Na početku bi se ovog teksta valjalo zapitati : zašto bi se danas itko bavio pitanjem bogumila i bogumilstva!? Odgovor bi mogao biti brutalno jednostavan: zato što im je odjeke i tragove moguće prepoznati i dandanas, baš ovdje (ali i na svim drugim mjestima na kojima ga se je i nekad moglo naći) i to na osobnoj, grupnoj i institucionalnoj razini.
Ovaj odgovor (tvrdnja) otvara još neka pitanja: kako naime prepoznati spomenute odjeke i zašto baš ovdje.
No, možda bi prije odgovora valjalo načiniti korak unazad i posjetiti se početaka i prapočetaka.

Pojava hereze

U 3. stoljeću, na području Male Azije, javlja se nekoliko različitih učenja koji objedinjuju kulturu grčkih, azijskih, rimskih i egipatskih misterija, a nalaze potvrdu u riječima Isusa Krista, Evanđeljima i Pavlovim poslanicama. Ta učenja s vremenom se približavaju i ujedinjuju u pokret nazvan gnosticizam. [Gnostici zlo poistovjećuju s materijalnim, a dobro s duhovnim svijetom, smatraju da se čovjek mora posvetiti sofiji da bi spoznao svijet i asketizmu da bi se oslobodio njegovih okova.]

Perzijanac Mani (Manes) povezao je kršćansko - gnostičke i budističke elemente s učenjem Zaratustre i pokušao razjasniti odakle zlo u svijetu, propovijedajući novu, dualističku religiju, vjerovanje u vječnu borbu Svjetla i Tame, Dobra i Zla...
Perzijski mag dao ga je pogubiti razapinjanjem.

Nešto kasnije, u VII st., u Armeniji je ojačala manihejsko-gnostička heretička sekta pavličana čiji su sljedbenici svojom borbenošću i drskošću postali neugodni državnoj. Protjerani su stoga u Traciju i Makedoniju, gdje je nedugo zatim nastalo pravo rasadište dualističke hereze.

Možda prvi podatak o širenju hereze nalazi se u poslanici patrijarha Teofilakta caru Petru, u kojoj mu razjašnjava da je to novo učenje zapravo pavlićanstvo pomiješano s manihejstvom.

Puno više podataka nalazi se u traktatu prezbitera Kozme, 'Beseda na jeres', nastalom oko 972. i u kojem on optužuje popa Bogumila da je počeo po zemlji Bugarskoj, širiti učenje, koje se protivi stavu crkve da postoji samo jedan bog, stvoritelj svega te da on, pop Bogumil uči kako postoje dva boga, dva principa: jedan je bog dobra, a drugi je bog zla. Bog zla stvorio je sav materijalni svijet, uključivši i čovjeka; po volji njegovoj postoje sve vidljive stvari: sunce, zvijezde, zrak, zemlja, čovjek i crkve. Njegovi sljedbenici odbacuju Stari zavjet i knjige crkvenih otaca, zadržavaju jedino Evanđelje i apostolske poslanice; odbacuju Marijin kult, sakramente, liturgiju i molitve, izuzev Očenaš, ne poštuju križ ni ikone, a crkve ne priznaju domovima božjim. Uzajamno se ispovijedaju, u svojim kućama. Jednako oštar stav zauzimaju i protiv svjetovne vlasti, potiču na nepokornost, napadaju starješine i tvrde da su bogumrski oni koji rade za vlast i cara. Propovijedaju siromaštvo i govore protiv bogatstva i bogatih.
Kozma opisuje heretike kao ljude krotke, blijede od posta i čedne u odijevanju, ali je drži da je to tek laž i privid i da su oni zapravo grabežljivci, koji vrebaju ljude priprosta duha.

* * *

Hereza i na našem tlu

U Poljicama su 1180. buntovni i ponosni Kačići kamenovali splitskog nadbiskupa Rainerija. Ubojice - bjegunce je primio zahumski knez Miroslav, oženjen bogumilkom, sestrom bosanskog bana Kulina. Splitski sabor iz 1185. spominje ih proklinjući sve sekte koje ocrnjuju nauku rimske crkve.
U to je vrijeme u Zadru boravio došljak iz Apulije, zlatar Zarobabel sa sinovima Matejem i Aristodijem. Obojica su širili herezu po Dalmaciji i imali dobre veze s Bosnom.
Zadar je 1202. stradao od križara između ostalog i zbog veza s bogumilima.

