Čovječanstvo je oduvijek mnogo ulagalo u planove koji nude bijeg od tijela. Pa zašto i ne? Materijalna je stvarnost u pravom kaosu. Neki od najranijih "religioznih" artefakata, poput neandertalskih zemljanih pogreba, pomalo najavljuju vjeru u besmrtnost. Sve moderne religije (dakle one nakon paleolita) sadrže gnostičku sumnju ili čak otvoreno neprijateljstvo prema tijelu i stvorenom svijetu. Suvremena "primitivna" plemena, čak i pogani seljaci, posjeduju koncept besmrtnosti i izlaženja-izvan-tijela (ecstasy), ne pokazujući neophodno pri tom pretjeranu mržnju prema tijelu. Trag gnosticizma nakuplja se polako (poput žive koja ne ubija u malim količinama) sve dok jednom ne postane patološki. Gnostički dualizam oprimjeruje ekstremno stajalište toga prijezira, premještajući sve vrijednosti s tijela na duh. Ta ideja karakterizira ono što nazivamo civilizacijom. Slična putanja može se pratiti kroz fenomen rata. Lovci/sakupljači prakticirali su (još uvijek prakticiraju među Yanomamo plemenom američkih Indijanaca) vrstu ritualizirane tuče (sjetimo se indijanskoga običaja u kojem mladi muškarac mora pobijediti svog neprijatelja bez ijednog zadobivenog udarca). "Pravi" je rat nastavak religije i ekonomije (dakle politike) drugim sredstvima, te tako historijski započinje tek u neolitu svećeničkim izumom "oskudnosti" i pojavom "ratničke kaste". (Kategorički odbacujem tvrdnju da je rat nastavak lova). Drugi svjetski rat bio je čini se zadnji "pravi" rat. Hiperrealni rat počeo je u Vijetnamu pojavom televizije i postigao je svoju sramnu potvrdu u Zaljevskom ratu, 1991. Hiperrealni rat više nije ekonomski, više ne služi za opstanak zemlje. Ritualizirana tuča sada je namjerna i nehijerarhijska (ratni zapovjednici su uvijek privremeni); pravi je rat uvijek obavezan i hijerarhijski; hiperrealni rat je imaginacijski i psihološki pounutren ("Čisti rat"). U prvom slučaju riskira se tijelo, u drugom tijelo se žrtvuje, dok u trećem tijelo nestaje. (O ratu vidi u P. Clasters, Arheologija nasilja).

Moderna znanost također uključuje anti-materijalistički zaokret, a dijalektički ishod toga rata s religijom u jednu je ruku i postao religija. Znanost, kao učenje o materijalnoj stvarnosti, paradoksalno rastvara materijalnost stvarnoga. Znanost je oduvijek bila vrsta svećeništva, grana kozmologije; i ideologija, opravdanje "stvari kakve jesu". Dekonstrukcija stvarnoga u post-klasičnoj fizici zrcali vakuum ne-stvarnosti koji konstituira "državu". Jednom možda ideja Raja na Zemlji, država se danas ne sastoji ni od čeg drugoga do upravljanja Slikama.Ona više nije "sila", već bestjelesni uzorak informacija. No, baš kako je babilonska kozmologija opravdavala babilonsku moć, tako isto i konačnost moderne znanosti služi kao sredstvo "Konačnoj Državi", post-nuklearnoj državi, "informacijskoj državi". Tako bi bar to objasnila Nova Paradigma. I "svi" prihvaćaju aksiomatske premise nove paradigme. Nova paradigma vrlo je duhovna.

Čak i New Age sa svojim gnostičkim tendencijama prihvaća Novu Znanost i njezinu sve veću produhovljenost u kojoj pronalazi tekstove-dokaze za svoj spiritualni pogled na svijet. Meditacija i kibernetika idu ruku pod ruku. Naravno "informacijska država" na neki način treba podršku policijske sile i sistema zatvora koji bi zapanjio i samog Nabukodonozora te bacio sve svećenike Moloha u paroksizme strahopoštovanja. A "moderna znanost" još uvijek ne može sa sebe sprati sukrivnju skoro-uspješnog "osvajanja Prirode". Najvećeg civilizacijskog trijumfa nad tijelom.

