Postoje povjesničari 18. stoljeća koji se odbijaju baviti masonerijom. Oni "zaključuju", po prilici, ovako: "Masoni su vjerovali u vradžbine. Ja ne vjerujem u vradžbine. Stoga su masoni nebitni - u stvari, praktički i ne postoje." Oko u piramidi viri iz svačijeg džepa - a još uvijek ovi povjesničari odbijaju priznati da masonerija ima bilo kakvo povijesno značenje. Danas tisuće ljudi susreću vanzemaljce, stotine se tuže na seksualne nasrtaje NLO-a, bezbroj drugih je pogođeno sjećanjima na sotonistička zlostavljanja. Ali prema ozbiljnoj znanosti, niti Sotona niti NLO-i ne postoje.

"Prema tome", histerija izazvana otmicama nema povijesne važnosti i jedva se može reći da postoji. Točno? Ne, pogrešno. Očito se NLO i NLO histerija mogu smatrati dvjema različitim stvarima između kojih nema ontološke međuzavisnosti. Odnosno, NLO-i mogu i ne moraju postojati, ali oni ne trebaju postojati (osim možda kao "arhetip") kako bi pobudili interes povjesničara za histeriju i potakli ih na pokušaj njezine interpretacije. Histerija je stvarna i značajna, "povijest u nastajanju", kako su to filmski žurnali znali izvikivati - ali njezina je važnost zaboravljena jer je "znanost" pobrkala sadržaj histerije s njezinom unutarnjom strukturom.

Sada kada je Freud detroniziran - skupa s Nesvjesnim - moderna psihoterapija može ponuditi univerzalnu etiologiju za sva NLO/sotonska "sjećanja": - zlostavljanje u djetinjstvu. U nedavnoj izjavi na tu temu, APA (American Psychiatrist Association) je upozorila da lažnost određenih "sjećanja" ne bi trebala biti izgovor za ignoriranje dublje traume - ili duboke unutarnje strukture "sjećanja" - a to je, pretpostavlja se, "stvarno" zlostavljanje. Ideja da potisnuta seksualnost u djetinjstvu može uzrokovati pojavu lažnih sjećanja kao obrambenih mehanizama u kasnijem životu, odbačena je; "teorija zavođenja" je oživljena, i transformirana u "teoriju zlostavljanja". Ova teorija pretpostavlja nepostojanje "seksualnosti u djece i dojenčadi" (u freudovskim terminima) i, u širem smislu, nepostojanje dječje žudnje. Dijete se smatra erotičkom prazinom, nesposobnom za bilo kakvo autentično osvješteno osjećanje. Prema tome sve dodirne točke između koncepata "djetinjstva" i "seksualnosti" mogu biti podvedene pod jedan novi i sveobuhvatan koncept: - "zlostavljanje".

Kada spominje "stanja koja su povezana s povredama granica u [pacijentovoj] prošlosti", APA nudi zanimljivu parafrazu koncepta zlostavljanja. Novi profesionalni žargon uvijek pribavlja semantičaru/sociologu zlatnu priliku da u pričicama i frazama otkrije skriveni politički i psihološki sadržaj - a povreda granice je pravi kovčeg s lažnim dnom - vrelo nelagodnosti. Trebala bi nam cijela monografija da se riješimo svih značenja naguranih u ovu malu metaforu.

Metafora nacionalizma prva pada na pamet - granice su međe, povrede su prijestupi. Pojedinac je opredmećen ne kao suvereni monarh (koji se konačno može družiti i pariti s ostalim monarsima), već kao zatvoreno područje okruženo apstraktnom rešetkom kartografskih linija, političkih podjela, isključenja. Prelazak granice ovdje je prijestup, ne čin razmjene, ljubavi, ili harmonijske asocijacije. Granica nije koža koja se može milovati, ona je prepreka. U odnosu prema netaknutom tijelu, svi "drugi" su jednostavno potencijalni ilegalni imigranti, došljaci koji rade na crno, teroristi koji putuju s krivotvorenim dokumentima.