Bogumilsko središte ipak postaje Bosna. Kulin ban je zajedno sa svojom obitelji i deset tisuća sljedbenika prihvatio učenje koje se širilo ovim krajevima i time udario temelje Crkve Bosanske.
Bosna je ležala na granici istočne i zapadne crkve. Papama je bilo stalo do toga da na toj graničnoj liniji učvrste svoje pozicije.

Papa Inocent poziva ugarskog kralja Emerika 1200. godine da Kulina i sve heretike protjera, a dobra im zaplijeni. Malo kasnije šalje u Bosnu i svog kapelana Ivana Casamarisa. Taj je izaslanik imao i polovičan uspjeh, jer su se 1203, na Bilinu polju bogumilski prvaci u prisutnosti Casamarisa i bana Kulina, svečano odrekli hereze. Ali to je odreknuće pod prisegom (abjuratio) bilo samo prividno.
Inocent III je 1208. pokrenuo križarsku vojsku i protiv katara u južnoj Francuskoj. Poslije dvadesetogodišnjih borbi katare je svladao Simon de Monfort.
U to se vrijeme u Bosni, propovijedanjem i pojačanom crkvenom službom nastojalo iskorijeniti herezu; pri tom je glavni posao povjeren prosjačkim redovima, najprije dominikancima, a poslije franjevcima.

Papa Honorije III šalje posebnog legata, svog kapelana Akoncija, da u Dalmaciji i Bosni radi protiv heretika. Ali ni ta misija nije imala uspjeha. Akoncije je 1224.u Bosni umro.

* * *

Heretička fronta od Balkanskoga poluotoka do talijansko-francuskih područja povezana dualističkom tezom da ne postoji jedan bog već dva javlja se pod različitim imenima: bogumili, kudugeri, krstjani, patareni, katari, albigenses, beggini... Papinski ih je Rim nastojao uništiti bez puno teoloških rasprava. Pape su dobro osjetile da je taj pokret usmjeren protiv njih i njihove politike koja je još od saveza s Karlom Velikim težila prisvajanju svjetovnih povlastica. U ostvarivanju svog nauma pokrenuli su i križarske ratove. Osim Prvoga (1096.-1099.) koji je u zauzeću Jeruzalema imao barem neki uspjeh svi su daljnji završavali ne samo neuspješno nego upravo katastrofalno. Zbog tih je neuspjeha vjernike zahvatilo razočaranje: umjesto brze pobjede nad nevjernicima slijedio je poraz za porazom; umjesto sloge došlo je do razdora; umjesto obećana plijena došle su nevolje, a neimaština je i dalje ostala. Za tadašnje ljude i njihovo shvaćanje vjere to je značilo da je pokoleban autoritet kršćanskog boga, a odgovornost za svo zlo pala je na papu.

* * *

Bosansko-humski krstjani, nazivali su Rimsku crkvu crkvom idola. Jedina prava Kristova crkva jest Crkva bosanska. Oni su jedini ispravni sljedbenici. Odbacuju bogomolje i osuđuju kult svetih slika u crkvama, zabranjuju štovanje svetačkih relikvija i molitava, a kao jedinu vrijednu zadržavaju Očenaš.

Pravim krstjanima i krstjanicama nazivali su se oni koji su na neki način bili redovnici, koji su primili krštenje i držali se strogih odredbi sljedbe. Obični vjernici nazivali su se mrsni ljudi su, oni koji su prihvaćali učenja, ali nisu živjeli po strogim odredbama već bi tek pred smrt primili duhovno krštenje i potvrdili vjeru.

Na čelu crkve bio je djed, biskup i duhovni prvak krstjana. Djedu su pomagali gosti, starci i strojnici. Zajednički su ih nazivali poglaviti krstjani ili dobri muzje. Nisu gradili crkve, a obrede su vršili u privatnim kućama. Lokalnu zajednicu nazivaju kuća, a na njenom čelu nalazi se starac.