No, koga je briga? Sve je "relativno", zar ne? Pretpostavljam da naprosto moramo napustiti tijelo u svojoj evoluciji. Možda je to ostvarivo u "kvantnom skoku". U međuvremenu, pretjerano posredovanje Društvenoga, koje se proizvodi kroz aparate medija, intenzivira naše otuđenje od tijela usmjeravajući protok pažnje na informaciju, a ne na neposredno iskustvo. U tom smislu, mediji imaju religioznu ili svećeničku ulogu, te se čini da nam nude način kako da nadvladamo tijelo redefinirajući duh kao informaciju. Smisao informacije jest Slika, svet i ikonički sklop informacija koji uzurpira prvenstvo "materijalnog tjelesnog principa" kao potku utjelovljenja, zamjenjujući ga bestjelesnom neuništivom ekstazom. Svijest postaje nešto što se može "skinuti" s Interneta, izrezati iz matrice animalnosti i obesmrtiti u obliku informacije. Ne više duh-u-stroju, nego stroj-poput-duha, stroj kao Sveti Duh, vrhovni posrednik, koji će nas prevesti od naših tjelesa do tračka Svjetlosti. Virtualna stvarnost je kibernetička spoznaja. Priključiti se, ostaviti zauvijek Majku Zemlju za sobom. Sve znanosti predlažu paradigmatsku univerzalnost - kako u znanosti, tako i u socijalnom životu. Klasična je fizika porodila Kapitalizam, Komunizam, Fašizam i ostale Moderne ideologije.

Post-klasična znanost također predlaže skup ideja koje bi bile upotrebljive u socijalnome aspektu: relativnost, kvantna "nerealnost", kibernetika, informacijska teorija i sl. Uz neke iznimke, post-klasična je tendencija prema sve većem i većem produhovljenju. Neki zagovornici teorije crnih rupa, primjerice, pričaju poput pravih Pavlinskih teologa, dok neki pripadnici informacijske teorije počinju zvučati poput pravih manihejaca [1]. Na socijalnome planu, ove paradigme pogoduju retorici bestjelesnosti koje se ne bi postidio neki pustinjak iz 3. stoljeća ili sedamnaeststoljetni novoengleski Puritanac - no izrečene su jezikom postindustrijskog, postmodernog dodvoravajućeg potrošačkog ludila. Svi naši razgovori zaraženi su nekom vrstom paradigmatskih pretpostavki koje nisu ništa drugo do jednolične tvrdnje, koje ipak shvaćamo kao istinski prarazlog same Stvarnosti. Primjerice, s obzirom da se danas misli da kompjuteri predstavljaju pravi korak naprijed prema "artificijelnoj inteligenciji", tako i mi pretpostavljamo da ćemo kupnjom kompjutera postati inteligentniji. U svojoj sam struci upoznao mnogo književnika koji su iskreno vjerovali da ih je posjedovanje kompjutera učinilo boljim piscima (ne efikasnijim, već boljim). To je zabavno - no, ovaj isti osjećaj (što se tiče kompjutera) - kada se primijeni na multi-milijarderski budžet vojske - proizvodi Ratove Zvijezda, robote ubojice i slično. (Vidi Manuel de Landa, Rat u vrijeme inteligentnih strojeva). Važan dio ove retorike obuhvaća koncept "informacijske ekonomije". Smatra se da postindustrijski svijet trenutno rađa tu novu vrstu ekonomije. Jedan od najjasnijih primjera tog koncepta može se naći u nedavno objavljenoj knjizi jednog slobodoumnog biskupa Gnostičke dualističke crkve u Kaliforniji te uvaženog i obrazovanog suradnika Gnostičkog časopisa:

Industrija koja pripada prošloj epohi čovječanstva (ponekad nazivana "niskom tehnologijom") bila je velika industrija, a veličina uvijek uključuje i tlačenje. Nova, visoka tehnologija, međutim, nije velika u tom smislu. Dok je stara tehnologija proizvodila i distribuirala materijalne sirovine, nova tehnologija proizvodi i emitira informaciju. Sirovina u novoj tehnologiji više nije materija, već um. Pod utjecajem visoke tehnologije, svijet se sve više kreće od fizičke ekonomije prema nečemu što se može nazvati "metafizičkom" ekonomijom. Polako počinjemo priznavati da je upravo svijest, a ne sirova materija ili fizička stvarnost, osnova bogatstva. [2]

Moderni neo-gnosticizam obično minimalizira stari manihejski napad na tijelo u korist nježnije i ekološkije retorike. Biskup Hoeller, primjerice, ističe važnost ekologije i okoliša (jer ne želimo zagaditi naše gnijezdo - Zemlju) - no u ovom poglavlju o indijanskoj duhovnosti, on sugerira da je kult Zemlje vidljivo inferioran čisto gnostičkom duhu bestjelesnosti:

Ne smijemo, dakle, zaboraviti da gnijezdo nije isto što i ptica. Egzoterične i ezoterične tradicije tvrde da Zemlja nije jedini čovjekov dom, da nismo izrasli iz nje poput korova. I dok naša tijela možda potječu sa Zemlje, naša bit zasigurno ne. Kada bismo razmišljali na drugačiji način, odudarali bismo od svih poznatih duhovnih tradicija i odvojili bismo se od znanja proroka i mudraca svih vjekova. Iako mudri na svoj način, Indijanci imaju malo veze s ovim bogatim duhovnim nasljedstvom. [3]

U tom smislu, (tijelo = divljak), biskupova mržnja i prijezir prema mesu osvjetljava svaku stranicu njegove knjige. U svom entuzijazmu prema istinski religioznoj ekonomiji, on zaboravlja da čovjek ne može jesti informaciju. "Pravo bogatstvo" ne može nikada postati nematerijalno dokle god čovječanstvo ne postigne potpuno produhovljenje "skinutih" informacija. Informacija se u kulturnom smislu može nazivati metaforičkim bogatstvom jer je korisna i poželjna - ali nikada ne može biti bogatstvo u točno onome smislu u kojemu to mogu biti kamenice i vrhnje, ili žito i voda. Informacija je uvijek samo informacija o nečemu drugome. Kao i novac, informacija nije sama stvar. Nakon nekog vremena, možemo početi razmišljati o novcu kao bogatstvu (kao u prekrasnom taoističkom ritualu "Voda i novac" - dva najvitalnija principa u svemiru), no to se zapravo svodi na nedosljedno apstraktno razmišljanje, čiji fokus i pažnja vrludaju od peciva do novca koji onda simbolizira samo pecivo. [4] Efektivno smo imali informacijsku ekonomiju od trenutka kada je izmišljen sam novac. Ali još uvijek nismo naučili kako se probavlja bakar. Ezopovska me sirovost tih istina posramljuje, no moram prisilno izigravati glupu lijenu seljačinu koja ore iskrivljenu brazdu jer izgleda da svi ostali razumni ljudi oko mene haluciniraju.

