
takav primer. U srednjem veku proleće se obično nije vezivalo za laste
i divlje cveće već za rano povrće, mleko i sveže meso, u kojima bi ljudi
uživali nakon nekoliko meseci provedenih na usoljenoj svinjetini, u zadimljenim,
mračnim kolibama. Prolećne pesme pevale su o sreći, ali na veoma konkretan
način: "Ne radi ništa, nego krkaj i uživaj i zahvali nebesima na
srećnoj godini, s puno mesa i dobrih cica! Uspaljeni momci jurcaju okolo,
tako srećni, uvek tako srećni!" A imali su i zbog čega da budu srećni.
Zima je prošla i sada je sve opet dobro. Božić, inače prehrišćanski praznik,
verovatno je nastavio da se slavi zato što je ljudima bilo potrebno da
usred nepodnošljive, severne zime prirede sebi makar jedan dan posvećen
krkanluku i pijančenju.
Nesposobnost ljudi da zamisle sreću osim u obliku olakšanja, bilo od rada
ili od patnje, suočava socijaliste sa ozbiljnim problemom. Dikens je mogao
da opisuje jednu siromašnu porodicu kako se naslađuje pečenom guskom i
da ih prikaže kao srećne; s druge strane, stanovnici savršenih univerzuma
ne pokazuju ni trunku prirodne ljubaznosti i prilično su odbojni. Ali,
mi svakako ne težimo svetu o kojem je pisao Dikens, niti bilo čemu sličnom
što bi on mogao da zamisli. Cilj socijalista nije društvo u kojem sve
na kraju dođe na svoje mesto zato što se ljubazni, stari gospodin umilostivi
da dobaci parče ćuretine. Ono čemu težimo je društvo u kojem milostinja
neće biti potrebna. Mi želimo svet u kojem će Tvrdica, sa svojim dividendama,
i Mali Tim, sa svojom tuberkuloznom nogom, biti jednako nepojmljivi. Ali,
da li to znači da je ono čemu težimo Utopija lišena svakog bola i napora?
Uz rizik da kažem nešto što se urednicima Tribjuna neće ni malo dopasti,
usuđujem se da kažem da pravi cilj socijalizma nije sreća. Sreća je uvek
dolazila usput. Na osnovu svega što smo do sada naučili tako bi trebalo
i da ostane. Pravi cilj socijalizma je bratstvo među ljudima.
To osećanje je veoma široko rasprostranjeno, iako se o tome obično ne
govori, ili barem ne dovoljno glasno. Ljudi rizikuju svoje živote u ogorčenim
političkim sukobima, ginu u građanskim ratovima ili bivaju mučeni u tajnim
zatvorima Gestapoa ne zato da bi stvorili nekakav dobro zagrejani, klimatozavni,
blistavo osvetljeni Raj već zato da bi živeli u svetu u kojem će ljudi
biti braća, umesto što će varati i ubijati jedni druge. Takav svet bio
bi samo prvi korak. Šta će biti dalje, ostaje da se vidi, a pokušaj da
se to predvidi do u detalje može samo da unese zbrku.
Socijalistička misao treba da se bavi predviđanjem, ali samo u najširem
smislu. Cilj se često samo nazire. U ovom trenutku, na primer, svet je
u ratu, a ono čemu se teži je mir. A opet, taj isti svet ne zna šta znači
mir, on o tome nema nikakvo iskustvo, osim možda u vreme Plemenitog Divljaka,
ako je on ikada postojao. Svet teži nečemu što jedva nazire i što jedva
može da artikuliše. Ovog Božića hiljade ljudi iskrvariće na smrt u snegovima
Rusije ili se udaviti u ledenim morima ili će kidati jedni druge na komade
na močvarnim pacifičkim ostrvima. Napuštena deca tumaraće u potrazi za
hranom kroz ruševine nemačkih gradova. Učiniti tako nešto nemogućim izgleda
kao dobar cilj. Ali, ići u detalje, u priči o tome kako bi jedan miroljubivi
svet trebalo da izgleda, nešto je sasvim drugo.
Skoro svi tvorci Utopija podsećaju na čoveka koji pati od zubobolje, pa
misli da je sreća kada zub ne boli. Oni bi da stvore savršeno društvo
neprestanim ponavljanjem i produžavanjem nečega što ima vrednost samo
zato što je kratkotrajno. S jednog šireg stanovišta moglo bi se reći da
je put kojim bi čovečanstvo trebalo da krene jasno naznačen, da je opšta
strategija poznata, ali da detaljna proročanstva nisu nešto čime bi trebalo
da se bavimo. Svako ko pokušava da zamisli savršenstvo samo otkriva sopstvenu
ispraznost. To je bio slučaj čak i sa tako velikim piscima kao što je
Svift, koji je umeo da tako dobro ispraši biskupa ili političara, ali
koji nas u pokušaju da opiše nadljudsko ostavlja u uverenju da čak i smrdljivi
Jahui imaju pred sobom više mogućnosti za napredak nego plemeniti Huinhmi.
[Objavljeno pod pseudonimom John Freeman,
u Tribune, decembra 1943., prijevod Aleksa, Anarhija/Blok
45]
|