1. DŽIHAD

Kada se dvoje odluči za zajednički objed ili dvoboj, pojavljuje se treći - tertium quid, nametnik, svjedok, prorok, bjegunac [v. M. Serres, Hermes].
Do prije pet godina još je bilo moguće djelovati iz 'niti/ni' pozicije trećeg -- iz pozicije odbijanja ili prepredenosti, iz područja izvan dijalektike - ili čak prostora povlačenja: radi se onestanku kao volji za moći.

Ali sada je svijet samo jedan - pobjednički "kraj Povijesti", kraj nepodnošljive boli imaginacije -- ustvari apoteoza kibernetskog socijalnog darvinizma. Novac sebe proglašava prirodnim Zakonom i zahtijeva apsolutnu slobodu. Potpuno oduhovljen, oslobođen svoga istrošenog tijela (proizvodnje), kolajući prema vječnosti i trenutnosti u gnostičkoj numisferi visoko iznad Zemlje sam novac definirat će svijest. Dvadeseto je stoljeće završilo prije pet godina; ovo je Milenij.

Gdje nema drugog, ili opozicije, ne može biti ni trećeg, ili pozicije 'niti/ni'. Dakle, jedino što nam preostaje je ili prihvatiti sebe kao "posljednje ljude" ili kao opoziciju. (Ili automonotonija, ili autonomija.) Sve pozicije povlačenja moraju se ponovno razmotriti iz perspektive novih strategijskih potreba. U neku ruku, stjerani smo u kut. Riječima negdašnjih ideologa, ponovno se nalazimo u "objektivno predrevolucionarnoj" situaciji. S onu stranu privremene autonomne zone, s onu stranu pobune, neophodna je revolucija - džihad.

2. ISTOST

Dok je ideologija dvadesetog stoljeća bila tek entropija, novac dvadesetprvog je kaos. Tek će novac ostvariti jedan svijet, u svijesti objedinjen znanošću, koji su sanjale buržoaska i antiburžoaska misao. Novac ne migrira; jer nomad putuje s mjesta na mjesto, a novac s vremena na vrijeme, poništavajući prostor. Novac nije rizom, već kaos, međudimenzionalnost, nešto neorgansko ali samoobnavljajuće [beskonačna regresivna bifurkacija] -- seksualnost mrtvih. O "Kapitalu", dakle, moramo razmišljati kao o "čudnom atraktoru". Matematika ovog novca (koji je "izvan kontrole") možda se krije u ezoteričnim mrežama poput SWIFT-a, privatnog internetabanaka i burzi, gdje dnevno po cyberspaceu skakuću milijarde dolara (a manje od 5% te svote se i neizravno odnosi na stvarnu prizvodnju). Jedan se svijet može nositi s "kaosom", ali istinsku složenost on svodi na istost i razdvojenost. Svijest sama "ulazi u predstavljanje"; proživljeno iskustvo koje zahtijeva prisutnost mora biti zanijekano, jer prijeti stvaranjem drugog svijeta izvan zatvorenosti. Jedini život u raju slik( je zagrobni život ekrana, gnostička zvjezdana vrata, zrcalo rastjelovljenja. Beskrajno isto u beskraju zatvorenosti; beskrajno povezano, i beskrajno samo. Nemjerljiva udaljenost ispunjenja.

3. UPRAVA ŽELJA

Jedan svijet ne može zapakirati sam užitak, već samo njegovu sliku; to je poguban hermetizam, neka vrsta obrnute barake (božanskoga blagoslova), horizont događaja ili kraj žudnje. "Duhovnost užitka" krije se upravo u prisutnosti koju je nemoguće predstaviti a da time ne nestane; to je neizreciva, neosporiva prisutnost, moguća jedino u "ekonomiji darivanja" koja uvijek postoji (ili se uvijek iznova izumljuje) pod ortodoksijom i paralizom razmjene. Žudnja je ovdje definirana kao upravo takva kretnja, a ne kao bolest koju novac može izliječiti. Radikalna je teorija nedavno razvila problematiku žudnje utemeljenu na pretpostavci da se Kapital bavi žudnjom i da je može zadovoljiti. Žudnja je stoga sebična i reakcionarna. Ali već je Benjamin pokazao da je briga Kapitala upravo da žudnju ne zadovolji (tj. ne pruži užitak), već da je pojača kroz mehanizam "utopijskoga traga" (ili, da parafraziram Marxa, kroz metafizičku podvalu o robi). Reći da kapital oslobađa žudnju značenjska je besmislica utemeljena na "pogrešnom prijevodu": Kapital oslobađa sebe porobljujući žudnju. Fourier je tvrdio da dvanaest Strasti -- nepotisnuth -- čine jedini mogući temelj društvene Harmonije. Ne moramo se držati njegove numerologije, ali smisao je jasan.