Amerikanci i ostali pripadnici Prvog svijeta prilično su podložni retorici "metafizičke ekonomije" jer više ne možemo vidjeti (osjetiti ili pomirisati) mnoge dokaze fizičkog svijeta oko nas. Naša je arhitektura postala simbolična, zatvorili smo se u manifestacije apstraktnih ideja (auto, stan, ured, škola), radimo u informacijskoj ili uslužnoj djelatnosti, pomažući tako svak na svoj mali način izoliranim simbolima bogatstva da se kreću oko apstraktne mreže kapitalizma, pri tom provodeći svoje slobodno vrijeme uronjeni u medije umjesto u neposredan doživljaj materijalne stvarnosti. Materijalni nam je svijet počeo simbolizirati katastrofu, kako u našim histeričnim reakcijama na oluje i uragane (dokaz da ipak nismo uspjeli potpuno pokoriti Prirodu), tako i u neo-puritanskom strahu od seksualne različitosti ili željom za bljutavom i neprirodnom, skoro apstraktnom, hranom. Pa ipak, ta ekonomija Prvoga svijeta nije sama sebi dovoljna. Njezina pozicija (vrh piramide) ovisi o ogromnoj supstrukturi materijalne proizvodnje. Meksički seljaci za nas uzgajaju i pakiraju svu tu "prirodnu" hranu da bismo se mogli posvetiti burzi, osiguranju, kompjuterima, pravu, video igricama. Roblje u Taiwanu proizvodi silikonske čipove za naše kompjutere. Oni s turbanima na glavi na Bliskom istoku pate i umiru za naše grijehe. Život? Ah, to naši sluge rade za nas. Mi nemamo život, samo životni stil - apstrakciju života koja se zasniva na svetoj simbolici potrošačke ideologije, posredovanu nam duhovnim vodstvom zvijezda, onih "od života većih" apstrakcija koje vladaju našim vrijednostima i nastanjuju naše snove - arhetipovi medija, ili im možda riječ mediokrati bolje pristaje. Naravno, bodrijarovska distopija zapravo ne postoji - ili barem još ne. [5] Ipak je zapanjujuće koliko je mnogo socijal-radikala smatra poželjnom, ili poželjnom dok god se naziva "informacijskom revolucijom" ili nekako jednako inspirativno. Ljevičari govore o otimanju sredstava informacijske proizvodnje iz ruku informacijskih monopola. [6]

Uistinu, informacija je svugdje - čak se i atomska bomba može konstruirati po planovima dostupnim u javnim bibliotekama. I kako Noam Chomsky ističe, čovjek uvijek ima pristup informaciji - ukoliko posjeduje privatni dohodak i fanatizam koji graniči s ludilom. Sveučilišta i "mozgovni centri" očajnički pokušavaju monopolizirati informaciju - i oni su zaslijepljeni idejom informacijske ekonomije - ali njihove su zavjere smiješne. Informacije možda nisu uvijek besplatne, no ima ih uvijek na raspolaganju mnogo više nego što jedna osoba može iskoristiti. Knjige svih mogućih naslova i tema mogu se još uvijek naći u knjižnicama koje su međusobno povezane. [7] Dok u isto vrijeme, netko ipak mora uzgajati kruške i popravljati cipele. I iako se i te industrije mogu potpuno automatizirati, još uvijek mora postojati netko tko će jesti kruške i nositi cipele. Tijelo je još uvijek osnova bogatstva. Ideja Slike kao bogatstva je spektakularna zabluda. Čak će i radikalni kritičar informacijske teorije priznati da se radi o precjenjivanju i prevelikom apstrahiranju podataka. U engleskom situacionističkom časopisu NO, sljedeća je poruka bila nažvrljana preko zadnje stranice nedavnog broja:

"Dok čitate ove riječi, rađa se informacijsko doba... unutar i okolo vas - s dezinformacijskim projektilima i propagandnom bombom izravne Informacijske ratne djelatnosti.
Tradicionalno su se ratovi vodili zbog teritorija i ekonomske prevlasti. Informacijski se rat vodi u svrhu stjecanja teritorija svojstvenog informacijskom dobu, dakle, ljudskog uma... Posebice je to sila imaginacije koja je pod izravnom prijetnjom izumiranja zbog nasrtaja i preopterećenosti multi-medijima... OPASNOST - TVOJA IMAGINACIJA MOŽDA IPAK NIJE TVOJA... Kako se kultura profinjuje, povećava se oslanjanje na slike, ikone i simbole kao način samoodređenja i komunikacije s ostalim kulturama. Dok akumulirana mješavina kulturalnih slika pluta uokolo u kolektivnoj psihi, neke izomorfne ikone srastaju da bi proizvele i projicirale iluziju stvarnosti. Pomodarstvo, moda, artistički trendovi. ZNATE REZULTAT. 'Ne mogu prihvatiti njihove slike stvarnosti jer vjerujem u stvarnost njihovih slika (njihove slike stvarnosti).' TKO GOD NADGLEDA METAFORU, UPRAVLJA UMOM. Polako se shvaćaju uvjeti potpunog zasićenja - zastrašujuća paraliza - od trivijalizacije specijaliziranog znanja do specijalizacije trivijalnosti. Informacijski je rat rat koji ne smijemo izgubiti. Ishod bi bio nezamisliv." [8]

Sam sam vrlo blagonaklon autoru ove kritike medija, međutim jednako tako osjećam da se tu pomalo radi i o demonizaciji informacije koja se ne sastoji ni od čega drugoga osim zrcalne slike informacije-kao-spasa. Opet se evocira bodrijarovska vizija tehnološkog svemira, ali ovaj put kao Pakao, a ne kao gnostička budućnost. Biskup Hoeller želi da se svi priključe i skidaju s mreže, anonimni situacionalist viče da biste trebali ugasiti televizor - no obojica vjeruju u mističnu moć informacije. Jedan predlaže pax technologica, dok drugi objavljuje rat. I iz jednog i iz drugog izvire jedna vrsta manihejske ideje Dobra i Zla, ali se ne mogu složiti što je što. Kritički teoretičar pliva u moru činjenica. Možemo to jednostavno zamisliti kao naš otpor, sebe kao ontološku gerilu u prostranstvu podataka. Počevši od 19. stoljeća, mutirajuće humanističke znanosti na površinu su izvukle ogromnu zbirku informacija, krenuvši od šamanizma pa do semiotike. Svako otkriće upućuje svoju reakciju natrag matičnoj znanosti i tako je mijenja. Polako se udaljavamo. Pokušavamo uhvatiti poetske činjenice, podatke koji će pojačati i promijeniti naš doživljaj stvarnosti. Izmišljamo nove hibridne znanosti kao sredstvo za postizanje toga cilja: etnofarmakologija, etnohistorija, kognitivni studiji, historija ideja, subjektivna antropologija (antropološka poetika ili etnopoetika), dada-epistemologija i sl. Ne doživljavamo to znanje kao dobro samo po sebi, već vrijedno jedino ukoliko nam pomaže da izgradimo vlastitu sreću. U tom smislu mi poznajemo informaciju kao bogatstvo, iako i dalje priželjkujemo pravo bogatstvo, a ne samo njegovu apstraktnu manifestaciju. U isto smo vrijeme svjesni "informacijskog rata", [9] a ipak se ne odlučujemo prigrliti neznanje samo zbog toga što se informacija može iskoristiti poput otrovnog plina. Neznanje čak nije niti adekvatna obrana, a kamoli korisno oružje u ovome ratu. Informacija nije niti fetiš, niti demon. Umjesto toga, pokušajmo uspostaviti skup vrijednosti koji će informaciju moći izmjeriti i procijeniti. Kriterij u toj procjeni nam jedino može biti tijelo. Prema nekim misticima tijelo i duh su jedno. Duh je u svakom slučaju izgubio svoju opipljivost (od Nietzschea nadalje), dok je pravo tijela na stvarnost bilo umanjivano od strane moderne znanosti dok ga nije proglasila oblakom čiste energije. Zašto onda ne bismo pretpostavili da tijelo i duh jesu jedno, i na kraju krajeva da su blizanci ili dijadski aspekti iste sveprožimajuće i neobjašnjive stvarnosti? Nema tijela bez duha i nam duha bez tijela. Gnostički dualisti jednako su u krivu kao i prosti dijalektički materijalisti. Tijelo i duh zajedno čine život. Ako jedna strana nedostaje, život se gasi. To ustanovljuje prilično jednostavan skup vrijednosti, ako pretpostavimo da nam je život draži od smrti. Očigledno je da izbjegavam bilo kakvo jasno određenje pojmova tijelo ili duh. Govorim o svakodnevnom neposrednom iskustvu. Doživljavamo duh kada spavamo ili nešto stvaramo; tijelo doživljavamo kada jedemo ili seremo (ili obrnutim redom); oboje doživljavamo u istom trenutku kada vodimo ljubav. Ne predlažem nikakve metafizičke kategorije. Još uvijek plutamo, a ovo su samo ad-hoc primjedbe i ništa više. Ne moramo biti mistici da bismo predložili ovu vrstu jedinstvene realnosti. Jedino moramo naglasiti da se još niti jedna druga realnost nije pojavila u kontekstu našeg poznatog iskustva. Za sve praktične svrhe, svijet jest jedno. Historijski gledano, međutim, tijelo kao jedna od polovica uvijek je bilo na udaru uvreda, loše promocije, biblijske osude i ekonomske tužbe od strane duhovne polovice. Samoimenovani predstavnici duha kroz povijest su uvijek vladali, ostavljajući tijelu domenu prahistorije i nestanka primitivnog svijeta, nekoliko grčevitih ali uzaludnih pobunjeničkih pokušaja.