Priča kaže da su za vrijeme križarskih ratova vojske redovito i sasvim namjerno prolazile ovim krajevima i tamanili krivokletnike. I nisu ih uspjeli istamaniti. I ne samo to. Ni do danas nije istamanjena ta uporna samosvojnost, prkosna posebnost, koja graniči s djetinjastim inatom, koja nije lišena ni taštine (jer, ne napadaju križari svakoga, niti svakom po mišljenje dolaze katari, niti je svatko čuvao svoj jezik po cijenu krvi), koja je možda i poetski preuveličana (jer izmišljanje i pretjerivanje dobro ide uz iracionalizam i infantilizam), ali je ljudska. Osim toga ni poetska domišljatost nije dana svakome.

Političke prilike primoravale su bosanske vladare da igraju dvoličnu ulogu prikazujući se čas katolicima, čas bogumilima. Kad se bosanski kralj Stjepan Tomaš (1443.-1461.) pred turskom opasnošću priklonio Zapadu, bogumili su bili ponovo izloženi progonima. Godine 1461. u Rim je poslao tri vlastelina - bogumila u okovima. Njihovo ispitivanje povjereno je kardinalu Juanu Torquemadi (stricu poznatog inkvizitora Tomasa Torquemade), koji je kasnije sastavio izvješće nazvano Pedeset zabluda manihejskih u Bosni.

Nerijetki su primjeri, na koje možemo naići bacimo li čak i letimičan pogled na stare zapise, koji zorno pokazuju odnos stanovništva prema ondašnjim crkvenim vlastima (o odnosu prema svjetovnoj vlasti ne treba ni govoriti). Na otoku Krapnju, recimo, doseljeni je narod (dobrim dijelom su i tu izbjeglice iz Bosne, raseljeni, buntovni narod) najprije sagradio kuće na crkvenom imanju, a zatim uskraćivao pravo fratrima na držanje mlinice za masline. Bratovština sv. Lovre bila je njihova zaštita od crkvene i svjetovne samovolje, dokaz čistoće vjere, ali i način organizacije i opravdanje za zajednički učinjena djela, svojevrsni nastavak pokreta otpora (o ovim aspektima udruživanja nije puno pisano).
No, dobri krstjani su s vremenom ublažili provođenje teških odredbi svoje sljedbe i postali popustljiviji prema kršćanskom nauku.

Onda je došao islam. Stvari su se donekle usložile (na političkoj razini, puno manje na karakterno-psihološkoj.)
Zatim je zaživio i koncept nacionalnih država. Stvari su se još više usložile (ponovo više na političkoj razini).

* * *

Možeš i ne moraš, pa čemu...

Taj idejni spoj istoka i zapada ne samo da je na ovim prostorima naišao na plodno tlo nego je još i usavršen pa je, kažu, duhovni prvak ili poglavar Crkve Bosanske, djed, nazivan i heretičkim papom te da su mu na naukovanje dolazili i duhovni prvaci iz drugih zemalja u kojima se učenje proširilo.

Sebe su, dakle, držali jedinim pravim tumačima i sljedbenicima kršćanskih apostola, odbacivali su rimskog biskupa, papu, nisu podizali vjerske građevine niti priznavali molitve, nisu zabranjivali predbračni seksualni život i što je najvažnije čuvali su i svoj jezik i prastara vjerovanja, nisu prihvatili latinski. Na strogu čistoću, vegetarijanstvo i suzdržavanje od svega što ide tijelu na ugodu, obavezni su bili jedino oni usavršeni i duhovnosti potpuno predani (svršitelji). Uopće, prezirali su materijalno bogatstvo, materijalno uopće, čak i ljudsko tijelo jer je i ono dobrim djelom materijalno, a materija, jasno je, ne može biti savršena.

Sve to navodi na zanemarivanje osnovnih potreba, na nebrigu oko organizacije i izbjegavanje planiranja. Nebriga o sebi u konačnici vodi i u nebrigu o drugima i o svemu drugome, pa tako i o duhovnosti. Sve u svemu: prezir prema materijalnom, a nespremnost prema duhovnom rezultirao je onim čime je jedino i mogao rezultirati: nedorečenošću. Time je krug zatvoren i jedna je sasvim dobra zamisao (davanje prednosti duhovnom nad materijalnom i slobodi nad hijerarhijom, po nekima čak i čak pokušaj reformacije kršćanstva) ostala nedovršenom (i u teoriji i praksi).

Ali i to je stil: dovršeno je prošlost i ima zadah smrti, nedovršeno ima budućnost.