Protiv negativnog hermetizma jednog svijeta i njegove lažne tjelesnosti opozicija uspostavlja vlastitu spoznaju, dijalogiku prisutnosti, užitak koji dolazi od prevladavanja predstavljanja užitka -- užitak kao iskušenje. Ne radi su tu o cenzuri, o upravljanju slikom, nego baš obratno -- o oslobađanju imaginacije od vladavine slike, od njene ohole sveprisutnosti i jedinstvenosti. Slika sama je bezukusna, poput bioindustrijske rajčice ili kruške -- bezmirisna kao civilizacija, kao naše "društvo sigurnosti", naša kultura pukog preživljavanja. Naša je borba dijelom borba protiv kolonijalnog sluha i imperijalnog pogleda, a za miris, dodir, okus -- i za "treće oko". Ako je žudnja nestala u svojim slikama, onda je treba spasiti. Potrebne su nam tišina i tajnovitost, čak i zastiranje slike -- a, naposlijetku, i vraćanje čara zabranjenom. Samo se eros koji bježi od zatvorene banalnosti slike (a ovdje je svijest gotovo nebitna) može uskladiti s estetikom džihada; hoće li on izraz pronaći u kakvoj konvencionalnoj ili pak nekonvencionalnoj ulozi ili činu izgleda sasvim nebitno. I sama se seksualnost može smatrati enteogeničnom -- poput "svetih biljaka", ona osim strukture spoznaje može osigurati i imaginacijski sadržaj. Festalno je za nas u najmanju ruku "ozbiljna šala" [što je i stara definicija alkemije], ako ne i ritualna nužnost. "Prosvjetljenje" je također materijalni, tjelesni princip -- a tajna je u tome da se naš projekt ne mora izgraditi na Nietzscheovom ničemu.

4. ZELENA SJENA

Divljina predstavlja upravo ovu nesvodljivost žudnje. Ukidanje ne-ljudskog traži i ukidanje ljudskog; kulturu je moguće definirati samo u odnosu prema onome što ona nije. Ovdje se krije dubina paganizma; u Islamu je zelena boja heraldička jer (kako kaže Prorok) "voda, zelenilo i lijepo lice" u iskustvu su ontološki povlašteni -- ustvari, oni su temelj za ezoteričko odbacivanje istosti i razdvojenosti -- jer božansko je razlika, imanentna i neposredna, ne samo u "Prirodi" već i u vrtu ili gradu: ono je spontana organska kristalizacija životne žudnje životom.

Možda je "pravu" divljinu progutalo kartomantijsko upravljanje žudnjom -- napokon, jedan svijet ne zna ni za jedan drugi -- no ako je tako, njezin duh opsjeda svijet. Možemo je dozvati natrag, možemo je vratiti. Ali kako možemo govoriti o povratku ili "neposrednosti" ako je kroz ubilački muzeološki pogled medija priroda od-prirođena, i ako je sve, pa čak i izravna osjetilna percepcija, posredovano. Kao prvo (a drugim riječima), ne "ulazi" sve "u predstavljanje". Tvrdnja da je svijet jedan je, dakako, lažna -- po definiciji, uvijek postoji nešto izvan svake zatvorenosti; da ne spominjemo graničnost, ili prostor ambigvitieta oko svakog ruba. Jedno sebe predstavlja neranjivim -- ali njegova se ranjivost otkriva upravo u onom našem opažanju koje nije vidljivo u proživljenom iskustvu; ono se pokazuje u dislokaciji, ispraznosti, dosadi, ojađenosti -- taj bi trenutak mogao predstavljati čin "raskidanja zastora" koji će nam omogućiti letimičan pogled u budućnost, ili makar u budućnost kakvu žudimo. Drugo: o povratku možemo govoriti i zato što ni svako predstavljanje koje je uključeno ili stvoreno unutar zatvorenosti jednoga ne mora uspješno služiti represiji. I sam jezik opsjeda njegova vlastita (ponekad nenamjerna) poetika samosvladavanja, subverzivna "provala začudnoga". Čini se da je život uzavjeri s ovom izvanjskosti -- tako konačno i predstavljanje izmiče predstavljanju.