Sljedeća očita metafora je imunitetni sustav. Zapravo, možemo već ovdje miješati metafore, kako to čini iranski znanstvenik M. Rahnema (citira ga P. Feyerabend u Farewell to Reason, str. 298) koji je "usporedio učinke pomoći zemljama u razvoju s učinkom AIDSa." Upletanje Kapitala u zemlje "trećeg" svijeta ima virusni učinak - uništava imunosustave sačinjene od tradicionalnih ekonomija i vrijednosti i zamjenjuje ih samo oboljelim "rastom". Ovo je istina - ali i uporaba metafore je zanimljiva, dodaje tvrdnji dašak histerije i beznađa. Napokon, za Kapitalizam postoji lijek, ali on ne uključuje izbjegavanje dodira među ljudima; baš suprotno. Na neki način, Kapitalizam stvara razdvojenost - okrutnu parodiju, ako želite, ili groteskno pretjeran "prirodni" imunosustav ljudi i kultura. On inzistira na uniformnosti, ali poriče dodir. Drugi, "različiti", predstavlja virusnu prijetnju. Lijek za ovo "stanje" može biti poricanje uniformnosti, ali i dodirivanje. Na kraju, ulog nije "imunitetni sustav", već sam život.

Metafora ADIS-a je od boga poslan spas kripto-ideolozima poput APA, koji se mogu koristiti njezinim semantičkim isparavanjima u teminima poput "povrede granice" kako bi aludirali na svoju temeljnu terapeutsku paradigmu kontrole - tj. kako bi otklonili koncept "dječje žudnje" i zamijenili ga s konceptom "zlostavljanja". Ako je sav seks prljav i dovodi do smrti, onda svi moraju biti "zaštićeni". Djeca ovdje služe kao metafora za "sve". "Zaštita djece" je zaštita duhovnih vrijednosti same civilizacije protiv ugroze žudnje, drugosti tijela.

Nema sumnje da je APA nesvjesna ovih značenja; ali konačno, APA je odbacila nesvjesno, tako da je u redu da upravo ona bude među prvima koji će pasti kao žrtve njegovog podlog povratka. Nesvjesno - zauvijek prognano u carstvo reklame i dezinfomacije (kako se to obično rado zamišlja) - vratilo se da bi nas progonilo u obliku Godzille-osvetnika - silovano od vanzemaljaca i sotonista! Naše granice su napadnute, i savjetuje se da se "vjeruje žrtvi". APA nas upozorava da "zlostavljači dolaze iz svih slojeva društva". Nema jedinstvenog "profila" ... itd. Svatko može biti zlostavljač, kao što svatko može biti zlostavljan. Zlostavljanje je univerzalno. Postoji samo zlostavljanje. Naravno da APA ne vjeruje u NLO-e - ali vjeruje, vrlo jasno, da je uživanje zlo.

Neki ekstremisti u pokretu "duboke" ekologije pridružili su se kršćanskim radikalima u viđenju AIDS-a kao Božjeg plana (protiv prenaseljenosti Zemlje, ne besmrtnosti), te predlažu gradnju zida između Sjedinjenih Američkih Država i Meksika kako bi držali na odstojanju nabujale mase s ljutitog Juga. Smanjenje broja stanovništva na par milijuna zdravih hetero Amerikanaca može povratiti Americi "divljinu" - koju "duboki ekolozi" čini se zamišljaju otprilike onako kako Ajatolah Homeini zamišlja raj: - čisto, nezagađeno, arijski - pa, možda više kako su SS-ovci zamišljali raj. Etničko čišćenje je još jedna reakcija na osjećaj "povrede granica". Zlostavljači su, prije svega, izvanzemaljci, iako (kako APA insinuira) mogu izgledati kao ti i ja! Drugi je mjesto zabranjene žudnje koju mi sami moramo zanijekati i zato projicirati na nepoznato. Ali naravno, to je freudijanizam - ili čak reichijanizam! Mi nemamo žudnji. Mi smo žrtve zlostavljanja. Q.E.D.