Prezir prema redu i radu (čemu raditi kad rad je rezultat rada ili materijalni proizvod, sotonino djelo ili pak saznanje koje će opet poslužiti proizvodnji materijalnog, jer je ljudima jedino takva mogućnost dana) rezultira i nedovoljnim obrazovanjem, a neorganiziranost i izbjegavanje jasnih i dovršenih pravila otvaraju put onome što se naziva snalažljivost u najgorem smislu. Otimačini, na primjer, bezakonju, nesređenim odnosima (i između pojedinaca i između grupa)...

Ti ljudi (odnosi se više ili manje na sve stanovnike područja pod bogumilskom herezom) kao da su ponikli u boemsko-hipijevskim krugovima, skloni opijatima, iracionalnim odlukama i bezakonju, ne znaju odgoditi zadovoljenje nagona ugode, ali znaju odgoditi obvezu i odbaciti sve što ih podsjeća na vrijeme, rokove, obveze, čak i obećanja i ugovore. Nije stoga nimalo čudno što kasne s isporukama, ne vraćaju dugove, trače vrijeme, svoje i tuđe i upropaštavaju one s kojima se hvataju u kolo. Jer, što je vrijeme i što je prostor i zašto bi se nešto moralo napraviti baš kad je ugovoreno i kad je očekivano!? Tu nema slobode! Uostalom, što to znači sutra ili danas!? A čovjek je gospodar svoje riječi i svoje volje, tako bi barem trebalo biti.

Kao da su svi do jednoga okorjeli egzistencijalisti, svjesne individue, osebujne osobnosti koje su izabrale samozatajnost i princip dobra kao ideju vodilju. A nisu. U većini slučajeva zapravo su slabo obrazovani ljudi skloni mitomaniji, precjenjivanju sebe i podcjenjivanju drugih, nemarni i nehajni (oni koji će upaljenom cigaretom u ustima ulijevati gorivo u automobil ili otkočenim pištoljem u džepu šetati po gradu, usput pričati o junaštvu i rodoljublju i to ne bez poetsko-pripovjedačkog dara, što je vrlo bitno naglasiti).

Takav stav i takvo ponašanje jasan su otpor životu i svima koji misle i govore da život ima smisla. A uz to idu i druge osobine-izvedenice: vrlo jednostavno, neuredan čovjek - neuredno društvo neće srediti katastarske knjige, ni sudske registre, recimo, a budući da materijalno bogatstvo zaslužuje prezir ni privatno vlasništvo nije bitno, pa s tim ni krađa nije zlo (otuda naizgled bliskost ideji anarhizma i komunizma, pa čak i samoupravljanju, principu zajedničkog vlasništva i tome slično, ali komunizam podrazumijeva sređeno društvo i zrelog čovjeka, a ne divlju spontanost i sebičnost). Nadalje, čovjek kojemu život i zdravlje ne predstavljaju veliku vrijednost bit će hrabar borac (ali i nediscipliniran vojnik), kao zaposlenik će pristajati na najteže radne uvjete i neće se pretjerano zanimati za sindikalna pitanja, pogotovu se neće brinuti za sređivanje arhivske građe, statističku obradu podataka i uopće za stvari koje obezvrjeđuju mitopoetiku i infantilizam.

A, osim svega, kod iracionalnih tipova nikad nisi načisto kako će se ponašati. Iznenada će i naizgled bezrazložno promijeniti stav. Jednom će na "dobro jutro" srdačno odzdraviti, a drugi put pljunuti. Njihov problem!? I ne samo njihov! Sve je kod takvih moguće jer je sve nejasno pa veliki demokrati preko noći postaju veliki nacionalisti, veliki ateisti postaju vjernici. Kako im dođe i kako se što isplati.

Nedosljednost i prevrtljivost prepreke su bilo kakvom vidu organizacije i planiranja.

Sve što se (i ranije i kasnije) događalo na ovim prostorima (stvaranje i rušenje država, odbacivanje i prihvaćanje vjera...) dobrim dijelom je rezultat rečenog.
(Zbog svega pobrojanog gotovo da bi se više moglo govoriti o proturacionalističkom pokretu nego o reformaciji kršćanstva ).