5. GOTOV NOVAC

Zeleno sada simbolizira ukletu plodnost novca, njegovo protuprirodno obilje -- alkemiju oduzimanja, beskonačan pritisak povlaštenog i Masonskog pogleda. Nadilazeći vlastitu tekstualnost, novac postaje čisto predstavljanje; međutim, već od samog početka, od prvih iskovanih zlatnika, novac nije drugo do li dug, puka odsutnost. Kao jednostavno sredstvo razmjene, "sam" novac je naizgled nevin; takoreći "bijedan" novac, koji od pukog kolanja ne ubire nikakvu kamatu. Kao takav, novac bi mogao odigrati svoju ulogu i u privremenoj autonomnoj zoni; no za džihad je novac označen Kapitalom i samo ga je tako moguće razmatrati; on je mjera za oduzimanje i osnovni mitem razdvojenosti. A kako je nadilaženje tekstualnosti novca virtualna pojava, kamatu je moguće ubrati iz svake transakcije, svake smetnje u eteru -- "bijedan" novac pretvara se u "vrijedan" novac. Tko iz svega izvlači korist? Globalna mašinerija nikada neće do kraja pasti u ruke pobunjenih masa, niti će njeno Oko pripasti narodu (kao jednoj od tri slijepe suđenice); između Kapitalizma i neke ekonomske utopije neće biti prijelaza, mirnog ili burnog, niti nikakvog čudesnog spasa za ujedinjenu svijest postprosvjetiteljskog racionalizma i univerzalne kulture (s turističkim rajem i toplim kutkom za ekscentrične ostatke prošlosti) -- nema Socijalne Demokracije koja preuzima kormilo u ime naroda. "Moć novca" (naziv koji su joj dali nekadašnji agararci) nije u vlasti elite (bilo zavjereničke, bilo sociološke), već je elita u vlasti novca; poput ljudskih slugu neke znanstvenofantastične umjetne inteligencije. Moć novca jest globalna mašinerija, i možemo je samo razoriti, ali ne i naslijediti. Hoće li se u numisferi pojaviti neka teoretska granica, pa da mjehurić prsne "sam od sebe"? Čeka li Kapitalizam posljednje svođenje računa i kriza koja će okončati sve krize, ili će on pronaći načina da se suoči s "ograničenjima rasta", s kaotičnim promjenama u svojoj zagušljivoj zatvorenoj atmosferi, i čak profitirati na njima? [Ostanite i dalje s nama.] U svakom slučaju, (da se prisjetimo Gustava Landauera) ne možemo reći da je "povijesno nužna" revolucija koja se rađa u trenutku kada Kapital pobjednički stavlja točku na dijalektiku. [Čini se da je Kapitalizam neizbježan kod izuma oskudice, koja predstavlja početak oduzimanja. Ali kako možemo točno odrediti kada je sve počelo? Agrikultura predstavlja veliku krizu koja ustraje -- u mnogim poljodjelskim plemenskim društvima još uvijek nepokolebljivo vladaju principi neautoritarnosti i darivanja, kao kod lovaca/sakupljača. U drevnim hijerarhijskim državama (Sumeru, Egiptu, Kini itd.) održala se ekonomija razmjene i raspodjele, a Tržište, čiju pojavu "predviđa" Klasična Ekonomija, jednostavno se ne pojavljuje (v. Karl Polyani). Štoviše, (kao što je Clastres mogao predvidjeti) svaku prijetnju od njegova nastanka preduhitruje otpor: i baš zbog toga se razdvajanje i oduzimanje nikada ne pojavljuju u čistom obliku. Prirodni zakon kolanja i razmjene, naime, ne postoji; kao ni povijesni usud, predodređena podijeljenost društva, ili jedinstven svijet predstavljanja. Kapitalzam postoji, ali nije sam; njegovo Drugo je revolucija, i obratno.]

Nema pravog trenutka za proglašavanje pobune. Mi, vječiti heretici, već smo odabrali -- u nekoj prošloj inkarnaciji, u nekom mitskom vremenu izvan vremena kao da se sve ponovno osmišljava u nama ili bez nas, a naše je odbijanje morbidna rezignacija, oblik blijede samrti. U mahnitanju šest stotina kanala nema nam povratka nevinosti i posezanja za takozvanim "padom Rimskog carstva" ili čak ranim neolitikom. Prvo Razdvajanje koje se pojavilo s najranijim oblicima novca i Države stvorilo je tradiciju staru već deset tisuća godina -- na kraju krajeva, nije ni važno je li "ovo kriza" ili ne: mi bismo isto odabrali.