Duh je vladao, tako da jedva da i znamo kako komunicirati govorom tijela. Kada upotrebljavamo riječ "informacija", u isto je vrijeme konkretiziramo jer se apstrakcije uvijek moraju utjeloviti - počevši od Boga koji se pojavljuje u obliku gorućeg grma. (Informacija kao katastrofalno rastjelovljenje "surove" materije). Sada bismo željeli predložiti identifikaciju jastva s tijelom. Sada ne prihvaćamo da je tijelo ujedno i duh, ali nastojimo održati nekakvu ravnotežu historijske jednakosti. Mjerimo svu mržnju upućenu tijelu i klevetanje svjetovnosti kao naše "Zlo". Inzistiramo na oživljavanju (i promjeni) poganskih vrijednosti koje su vezane uz tijelo i duh. Nikako ne osjećamo entuzijazam prema informacijskoj ekonomiji jer u njoj vidimo još jednom prerušenu mržnju prema tijelu. Ne možemo vjerovati niti u informacijski rat jer ta ideja također hipostazira informaciju nazivajući je "zlom". U tom smislu, informacija jest neutralna. Ali također ne vjerujemo u treću poziciju koja predstavlja ravnodušni bijeg i nemogućnost teoretske misli. Svaka činjenica poprima drugačija značenja prolazeći kroz našu dijalektičku prizmu i otkrivajući svoje razne zrake i sjene. Činjenica nije nikada inertna niti neutralna, ali može pripadati kako Dobru tako i Zlu (ili biti iznad te podjele) u nebrojenim varijacijama i kombinacijama. Mi smo, najzad, umjetnici tog nemjerljivog diskursa. Mi stvaramo vrijednosti. A to činimo jer smo živi. Informacija je jednako toliko kaotična koliko i materijalni svijet kojega zrcali i transformira. Mi prihvaćamo kaos, u potpunosti. To je sve život. No, unutar tog nepreglednog živućeg nereda, neke se stvari počinju spajati u poetiku ili način znanja ili način djelovanja. Nešto možemo pro tempore zaključiti dok god te zaključke ne ukrasimo i ne stavimo ih na oltar. Zaista, ni jedna informacija i ni jedna činjenica ne izgrađuje stvar po sebi. Sama riječ informacija uključuje ideologiju, ili još bolje paradigmu koja je ukorijenjena u nesvjesnom strahu od tišine materije i samog svemira. Informacija je surogat za sigurnost, ostatak dogme kao fetiša, prazno-vjerje, utvara. Poetske se činjenice ne mogu asimilirati s informacijskom doktrinom. "Znanje je sloboda" - to vrijedi jedino u slučaju ako se sloboda razumije kao psiho-kinetička vještina. Informacija je kaos; znanje je spontano uređivanje tog kaosa; sloboda je jahanje na valu spontanosti. Pokušaji da se donesu ovi zaključci konstituiraju nestalno i močvarno tlo naše "teorije". PAZ (privremena autonomna zona) želi svo informacijsko i tjelesno zadovoljstvo u jednom velikom kompleksnom metežu slatkih podataka i slatkih susreta - činjenica i slavlja - mudrosti i bogatstva. To je naša ekonomija - i naš rat.