Novi slogan "multikulturalizam" ispod semantičke maske liberalnog pluralizma jednostavno skriva oblik etničkog kulturalnog čišćenja. Značenje multikulturalizma je odvajanje jedne kulture od druge, kako bi se izbjegle sve moguće transkulturne sinergije ili prisnosti ili komunikativnosti. U najboljem slučaju multikulturalizam nudi Konsenzus kao izgovor za počínjanje kulturne pljačke - "prisvajanja" - dodavanja sanitarizirane verzije drugosti na vlastitu sumornu uniformiranu dosadu - kroz turizam, ili šuplji akademski kurikulum baziran na "poštovanju i dignitetu". Ali dublja unutarnja struktura multikulturalizma je strah od penetracije, infekcije, mutacije, nerazmrsive upletenosti u drugost - strah od pretvaranja u drugo. Opet, postoji lijek za turizam, ali on ne uključuje ostajanje kući i gledanje televizije. On traži simultane napade na uniformnost i slamanje granica - traži i istinski pluralizam i iskreno drugarstvo ili solidarnost - traži društvenost.

I samo znanje možemo shvatiti kao vrstu virusa. Na psihološkoj razini ovakvo se viđenje nedavno manifestiralo kao panika zbog "kompjutorskih virusa", i općenito oko kompjutorskog hakiranja - povreda granica u cyberspaceu, da ih tako nazovemo. Vlada želi pristup svim kompjutorskim šiframa kako bi kontrolirala "Mrežu", Internet, koji bi se u suprotnom mogao proširiti svugdje, odavajući tajne, čak i tajne o "zlostavljanju" i dječjoj pornografiji - kao da je Mreža bolest, a ne jednostavno slobodna razmjena informacija. Američki imunosustav ne može podnijeti "previše znanja" (ili kako god glasila T.S. Eliotova tupoglava fraza); Amerika mora biti "zaštićena" od penetracije stranih kaotičnih kabala zlih hakera (koji mogu izgledati baš kao ti ili ja) - granice moraju biti nametnute.

Sam cyberspace uključuje zanimljiv oblik bestjelesnosti u kojem svaki učesnik postaje perceptivna monada, više ideja nego fizička prisutnost. Cyberspace parodira gnostički zahtjev za transcendiranjem tijela, koje je doslovce odbačeno kao zatvor od mesa u trenutku kada pojedinac ulazi u pleromu apstraktnoga prostora. Naposlijetku pojedinac želi "skinuti svijest" i postići čistoću, bistrinu, besmrtnost. Cyberspace tvrdi da život nije "u" tijelu, već u Duhu. A duh je ... nedodirljiv.

Uvid u ovaj raj možemo dobiti kroz telefonski seks. Videofoni nisu nikada "izumljeni" jer previše ljudi mrzi svoj vlastiti izgled (to znači tijelo) i ne žele da ih drugi vide (previše povreda granica). Dakle, dok se ne usavrši cyberseks, u ultraljubičasti cyberspace telefonije - zvukovlje bestjelesnih glasova - moramo uložiti svu seksualnost koju ne možemo podijeliti s drugim tijelima, ili sa stvarnim osobama koje imaju osobnost i žudnje. Osnovna svrha telefonskog seksa vjerojatno nije korisnikova masturbacija ili broj njegove kreditne kartice, već stvarni ektoplazmatski susret dvaju duhova u "drugom" svijetu potpunog ništavila - loše parodično opredmećivanje slogana telefonske kompanije, "Posegni i dotakni nekoga!" - što je tako tužno i konačno nemoguće učiniti u cyberspaceu.

Naravno, telefonska kompanija, kao i svi drugi, jako dobro zna da ne možeš posegnuti i dotaknuti nekoga preko telefona. Ono što slogan zbilja govori jest: - Nemoj posegnuti i dotaknuti nekoga - to je povreda granice! - plati nama da posredujemo između tebe i samog čula dodira. Telefon će te spasiti od tuđega dodira.