6. NAPAD NA EKRAN

Mediji istosti i odvojenosti predstavljaju jedan svijet u njegovom krajnje religijskom obliku, jer društveno strukturiraju slikom. Nije dovoljna samo svijest o ovom procesu da bi ga se prevladalo -- potrebno je da i opozicije uzme religijski oblik: da ponovnim čaranjem stvori protu-sliku.; ovdje možemo govoriti o racionalizmu čudesnoga. Jedini način da se sve ne svede na puku reakciju (koja podrazumijeva podvrgavanje slici) jest "sakralizacija" naše borbe protiv istosti i razdvojenosti; ali samo bi nas neuspjeh mogao natjerati da našu namjeru -- kritički ili pohvalno -- nazovemo "Romantičarskom".

Do prije pet godina su mediji istosti i razdvojenosti uživali otprilike isti stupanj autonomije kao i sam medij novca. Stoga su se od puke zabrane okrenuli realizaciji, te "interdisciplinarnim" rušenjem granica i stapanjem svih predstavljačkih modusa izazvali "polisemičnu" katastrofu (blika: tijelo je pokleklo pred ekranom, tjelesnost se svela tek na sjenku kojoj oblik daje svjetlost iz gnostičke plerome (punoće), carstva transcendencije iz kojega su tijela prognana: iz staklenoga raja. Implozijom starog Dualizma stvorena je zaokružena topologija određena gnoseografskom geozofijom novca u manje od jedne dimenzije. "Zrcalo proizvodnje" nadomješteno je potpunom prozirnošću, vrtlogom strave. Zemlja, rad, priroda, jastvo, sam život ili čak smrt, mogu postati sredstvo razmjene - sve je novac. [Napomena: Ove se generalizacije, naravno, ne odnose na stvarnost već na ideologiju globalnoga Kapitala (ili ideologiju "post-ideologijske" prevare) -- na zatrovane proglase jedne "informacijske ekonomije" -- na farsu "ukidanja pravila" (jer kako možemo govoriti o revoluciji kad je Kapital već prekršio sve zakone?). Naravno da Kapital nije stvarno transcendirao proizvodnju, samo ju je premjestio -- negdje blizu uprave groblja ili odlagališta otpada. Kapital želi ekstazu, a ne taylorizam; on žudi čistoću, rastjelovljenje.] Ekstatično posredovanje (medijacija) na kraju guši izraz u korijenu, kao u primjeru biotehnološke proteze ili spajanja tijela i ekrana. To je lažan brak Erosa i Tanatosa -- posljednje zatvaranje. "Veliki džihad" vodi se upravo protiv razdvojenoga jastva -- protiv gušenja istinskoga jastva koje mora biti izraz "svog gospodara", njegovog najdubljeg značenja. Ali "mali džihad" nije ništa manje vitalan ili prožet barakom: to je napad na ekran.

7. MORALNOST NASILJA

Svaki paradoksalan povratak moralnosti započet će na ruševinama ortodoksije -- i neće biti trajniji od crnih šatora Ibn Khaldunovih beduina. A ipak džihad (borba), prije ili kasnije, vodi natrag šerijatu ili zakonu (kroz ta'wil ili hermeneutičku egzegezu). No šerijat znači i stazu ili put -- to je "otvorena cesta" za putnika bez cilja. Vrijednost nastaje iz imaginacije, odnosno pokreta. Stvarnost je mjesto "gdje su bogovi stali". Ali bogovi kreću dalje, oni se kreću poput svjetla na vodi u Pindarovim odama. Atentat nije nemoralan, nego jednostavno nemoguć. Poruka je "terorizma" da 'tamo' ne postoji 'tamo', već jedino cyber-gnostičko smetište povijesti, sama praznina i patnja -- ograničena odgovornost ovdje postaje kozmičkim principom. Mogli bismo razmisliti o moralnosti nasilja (ili čak "slici moralnosti") koja bi se suprotstavila idejama i institucijama -- ali jezik nema ime za takav oblik, te je borbenost osuđena na nejasnost, pa i nedostatak pažnje. U svakom slučaju, to nije tek pitanje "duhovnog stanja", već novog samooblikovanja spoznaje -- rječnikom sufija, to nije stanje, nego "stav". Da se poslužimo izrazom iz izmailizma, ovo je naša verzija Da'wa al Qadimi ili Drevne Propagande -- koja je stara jer nikada nije do kraja rođena.