BILJEŠKE

[1] Novoživotne znanosti nude ovdje neke dijalektične suprotnosti, ili bi to mogle kad bi napravile ili promislile određene paradigme. Teorija kaosa se zgleda bavi materijalnim svijetom u pozitivnom smislu, upravo kao i Gaia-teorija, morfogenetska teorija i mnoge druge lake i neo-hermetičke discipline. Na svim ostalim mjestima pokušao sam uključiti ove filozofske implikacije u "veselu" sintezu. Radi se o tome da se ne smije napustiti misao o materijalnome svijetu, već treba shvatiti da svaka znanost ima i filozofske i političke implikacije, te da je znanost način razmišljanja, a ne dogmatska struktura nepromjenjive Istine. Naravno, kvantna, informacijska teorija, teorija relativnosti su sve u jednu ruku istinite i mogu se na pozitivan način interpretirati. To sam već učinio u nekoliko eseja. Sada želim istražiti negativne aspekte.

[2] Freedom: Alchemy for a Voluntary Society, Stephen A. Hoeller (Wheaton, IL: Quest, 1992.), 229.-230.

[3] Ibid., 164. str.

[4] Kao Pavlovljevi psi slineći na zvono za večeru, a ne na samu večeru - najbolja ilustracija onoga što nazivam apstrakcijom.

[5] Iako neki mogu reći da već "virtualno" postoji. Baš sam čuo od prijatelja iz Kalifornije o novom nacrtu "univerzalnih zatvora" - prijestupnicima će se dozvoliti da žive doma i idu na posao, ali će se svaki njihov korak pratiti na elektronskim monitorima, kao Winston Smith u 1984. Univerzalni panoptikon potencijalno se u potpunosti poklapa sa samom stvarnošću, život i rad preuzet će mjesto zastarjele fizičke zatočenosti - Društvo zatvora spojit će se s "elektroničkom demokracijom" da bi stvorili Državu Koja Nadgleda ili informacijski totalitarizam, dok RoboCop drži i vrijeme i prostor pod kontrolom svoga neumornog oka. Na nivou čiste tehnike, značilo bi to da smo konačno stigli u budućnost. Pošteni građani neće se imati čega bojati jer će vladati strah kao jedini vladar, a Red će likovati kao Univerzalni Led. Jedina nam nada leži u kaotičnoj ispremiješanosti međusobno povezanih kompjutera i u podmitljivoj gluposti ili dosadi onih koji nadgledaju cijeli sistem.

[6] Uvijek ću se sa zadovoljstvom sjećati kada mi se na jednoj konferenciji obratio bugarski delegat kao "kolegi filozofskom radniku". Možda bi kapitalistička verzija bila "poduzetnik u filozofiji", kao da se ideje kupuju poput jabuka na štandovima uz cestu.