Zašto onda koristiti slogan "posegni i dodirni"? Ah, tu je tajna žudnje, Benjaminov "utopijski trag" još uvijek ukorijenjen u proizvodu. Mi želimo posegnuti i dodirnuti, ali se također bojimo bujice osjeta koja bi uslijedila; korištenjem telefona češemo se po svrabnom mjestu za koje potajno znamo da nikada neće zacijeliti. Nikada nećemo biti "zadovoljeni" svom ovom sablasnošću - ali će nam barem biti ... skrenuta pažnja.

Protekcionizam postaje jedina prava filozofija svake kulture bazirane na masovnom strahu od povreda granica; "sigurnost" i "opstanak" postaju znakovi prepoznavanja i najviše vrednote. "Sigurna država" pradstavlja apstraktnu konstelaciju postavljenu protiv slučajno razbacanih zvijezda - svaka zvijezda predstavlja ugroženi posao, "nefunkcionalnu" porodicu, "zločinačko" susjedstvo, crnu rupu dosade... U državi sigurnosti moć proizlazi iz straha i ovisi o strahu. U društvu Sigurnosti, svi poslovi su ugroženi, sve porodice su nefunkcionalne, zločin je univerzalan, a dosada je bog. Znakove ove moći možete čitati ne samo u tekstovima medija koji je određuju, već mnogo jasnije u samom pejzažu koji je "otjelotvoruje".

Postmodernistička arhitektura paranoidnog urbanizma nadopunjuje već-pitoreskne ruševine Modernizma, sablasnu prazninu industrijskih ruina i napuštenih farmi. Estetska povijest Kapitalizma predstavlja proces povlačenja, sklanjanja u psihičku tvrđavu, "područje bez droge", šoping centar, planiranu zajednicu, elektroničku autocestu. Spremamo se za život bez imuniteta, vjerujući da nas samo Kapital može spasiti od zaraze. Dok gledamo "Povijest" koju nam nude mediji, uključujući i medije kulturne i političke reprezentacije, postajemo dobrovoljne uspavane žrtve "terorizma" (tajne unutarnje strukture "protekcionizma"); - zbog toga naše političko djelovanje (poput arhitekture) ne može izražavati nikakvu uzvišeniju viziju od straha. Dizajn privatnog prostora baziran je na najlakšem lijeku protiv straha, a to je dosada.

U idealnoj varijanti, Kapital bi se u potpunosti rastjelovio i povukao u cyberspace elektroničkog obilja (i elektronike kao obilja) - čiste brzine, čiste reprezentacije. Beskonačni "rast", koji predstavlja Kapitalovo viđenje besmrtnosti, prijeći će sve granice kada ekonomija postane stvar digitalnih podataka, ili produhovljenog znanja, ili "gnosis". Ne tako davno, glečeri Kapitala pokrivali su čitav pejzaž - sada se "led" (izraz Williama Gibsona za "podatake") povlači iz fizičkog svijeta i kreće prema polu, matematičkoj točki apstrakcije, gdje će se nova i spiritualizirana topologija čistog informatičkog prostora otvoriti za nas, poput "staklenog raja" kojim je Gnostički Demijurg naumio prevariti Anđele Gospodnje. I mi ćemo biti spašeni - konačno sigurni - izvan domašaja iskvarenosti - izvan domašaja.

Naravno, kao što znate, samo nekolicina će stvarno biti dovedena do ovog Zanosa. Zapravo, vas su najvjerovatnije već diskvalificirali. Kako se Kapital povlači (poput vojske koja uzmiče pred fantomima, ili fantomi koji uzmiču vojsci), trebat će nam dosta društvene selekcije. Kako se stvaraju Zabranjene Zone, a ranjenici se ostavljaju, čitava će nova populacija autsajdera biti stvorena. Šteta što ćete propustiti taj zadnji helikopter za bijeg iz grada.