8. KRAJ STOLJEĆA

Ideji utopije nije ostalo ništa od budućnosti. "Između nade i nade" nema nikakvog izbora. Prisutnost je i dalje nečista -- odsutnost poprima kristalan skeletni oblik savršene vječnosti. Ovo je, ako hoćete, moralni sud: za netolerantnost prema svemu što se suprotstavlja džihadu - ali protiv pomodarstva, protiv krhkih i izvještačenih konstrukcija jastva. Razlika kao identitet čini i izričajni, a ne samo voljni modus; tao ovog procesa je spontano formiranje, a ne imperijalistički kartezijanski pogled. U okviru kulture ovaj izričajni modus (kao samostvoreni aspekt društva) mora pojačati i uskladiti se s odjecima iz "Prirode" da bi mogao izmijeniti dogovorenu sliku svijeta -- u protivnom, pretvorit će se u običnu zločinačku glupost. Ovdje je ponovno "sama" svijest gotovo nevažna; naglasak se sada prebacuje na ne-obična stanja koja mogu prevladati dihotomiju samopromišljanja kroz koncentriranu pažnju i vještinu. Kroz samozatvaranje, estetska ili mentalna izolacija negiraju činjenicu da svaki užitak predstavlja širenje, i da je uzajamnost neosvajačka širina. Ako je pobuna (kao izraz) istovremeno odgovor i na istost i na razdvojenost, ona mora biti pokret ka razlici i prisutnosti -- ili, riječima starih frenologa, pokret ka "komunikativnosti". To nije tek "komunikacija" -- koja je opterećena posredovanjem (medijacijom) i rastjelovljenjem (diskorporacijom) -- niti samo ekstatično "zajedništvo" (pojam koji zaudara na autoritarizam prinudne prisutnosti) -- to je združenost u slavlju -- eros društvenoga.

9. POBUNA ISLAMA

Proudhonovski federalizam utemeljen na nehegemonističkim posebnostima, koje djeluju u "nomadološkoj" ili rizomskoj uzajamnosti i solidarnosti -- to je naša revolucionarna struktura. (Stanovita suhoća termina upozorava da je teoriji potrebna injekcija životnosti!) Post-prosvjetiteljsku ideologiju obuzet će mučnina od pomisli na revolucionarne implikacije jedne religije ili načina života koji su uvijek unaprijed suprotstavljeni monokulturi istosti i razdvojenosti. Suvremena će reakcija problijedjeti na spomen međupropusnosti, poroznosti solidarnosti, združenosti i prisutnosti koje predstavljaju harmoničnu komplementarnost "revolucionarne razlike". Uzmimo za primjer islam -- ni hiperortodoksija i ulemokracija ne mogu ga tako lako svesti na hegemonističku/univerzalističku ideologiju i zanemariti različite oblike "svete politike" kao što su sufizam [npr. Naqsbandi], radikalni šijitizam [npr. Ali Shariati], izmailizam, islamski humanizam, "Zeleni put" pukovnika Gadafija (koji je dijelom neosufizam a dijelom anarhosindikalizam), ili bosanski kozmopolitski islam. [Napomena: ne spominjemo ove pojave da bismo ih opravdali, već da pokažemo da islam nije monolitni "fudamentalizam".] Tradicija tolerancije, dobrovoljnog prilaganja, egalitarizma, brige za socijalnu pravdu, kritike "lihve", mističkog utopizma itd. -- ova tradicija može stvoriti temelj za novu islamsku propagandu, koja će se čvrsto odupirati spoznajnom kolonijalizmu numisfere i biti okrenuta "iskustvenoj slobodi", a ne ideologiji; koja će biti kritična prema represiji unutar islama, ali će slijediti njegovu kreativnost, suzdržanost, okrenutost unutrašnjem životu, borbenost, i stil. Briga islama za čistoću imaginacije, koja se manifestira kroz doslovno zastiranje slike, rezultira za džihad važnom strategijskom spoznajom -- ono što je zastrto nije odsutno ili nevidljivo, jer je zastor znak prisutnosti, stvarnosti slike, njene moći. Zastrto je neviđeno.

10. PREMA NARODU

Prepuštena sama sebi, plemenska društva vode ratove ne toliko zbog prevlasti, koliko zbog avanturizma; i, kako ističe P. Clastres, ovakvo horizontalno ratovanje (kao i druge "primitivne" navade) ustvari radi protiv nastanka "Države" i njezine vertikalnosti: nasilje je ovdje oblik otpora razdvajanju, koje je za pleme stalna, opasna ili "zla" prijetnja -- nasilje je oblik vječitog raspada, ili razbijanja i preraspodjele moći. Džihad ne smije značiti povratak na ovaj oblik nasilja, već mora dijalektički ostvariti njegov potisnuti sadržaj. Takvo načelo omogućuje ujedinjavanje raznolikosti koje nije tek utopijski konstrukt, već stvarno starteško povezivanje -- "ratni stroj". Gustav Landauer tvrdi da i tako povezane skupine možemo promatrati kao horizontalne (ili "federalne") i kao vertikalne pojave -- to znači, ne kao kategorijalne entitete, već kao narod (volk), puk (peoples),"naciju" ("nation") kako je shvaćaju američki Indijanci. Ovaj je koncept podla reakcija otela i pretvorila u najgoru vrstu hegemonizma, ali možemo ga spasiti (što je već samo po sebi "avantura"). [Trebamo ponovno iščitati Proudona, Marxa, Nietzschea, Landauera, Fouriera, Benjamina, Bahtina, IWW (Industrial Workers of the World), itd. -- onako kako EZLN (Ejercito Zapatista de Liberacion Nacional) iščitava Zapatu!] Landauer također ističe kako Država nije apsolut, nego dijelom i unatarnji odnos. A budući da se moć premješta s nacionalnog na "čisti" Kapital, pobuna protiv vanjskog oblika Države postaje nebitna.