[7] Naravno, informacija ponekad može biti okultna, kao u teoriji zavjere. Informacija može biti dezinformacija. Špijuni i propagandisti izmišljaju nekakvu sjenu informacijske ekonomije. Hakeri koji vjeruju u slobodu informacije imaju moju naklonost, posebno jer se u zadnje vrijeme Spektakularna Država okomila upravo na njih i podvrgla ih svojim naletima strahokontrole. Ali hakeri još moraju osloboditi jedan dio informacija koji nam je potreban u ovoj borbi. Njihova nemoć i opčinjenost snagom Slike čini ih idealnim žrtvama Informacijske Države, koja se i sama zasniva na čistoj simulaciji. Čovjek ne treba krasti podatke iz post-industrijsko-militarističkog centra da bi saznao kakve su mu namjere u budućnosti. Dovoljno znamo da izgradimo svoju kritiku. Više informacija samo po sebi nikada neće preuzeti ulogu stvarnog djelovanja koje nismo uspjeli izvršiti, podatak po sebi nikada neće doseći kritičku masu. Iako mnogo dugujem svojim dragim misliocima Robertu Antonu Wilsonu i T. Learyu, ne mogu se složiti s njima i njihovom optimističkom analizom kognitivne uloge informacijske tehnologije. Slobodu neće postići samo naš živčani sustav, već čitavo tijelo.

[8] "Svijet je jedno" može biti i bilo je korišteno da bi se opravdala ukupnost, metafizičko uređenje stvarnosti u kojem postoji centar ili vrh: jedan Bog, jedan Kralj, itd. To je monizam pravovjernosti, koji je naravno suprotstavljen dualizmu i njegovom drugom izvoru moći (Zlu) - pravovjernost također pretpostavlja da Jedno zauzima ontološki više mjesto nego Mnogi, da je transcendencija važnija od imanencije. Ono što nazivam radikalnim (ili heretičkim) monizmom zahtjeva ujedinjenje Jednog i Mnogih na razini imanencije; tako da se na njega može gledati kao na izokretanje ili orgiju u kojoj je svako Jedno jednako božansko. Radikalni monizam zastupa Mnoge - ąto objašnjava zašto leži u srcu poganskog politeizma i šamanizma, te ekstremnih oblika monoteizma poput ismailizma ili ranterizma, koji se zasnivaju na teoriji "unutrašnjeg svjetla". "Sve je jedno", prema tome, može poslužiti bilo kojem monistu ili anti-dualistu i može značiti mnogo različitih stvari.

[9] Ponuda: nova teorija taoističke dijalektike. Zamislite yin/yang pločicu, s bijelom pjegom u crnom polju i obrnuto - odvojene ne ravnom linijom, već zavojitom u obliku slova S. Amiri Baraka kaže da se dijalektika sastoji jedino od "odvajanja dobroga od zla" - ali taoist je iznad Dobra i Zla. Dijalektika je podatna, ali taoistička je dijalektika očito vrlo savitljiva. Primjerice, upotrijebivši taoističku dijalektiku, možemo prevrednovati Spoznaju još jednom. Istina, Spoznaja predstavlja negativni pogled na tijelo i stvaranje. Ali je također istina da je ona odigrala važnu ulogu u vječnoj pobuni protiv svih pravovjerja, a to je čini zanimljivom. U svom slobodoumnom i revolucionarnom obliku Spoznaja posjeduje mnoge tajne, od kojih je neke vrijedno znati. Organizacijski oblici Spoznaje - ekscentrični kultovi, tajna društva - puni su mogućnosti za PAZ/imedijatistički projekt. Dakako, naglasio sam to već drugdje, nije svaka Spoznaja dualna. Postoje i monističke spoznajne tradicije, koje ponekad mnogo posuđuju od dualizma i često se s njime poistovjećuju. Monistička je spoznaja anti-eshatološka, koristi religijsku terminologiju opisujući ovaj svijet, a ne Raj ili Gnostičku Pleromu. Šamanizam, neki "ludi" oblici Taoizma, Tantra i Zen, inovjeran asketizam i ismailizam, kršćanski antinomijanti poput Ranterizma i sl. - dijele uvjerenje o svetosti "unutrašnjeg duha", i stvarnosti "svijeta". To su naši duhovni predšasnici.

[originalno objavljeno u časopisu Libra Libera, prijevod: Andrea Pisac]