"Beskućništvo" predstavlja takvu Zonu, vrstu anti-arhitekture, čahuru iz koje su sve javne službe povučene, a ostavljen je samo televizor koji trešti u goloj i praznoj sobi i prenosi policijske tv-serije i poruke multikulturalizma i digniteta. Dakle, spektakl Moći ostaje, dok su "prednosti" kontrole iščezle. Svi očiti simptomi autonomije među "žrtvama" mogu biti slomljeni posljednjim interfejsom između Moći i ništavila: - RoboCopom, "umjetnom inteligencijom" M. De Lande ili ratnim strojem, nasiljem društva koje se okrenulo protiv sebe.

Kako se mapa savija, određene privilegirane zone nestaju u "višoj" topologiji virtualne stvarnosti, dok su drugi prostori žrtvovani svijetu raspadanja, Ubiku P. K. Dicka, univerzalnom sivilu društvenog i biološkog rasapa. U takvom scenariju, kako možemo igrati bilo koju drugu ulogu osim uloge žrtve? Mi smo već izgubili, jer smo sebe definirali u odnosu prema situaciji gubitka, i prema prostoru nestajanja. U svojem strahu od povreda granica otkrili smo kako smo i sami reklasificirani i kategorizirani kao virulentni. Ovaj put Zlostavljač/Terorist ne samo da izgleda baš kao ti ili ja - on jest ti i ja. "Beskućnici su kriminalci"; oni koji nisu "izabrani" očito su "zgriješili".

Naravno, potpuno je na nama da konstruiramo potpuno različite interpretacije "beskućništva" i Zabranjene zone. Mogli bismo koristiti termine poput psihičkog nomadizma ili čak nomadozofije kako bismo učvrstili svoju poziciju i krenuli u prevrednovanje vrijednosti kojim bi naše šanse za autonomiju rasle proporcionalno povlačenju Moći u Simulo-Spektakl pre-Kasnog Kapitalizma. Mogli bismo pokušati zamisliti situacije u kojima bi "vrijednost" beskućništva postala vrijednost "besciljnog lutanja" (kako to kaže Chuang Tzu) - situacije u kojima bismo mogli organizirati svakodnevni život u de facto polje borbe za "empirijske" slobode, opipljive užitke, festalne sporazume.

Za "utopijskog socijalista" Charlesa Fouriera, "Bog je neprijatelj Uniformnosti". Istinska propast Civilizacije je uniformnost - ne udruženost. Pojedinac se ostvaruje ne kao masovno proizvedena monada civilizaciskog otuđujećeg društvenog atomizma, već kao živa zvijezda u konstelaciji seksualiziranih zvijezda. Zapravo, falansterijska orgija je - za Fouriera - konačni simbol društvenoga, njegov heraldički mehanizam, da tako kažemo, baš kao i njegova najčišća manifestacija. Pomislite na one pornografske osamnaestostoljetne rezbarije koje pokazuju desetke i desetke golih pohotnih aristokrata, malo bičevanja, posudu flambiranog punča, estetski ples višestrukih i nejasnih kopulacija - to je Fourierov politički program, model za idealno društvo - Harmonijsku Asocijaciju. Tijelo nije nestalo, niti je postalo tijelo bez organa. Postalo je bezgranično penetrabilno tijelo.

Fizičar Nick Herbert rado ističe kako za život ovdje u mezosferi (tj. između zvijezda i kvarkova), ovdje gdje zapravo živimo, sloj tekućine i sluzi igra neophodnu biosferičnu oblikovnu ulogu. Tekućina i sluz su temeljna bezoblična spajajuća i penetrativna tkiva živog sustava. Jasno je da život ne zanima antibiotički hermetizam impliciran u frazama poput "povrede granica". Život koristi granice, ali život i krši granice, kao što život gradi svoje medije kako bi popunio praznine. Amebe i oplođena jajašca su vrećice tekućine i sluzi - jedno raste dijeleći samo sebe, a drugo biva podijeljeno. Virusoidna DNA se "slobodno razmjenjuje" u izljevu tekućine i sluzi - tečnost paradoksalnog oblika - granični oblik samoga oblika - tajna izlučina - ljepljiva i klizava neodređenost organskoga - placentalna vlažnost nastajanja.