"Neutralnost" ne dolazi u obzir -- zona je ili dio jednog svijeta ili njegova opozicija. Ako se opozicijska zona podudara s određenim političkim entitetima, onda revolucija možda mora razmotriti političko savezništvo. Veliki džihad -- protiv unutarnjeg odnosa moći -- ostaje uvijek isti; ali mali džihad -- protiv vanjskog odnosa -- neprestano mijenja oblik. [Napomena: U temelju svega je spoznaja da snage autonomije i federacije nisu međusobno suprotstavljene, već komplementarne, ili da su čak u zavjeri. Ako ovo i jest paradoks, to je paradoks koji treba živjeti. Etničkom čišćenju i nasilnom šovinizmu -- koji ponavljaju i pojačavaju hegemonizam (okrutnost) jednog svijeta -- treba se suprotstaviti s pozicija federalizma i solidarnosti. A autentičnu (nehegemonističku) razliku treba obraniti, jer nju ne može, ili je "ne bi smio", uništiti Moloh kapitalističke svijesti. Autonomija bez federalizma u najboljem slučaju nije vjerojatna, a u najgorem je reakcionarna, dok federalizam bez autonomije prijeti jedinoj vrijednosti koja ujedinjuje džihad -- samoodređenosti ili "iskustvenoj slobodi".] Za strategiju povezivanja složenost nije tek stvar estetike, već nužnost, spoznajna makija ili zona otpora, područje ambigviteta u kojem ustanak mora naći svoju ekonomiju, svoje središte. Svaki "narod" (samostvorena ili tradicijski), i svaka skupina koja se horizontalno kreće ovakvom sredinom -- bili to savjeti, odbori, savezi, festivali -- ustvari, svaki "suvereni pojedinac" -- svi moraju biti spremni na stvaranje federacije kao ad hoc anti-hegemonijskog fronta protiv samoproglašenog totaliteta istosti i razdvojenosti, a za obranu svijeta razlike i prisutnosti. Snaga prisutnosti ili solidarnosti (s određenoga gledišta) proizlazi iz činjenice "klase"; no ako prihvatimo ovaj pojam moramo uzeti u obzir ogromne promjene i kaleidoskopske pomake koji su značenje "klase"rastavili i nanovo sklopili, svukli s nje devetnaestostoljetne halje, telos jednoga svijeta i monokulturnu estetiku -- lišili je scijentizma, razočaranja i zle kobi. To nije samo pitanje "proletarizacije zona", već i neprimjetnog i "prirodnog" potiskivanja autonomne svijesti (a ovdje svijest jest važna).

11. REVOLUCIONARNA SOTERIOLOGIJA

Svijet koji džihad "treba spasiti" čini ona Priroda koju je nemoguće do kraja zatvoriti a da se i sama svijest pritom ne otuđi od "prvotne bliskosti", ali i prostor kulture, prostor autentične promjene: taj svijet čine Tierra y Libertad. Agrikultura možda jest tragičan Pad iz prirodne ljudske ekonomije (sakupljanja, lova, uzajamnog davanja) ili čak katastrofalan pomak u samoj spoznaji; ali za pomisao o njenom ukidanju potreban je kripto-maltuzijanski ili čak biofobičan nihilizam opasno blizak gnostičkom samoubojstvu.

Moralnost koja kreće od temelja je moralnost spasa (i obratno); klica novog društva uvijek je već sadržana u ljusci starog. Sve što jedan svijet nastoji uništiti ili omalovažiti za nas dobiva auru organskog života: ovo se odnosi na ukupnost pojava u našem "kasnom kamenom dobu", i na one oplemenjene fourierizmom, i na nadrealni urbanizam (čak bi i "Civilizacija" bila dobra ideja kad bi se oslobodila svog grabežljivog determinizma) -- to je temelj našeg konzervativizma. Tako je ponekad, unatoč svemu, unatoč golemoj pljačkaškoj umjetnoj inteligenciji Kapitala, "svijet koji treba spasiti" različit od "ovog" svijeta samo za dlaku -- ili tek za bljesak prosvjetljenja. Ali naš otpor izvire upravo iz te pukotine. Milenij je uvijek početak neke sadašnjosti -- ali i kraj svijeta.