* * *

Još je opat Fortis uočio da ljudi ovdašnji (pisao je o Morlacima, istina, ali dobar dio onoga što se odnosi na njih odnosi se i na druge) malo drže do svog gospodarstva, da su u tome slični Hotentotima i da su u stanju za jedan tjedan potrošiti ono što bi im bilo dovoljno i za nekoliko mjeseci, samo ako im se pruži prilika za veselje. Poslije se doduše, kaju i kažnjavaju sami sebe, poput male djece. Uočio je i da jako vole luk, toliko da po njemu bazde metrima daleko. No, ipak ga ne uzgajaju, nego kupuju od trgovaca u prolazu. A to što smrde i oni i njihove žene to ih nimalo ne zabrinjava. Tijelo je ionako zaslužilo prezir i svaku kaznu! Da je pitanje osobne higijene pitanje početka organizacije, brige o sebi i drugima, nisu se sjetili. Nisu ni pokušali. Smrdiš li sebi - smrdjet ćeš i drugima. Imaš li kakav osip - dobit će ga vjerojatno i drugi. Ne, to njih nije bilo briga.

A to su prvi koraci organizacije. Onaj tko ih ne prijeđe i društvo koje ih ne prijeđe zauvijek ostaju negdje oko oralno - analne faze.

Uzgred budi rečeno putopisci koji su se tijekom 18. i 19. st. kretali ovim krajevima čudili su se istočnjačkom karakteru morlaka: bronzana put, perčin… (perčini su se mogli vidjeti sve do početka 20. stoljeća čak i u gradovima u koje su se spustili ). Slavo-avarski ostaci!? (Ozbiljne studije o tome još čekamo ).

* * *

Svojatanje bogumilstva

M. Krleža:

Bogumilstvo će ostati magistralom naše medijevalne prošlosti, jer tek njegovim slomom svršit će na našem području sa Srednjim vijekom samostalan život narodne supstance. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohača počinje za nas fatalna atomizacija, koja će svršiti sa palanačkim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljeću. Svijest o velikim razdobljima prošlosti nestat će u sveopćoj slabosti pamćenja. (1950)

Njegujući narodno pismo, vjerujući u patrijarhalne predaje svog praslavenskog podrijetla, živući u družbama za koje je kršćanska zajednica prije svega ekonomska podloga ( sazdana na jednakosti prava i dužnosti ), smatrajući sva objavljenja crkvene i feudalne vlasti đavolskom pojavom, bogumili predstavljaju kod nas kontinuum onih primitivnih prasnaga koje nisu htjele da se podrede organiziranom nasilju feudalnih baruna, ni rimskih , ni bizantinskih biskupa. (Kolo, 1963)

Bogumili nijesu bili anarhoidna sekta već državno organizirana laička pastva, koja je u medjunarodnim omjerima između Lombardije i Albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra.
Inkvizitori stoljećima optužuju ove heretike zbog seksualnih ekscesa, promiskuiteta i incesta. (1951)

Bogumili su jedanput davno prije Husa htjeli da diskreditiraju cezaropapizam i to je bilo, dakako, neostvarljivo. (1917)

Komparativnim proučavanjem proširio se raspon pojedinih hipoteza, a jedna od najuvjerljivijih jeste, da se u tim sarkofazima odražavaju elementi one drevne praskulpture, koju su Slaveni donijeli sa sobom u svoju novu balkansku postojbinu i koja ih po svojim stilskim elementima povezuje sa skulpturom Baltika i Kavkaza i skitsko-sarmatskim motivima u jednu cjelinu. Svi ti nadgrobni spomenici su monoliti, cesto grubi, tako da već svojom surovošću djeluju monumentalno kao ploče kojima je zadatak da traju stoljećima, simbolikom svoje prkosne grubosti, koja ne priznaje nikakva stila osim svog vlastitog. (1954)

Ovi bosanski nadgrobni spomenici koji nam poganski prkosno govore o životnim radostima, o plesovima, o ljepotama lova, životinja i bilja, očit su dokaz jakog artističkog i moralnog nonkonformizma, koji je trajao stoljećima. Uslijed demonstrativno naglašene areligioznosti njenih motiva govorilo se o toj skulpturi kao o dokumentima primitivnosti Herodotovih skitskih galaktofaga, a zaboravilo se, da su ti kipovi nastali u zemlji, kamo su se spašavali heretici zapadnog, latinskog svijeta, kao na jedino evropsko ostrvo, gdje se poštuje sloboda savjesti i uvjerenja. (1951)