Prikladna arhitektonska forma za društvo bazirano na radikalnoj združenosti mogla bi najbolje biti karakterizirana kao groteskna - mislim ovdje na prvotno značenje riječi: - pećinu. Od paleolitika, ritualni je prostor uvijek zamišljan kao šuplja zemlja - a u Mao Shan taoizmu, primjerice, raj je saća s bezbrojnim spiljama vila i besmrtnika, natopljen cinoberom i obrastao magičnim gljivama. Kao estetski termin groteskno se odnosi na organske oblike stalaktita i stalagmita, na krivudavu spiralnu liniju mesa i vegetacije, koja se opet pojavljuje u podzemlju i pretvara u kristal arhitektonskog prostora - ne gubeći svoju zmijoliku biljnu krivudavost, ili čak glatku vlažnost maternice, ili svoje boje. Za gotiku i barok, "groteskno" služi kao izraz estetičkog divljenja; za neoklasicizam i proto-industrijsko doba koje obožava ravne linije, "groteskno" postaje uvreda.

Pećina služi da bi udomila "groteskno tijelo", kako ga Bahtin naziva. "U svojim spisima o karnevalu, Bahtin drži kako je jedna od najvažnijih karnevalskih karakteristika upotreba slika koje uključuju ono što on naziva 'grotesknim tijelom'.

Suprotno modernim kanonima, groteskno tijelo nije odvojeno od ostatka svijeta. Ono nije zatvorena, završena jedinica; ono je nedovršeno, prerasta sebe, porelazi vlastite granice. Naglasak je na onim dijelovima tijela koji su otvoreni vanjskom svijetu, odnosno, dijelovima kroz koje svijet ulazi u tijelo ili izlazi iz njega, ili kroz koje samo tijelo izlazi u susret svijetu. To znači da je naglasak na otvorima ili ispupčenjima, ili na različitim grananjima i izbojima: otvorenim ustima, genitalnim organima, grudima, falusu, trbuhu, nosu. Tijelo razotkriva svoju bit u načelu rasta koji nadilazi svoje granice samo u kopulaciji, trudnoći, rađanju, smrtnim mukama, jedenju, pijenju, ili pražnjenju. Njegovo je tijelo uvijek nedovršeno, uvijek stvarajuće, karika u lancu genetičkog razvoja, ili, preciznije, dvije karike pokazane u točki u kojoj ulaze jedna u drugu."

Ovo opisuje tzv. Bahtinov "princip propusnih granica".

Folklor je prožet karnevalesknim/grotesknim, rabelaisovskim/utopijskim krajolikom planina od slatkiša, kuća od krema i slanine, mora limunade - geografije viška koja je našla svoga teoretičara u Fourieru (koji je zapravo najavio da će se oceani pretvriti u "nešto slično limunadi" jednom kad se čovječanstvo preobrati u Strastvene nizove) kao i kod Rabelaisa, koji se direktnije oslanjao na more folklornih priča. Ali i sam foklor se pokazuje kao fenomen propusnih granica. Priče odlaze svuda, stižu puno prije nego ih je itko "opazio", a umeću se u kulturni sloj koji, možda više od bilo kojeg drugog ljudskog projekta - predstavlja mogućnost zajedništva bez uniformnosti.