12. SKRIVENI IMAM

Bit džihada je ova: kada represija uzme paradoksalan oblik simultane istosti i razdvojenosti, otpor ili opozicija logično postaju razlika i prisutnost -- radi se o revolucionarnom paradoksu. Rizomsko segmentirano društvo koje nastaje iz ovakve prezasićene logike otpora može se promatrati iz bilo koje perspektive, vertikalno ili horizontalno, u dijakroniji ili sinkroniji, etnički ili estetički -- ali uvijek držeći se jedinog nužnog antihegemonijskog načela revolucije: načela prisutnosti. Stanje u kojem se trenutno nalazimo -- stanje tupog i razdražljivog nemara -- može se usporediti samo s nekim ezoteričkim srednjevjekovnim grijehom ili s egzistencijalnom nebrigom; naš prvi užitak bit će zamisliti propagandu moćnu poput gnostičkog "Zova", estetiku pokajanja i obraćenja (ili "samosvladavanja") -- sorelijanski mythos -- riječju: Milenij. Napokon, slijepo svevideće oko Kapitala najranjivije je na području "magije" -- u upravljanju slikama koje služi kontroliranju događaja, u hermetičkom "djelovanju na daljinu". Ako tajno udruživanje i predstavlja mogući oblik za novu propagandu djelovanja, mora se priznati da samo estetsko povlačenje (ili nestanak kao volja za moći) nije dovoljno da bi joj osiguralo tajnovitost.

Sve ono što je nekad predstavljalo tertium quid, treću stranu, ubrzo će ili kapitulirati ili prijeći u opoziciju -- i prerasti u požar, ustanak protiv upravljanja žudnjom i imaginacijom unutar zaokruženosti jednoga svijeta. Ali prikrivenost, ili neviđenost (jezik srca), u predrevolucionarnoj je situaciji taktička prednost, jer vraća estetici središnju poziciju u revoluciji. Umjetnost neviđenoga uspijeva pobjeći "diskurzu totaliteta" utemeljenom na slici; i tako, bez ijednog zamislivog oblika, ponovno govori ono što nam umjetnost obećava već tisuću godina -- da će izmijeniti svijet. [Napomena: pojam "umjetnosti" se ovdje koristi u dva različita značenja. Prvo je značenje romantičko utoliko što se odnosi na dilemu samog umjetnika i problem "avangarde". Ali drugom je značenju cilj razriješiti problem odvojenosti umjetnosti od "normalne" (ljudske) prakse, koja dodiruje, ustvari se gotovo podudara sa življenim iskustvom. Obično i neobično tu više nisu u suprotnosti: oni su u zavjeri, njihove se sjene stapaju u plesu. Okrutna je činjenica: ono što je dobro napravljeno sačinjeno je od tkiva života, od ispunjenosti života životom; jer ni tradicionalne kulture nisu pravile razliku između života i umjetnosti. Govoriti o "političkoj umjetnosti" značilo bi pozabaviti se činjenicom da je za nas Kapital definiran rascjepom između stvari koje se "ne mogu" razdvajati. Ali to je već problem za svakog "radnika", a ne samo onog "kulturnog" -- i u tom se smislu umjetnost kroz "revolucionarno djelovanje" približava prostoru identiteta.

13. ZOV I ODGOVOR

Prije manje od deset godina "neprijatelja" se moglo zamišljati kao Planetarni Radni Stroj, ili Spektakl -- otpor je, prema tome, bio u povlačenju ili čak bijegu. Nije bilo velikog tajanstvenog zastora koji bi nam branio da zamišljamo druge oblike proizvodnje, ludičke i autonomne, ili druge oblike predstavljanja, koji bi bili autentični i pružali nam užitak. Cilj je bio jasan: na temelju takvih oblika trebalo je stvoriti (ili održati) alternativne jezgre, a otpor je trebao biti taktika za obranu ovakvih zona (bilo privremenih -- i suvremenih -- bilo permanentnih). U aikidu ne postoji napad -- potrebno je samo izmaknuti se silini tuđega napada da bi se ona okrenula protiv sebe i tako se porazila. Kapitalizam je na sličan način izgubio nešto poena, dijelom stoga što je bio podložan strategijama "treće strane", a dijelom stoga što se -- kao ideologija -- nije mogao nositi sa svojim unutrašnjim proturječjima (npr. "demokracijom").