Animalna, svježa, neukroćena, ova plastika penje se do monumentalnih razmjera trijumfalnog, granitnog dostojanstva, koje je u svom gordom solipsizmu preživjelo okrutni i pakleni "memento mori" crkve latinske, koja je u Bosni stala da biskupije podiže tek pod protektoratom Alahovim. (1951)

Nema ni jedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima klecala sklopljenih ruku u molitvi pred smrću, i nema ni jedne u proskinezi pred veličanstvom bizantijskih ili rimskih bogova i božanskih namjesnika. (1954)

...a ovdje, na ovim planinskim visovima, traje kult ljepote, koja nije htjela da ima nikakve veze sa bilo čime, što je moglo da vrijedi kao import iz zapadnjačkih ili vizantijskih sfera duha.

I.Pilar:

Za nas je nadalje vrlo važno da ustanovimo da je bogumilstvo prva reformacija u Evropi i da nama Hrvatima i Bugarima pada u dio čast da smo smogli toliko idealizma i snage, te pokušali prvu reformaciju kršćanstva u Evropi, da smo pokušali ono isto, što su kasnije sa više uspjeha pokušali Englezi u Anglikanskoj crkvi. (Predavanja iz 1927.)

Krležin stav o bogumilstvu kao dokazu prastare zamisli o sudbinskom južnoslavenskom zajedništvu (prošlom i budućem) i Pilarov da su bogumili uglavnom nezadovoljni hrvatski narodnjaci koji su nakon pada pod Ugarsku krunu pred nebrigom domaćeg plemstva za narodni jezik otišli u Bosnu, ne drže vodu.

Ima u svakom od tih stavova barem po jedna greška, koja za sobom vuče i mnoge manje.

Krležino oduševljenje samozatajnom i prkosnom stranom bogumilstva (o nedorečenosti i nedosljednosti ni riječi!) razumljivo je i prihvatljivo. Jednako razumljivo je i nastojanje da nova državna zajednica (Jugoslavija) traži simbole zajedništva, no pri tom ne bi trebalo zaobilaziti istinu niti rastezati činjenice i prilagođivati ih dnevnopolitičkim zadaćama. Jer, niti su (na prostorima koje naziva našim) svi bili Slaveni niti su svi bili bogumili. Bogumilstvo nije plodna voda južnoslavenstva (i obrnuto), a ni Slaveni (po svemu sudeći) ovdje nikad nisu bili većina! Ideja južnoslavenske zajednice naročito se razbuktala u 19. st. i to od onih koji sebe nazivaju Ilircima, dakle Ilirima, ne Slavenima. I to kao kulturni pokret. Čudno je stoga da Krleža, čitavo stoljeće nakon njih, govori o (pra)zajedništvu i bogumilskim stećcima kao o dokazu slavenskog elementa (zašto ne ilirskog!?).

A i ti Slaveni, Slavo-Avari, tko su i koliko ih je uopće došlo, koga su ovdje zatekli i koju su kulturu sobom donijeli!? Nepoznanice su to, veće ili manje, za sada, koje nije pametno olako uopćavati. A to što je jedan kulturni pokret (ilirizam) prerastao u politički (južnoslavenstvo) i rezultirao državnom zajednicom nije opravdanje za bajkovito išćitavanje povijesti.

Sve u svemu i u njegovom se pristupu temi može uočiti osebujni stil izbjegavanja jasnih odgovora i činjeničnog stanja, uz nemalu dozu estetizirano nadahnutih pretjerivanja.

No, od Krležinog pokušaja prepoznavanja i naglašavanja elemenata zajedništva kod (etnogenetski i kulturno) različitih naroda još čudniji je Pilarov pokušaj isključivanja drugih i tvrdnja (s neba pa u rebra!) da je bogumilstvo proizišlo isključivo iz hrvatstva. Kojeg!? Kakvog!? U 11. i 12. stoljeću, tek pokršteni došljaci, još nedovoljno povezani sa starosjediteljima, daleko su od ikakve profiliranosti u nacionalnom smislu. Ta teško održiva teza upravo je na tragu infantilne nedorečenosti (koje ovdje nikad nije manjkalo). A mitopoetske verzije povijesti nikad nisu previše pouzdane.