Sveproždiruće čudovište i džinova mlada gotovo su univerzalno "arhetipski" privlačni jer izražavaju određene osnove tijela - i društvenog tijela. Ali u svakoj kulturi zmajoubojica i pepeljuga nalaze nova imena, nošnje, dijalekte - čak drugačija značenja - bez da izgube svoje prepoznatljive osobnosti i nepromjenjive sudbine. Svjetska rasprostranjenost folklora zapanjujuće je postignuće grotesknog društvenog tijela i njegova načela propusnih granica: - stvaranje karnevaleskne naracije koja odjekuje u svakoj zemlji, ujedinjujući čovječanstvo na razini dijeljenog užitka čak i dok pokazuje beskonačnost arhetipskih varijacija. Folklorni motivi djeluju poput mema i nakupina mema, koji su i sami bili uspoređivani s virusima - jer prenose značenja iz jednog društva u drugo.

Transportiranje narodne priče je pokret značenja - ali značenje nije nikad dodijeljeno (od strane autor[itarnosti]a "tradicije") - značenje je dano i primljeno. Imaginacija ovdje stječe funkciju morfogenetske uzajamnosti, ili društvene "su-kreacije". Ova definicija nam je pogodnija od termina virusa i njegove konotacije bolesti i straha. Ali budimo jasni: - Ako smo prisiljeni birati između "virusnog" i civilizacije sigurnosti, izabrat ćemo virusno. Ako moramo biti grubi, opredijelit ćemo se za "povrede granica". Mi ne samo da opisujemo "groteskno društveno tijelo" - mi ga kupujemo.

Neizbježno, ipak, ova egzistencijalistička predanost sadrži i upozorenje: - ovaj prijedlog nije upravljen nekom vrstom "visokorizičnog" nihilizma ili armagedonizma. Pravi proroci su zagovornici Reda i Napretka, i svojim su pogledom na svijet ograničeni na hysteresis rigidnosti i uvredu tijela. Ali zagovornici feyerabendovskog "kaosa" (anti-teorije) su ustvari pravi biofili, stranka slavlja. Mi tvrdimo da je groteskno tijelo istodobno magična individua, slobodan duh, potpuno ostvareno jastvo bajkovitih raspleta, kao i konačno propusno tijelo Fourierove "muzejske orgije" - tijelo koje je žuđeno. Ovaj paradoks može biti riješen jedino u festalnom tijelu; dakle, festival je (sa svojim Nultim Radom i "promiskuitetnošću") ključna pobunjenička praksa ili načelo društvene promjenjivosti - stvaranje festalnog prostora, stvaranje karnevala koji popunjuje festalni prostor - stvaranje privremene autonomne zone unutar Zabranjene Zone - festival kao otpor i kao pobuna, moguće i u jednom obliku, u jedinom satu užitka - festival kao samo značenje ili duboka unutarnja strukture naše autonomije.

Tko će nam dati arhitekturu temeljenu na močvarnom tlu, beduinskom šatoru, baroknoj pećini, i uličnom festivalu (recimo) afro-brazilskog kulta duhova? Odgovor je: - nitko do nas samih. Vrhovni Arhitekt je mrtav; živjela arhitektura. Umjetnici granice već su se počeli okupljati - brikoleri, raseljeni, krijumčari i poetički teroristi poroznog interfejsa - privučeni do granica gdje se monoliti taru i škripe, čitavi kontinenti plutaju, stružu, bacaju iskre, pune zrak ozonom i orgonom, premještaju se u milenijskim snovima, gdje je vruće, tropski vruće, i strahovito nehigijenski.

Ovo je područje povreda granica - napada na granice - penetracija, nekih ugodnih, drugih katastrofičnih - transkulturalnih sinergija, ritualnih svađa, svakodnevnog života koji se uzdigao ("sublimirao") do stupnja intenziteta bliskog potpunoj prisutnosti, potpunom otjelovljenju - a opet je još nejasan, romantičan poput sanjarije, erotskog sna u utopijskom krajoliku - odjednom i divljina i perivoj, i kaos i ritualni prostor - demokracija miješanja tjelesnih tekućina, božanskih provala, polimorfne senzualnosti - ovdje dijelimo iskustvo slamanja granica - beskonačnosti Strasti - oblikovne moći žudnje.

Bibliografija:

[originalno objavljeno u časopisu Libra Libera, prijevod: Katarina Peović]