Sada se situacija izmijenila. Kapitalizam se oslobodio svog ideološkog oklopa i više ne mora ustupati teritorij nikakvoj "trećoj sili". I dok je osnivač aikida bio u stanju izbjegavati metke, nitko ne može izbjeći napad sile koja zauzima čitav taktički prostor. Eskapizam je možda rješenje za "trećeg gosta, nametnika", ali ne i za jedinog suparnika. Kapitalizam sada može slobodno proglašavati rat i izravno se sukobljavati sa svim prijašnjim "alternativama" (uključujući i "demokraciju"). Zato mi nismo sami odabrali opoziciju -- bili smo odabrani. U kendu pak nema obrambenog poteza, odnosno jedina je obrana dobar napad. Ipak, napadač je (kao i u aikidu) u nepovoljnijem položaju: što nam je, dakle, činiti? Paradoks: kada si napadnut, ti udari prvi. Jasno je da naše "alternative" više nisu tek zanimljive mogućnosti, već strategije koje odlučuju o životu ili smrti. Revolucija, međutim, nije kendo meč -- a ni poučna priča. Čini se da našu taktiku neće toliko odrediti povijest koliko naša odlučnost da ostanemo unutar povijesti -- ne "preživljavanje", već ustrajnost. Moramo se zapitati "što treba učiniti?" iz dva razloga. Prvo, već postoje tisuće organizacija koje javno rade na ostvarivanju de facto revolucionarnih ciljeva (ili bar imaju dobre namjere), ali ne postoji objedinjujući mit, ne postoji propaganda, transformativna "revolucionarna svijest" koja bi bila u stanju nadvladati razdvojenost koja se pojavljuje kao reformistička institucionalizacija i ideološka skleroza ["zanemariavnje problema"]. Drugo, najveći dio "ilegale" je iz istih tih razloga osuđen na frustrirajuću kontraproduktivnost i vječito oporavljanje -- ne postoji svijest, ili bolje, metanoja, cjelovita svijest. U takvoj je situaciji ujedinjenje malo vjerojatno, a džihad se prije svega mora suočiti s okrutnom potrebom teorije da shvati i artikulira svoju povijesnu vjerodostojnost.

Svaki spomen "predrevolucionarne situacije" danas je neizbježno ironičan i stvara sliku povijesti kao "noćne more" -- kakvi su se znakovi pojavili, i na kojem to nebu? Ovdje se treba prisjetiti da "propaganda djelovanja" u prvotnoj zamisli uključuje i "dobra djela", uz ona nasilna; privremena autonomna zona tako ima vrijednost ne samo po sebi, već i kao potvrda povijesne vjerodostojnosti življenoga iskustva, možda čak i kao način propagandnog djelovanja. Ustanak bi tako mogao biti pokušaj stvaranja "permanentne autonomne zone", a ujedinjenjem velikog broja takvih skupina stvorio bi se oblik "milenija". Ovdje bi čak i "povlačenje" moglo biti vrijedna taktika -- ako bi bilo koordinirano i ako bi se sprovelo odlučno i u velikim razmjerima -- bio bi to "revolucionarni mir". Već sam izraz za ovu zamisao pokazuje koliko smo daleko od ostvarenja. Željeli bismo udovoljiti nekoj gruboj sklonosti prema "akciji", ili bar prema nekoj vrsti "anti-pesimizma", ali svaka rasprava o stvarnoj taktici u ovom bi se trenutku mogla pokazati kobno (ili apsurdno) preuranjenom. Osim toga, "što mi je činiti?" je vjerojatno najčešće postavljano pitanje, a to znači da na njega nema odgovora.

Toliko smo tupi da nam je trebalo pet godina da ovo shvatimo. Sve što je nekad predstavljalo "treći put" treba preosmisliti imajući u vidu jednu činjenicu: suočeni smo s jednim svijetom, ne s dva. Ako se otpor pretvorio u mrzovoljnu nostalgičnost (1968-a je, kao i svaki poraz, za nas postala "tragična"), i ako su ljevičarska zlobnost i fašistički partikularizam tako privlačni iscrpljenim radikalima, onda je to zato što ni sebi nismo uspjeli objasniti jednostavnu činjenicu: da je Kapital -- proglasivši sebe apsolutom i izgradivši na tome svijet -- dozvao u život svog starog neprijatelja (do dvadesetog stoljeća već tako osramoćenog, tako mrtvog, tako sumornog), reinkarnirao ga -- kao posljednju liniju obrane za sve što ne želi biti zatvoreno: -- oživio je revoluciju, dozvao je džihad.

[originalno objavljeno u časopisu Libra Libera, prijevod: Sven Cvek]