I jedan i drugi svoje želje ojačavaju teško održivim konstrukcijama. Istina je potrebna. I treba je utvrditi. Bez jasnog odgovora i jasnih dokaza sve su samo nagađanja, tlapnje i snovi, a snovi, znano je, pokazuju spavačeve i snivačeve strahove i nade i ugode i strepnje. Kakve su čije, očito je!

* * *

Jesu li dakle, ti slavo-avarski došljaci (stavljajući se na uslugu i birajući između Franaka i Bizanta, ali i prihvaćajući kršćanstvo), dobili dozvolu da starosjediteljima nametnu svoje ime i jezik!? Ako jesu, to je, istina, poprilično snalažljivo, ali ne i previše časno. No, istina je istina. I potrebna je. Pa ma kakva bila. Nova saznanja traže i novi pogled na istu materiju. Kao mogući odgovor na pitanje kako je došljačka manjina nametnula starosjedilačkoj većini ime (i jezik?, a svi zajedno pristali na novu vjeru) barem na području današnje Hrvatske, može poslužiti sljedeći iskaz:

M. Ančić ("Slobodna Dalmacija", povodom izložbe "Karolinzi i Hrvati"):

- Ono što je danas jasno jest to da su u 8. i 9. stoljeću "Hrvati" dio široke zajednice koju suvremena vrela nazivaju "Slaveni". Oni obitavaju u zakarpatskom području i odatle ih Karlova inicijativa pokreće u seobu... Uz "Hrvate" vrela spominju i mnoge druge zajednice, "slavenska plemena". Dijelovi tih drugih etničkih zajednica također su sudjelovali u seobi što ju je pokrenuo Karlo Veliki i naselili područja u susjedstvu onoga koje su zauzeli "Hrvati". Stvaranje i izgradnja političke vlasti, međutim, igrom su slučaja izbacili u prvi plan upravo "Hrvate". Vremenom će taj etnički naziv poprimiti i socijalne konotacije. To će ubrzati njegovo širenje i ujedno nestanak drugih etničkih naziva u dnevnoj uporabi.

- Karlova ideja o pokretanju seobe dijela slavenske populacije dio je velikoga rata protivu Avara, rata u kojemu se "Europa", koja se tada tek rađala, odmah počela i širiti. Naime, avarski poraz otvorio je problem dalje sudbine prostora koji su oni do tada nadzirali. Vladajućem sloju karolinške države vjerojatno se činilo kako je najbolje taj prostor prepustiti novim gospodarima, koji su bili čvrsto vezani uz carsku vlast. Prostor od Drave do Jadrana već su od kraja 6. stoljeća počeli naseljavati Slaveni pod avarskim vodstvom.

- Donjopanonski knez, što u prijevodu na moderni jezik znači ratnički poglavar područja od Rabe (u današnjoj Mađarskoj) do Save, naprosto je sposoban manipulator koji želi promijeniti svoje odnose s carskom vlašću. Car, a to je u tome trenutku Karlov sin Ludovik Pobožni, ne može dozvoliti da javna neposlušnost jednoga vazalnog ratničkog poglavara ugrozi autoritet njegove vlasti. Ljudevitova (LJ. Posavski - op.p.) sposobnost razlogom je što jedna naoko minorna pobuna postaje krucijalna za održanje carskoga autoriteta. U takvoj situaciji poglavar "Hrvata", Borna, odlučuje ne pridružiti se ustanicima, već ostaje vjeran caru. Iz toga, međutim, proizlaze dugoročne posljedice. Zasluge koje Borna stječe sudjelujući u gušenju ustanka temelj su na kojemu izrasta hrvatska kneževina. Hrvatski poglavar pokorava svoje susjede u carsko ime, ali time ujedno širi teritorij koji će ostaviti svojim nasljednicima da na njemu izgrade vlast te time zauvijek sačuvaju ime svoje etničke zajednice.

* * *

Crkveni raskol iz 1054. učinio je da se svi ti agresivni i tašti marginalci koji su se našli na ovim prostorima (divlji i rodovski organizirani, još nedovoljno izmiješani i povezani, svježe i površno kristijanizirani, polukršćani u najboljem slučaju, iznenađeni i posvađani raspuknućima u tek prihvaćenoj vjeri) dodatno zamrze i do danas ratuju oko prevlasti dokazujući jedni drugima da su njihova prava i njihove zasluge veće.

Kršćanstvo je, kako je poznato (kao i Rimsko carstvo), podijeljeno na istočno i zapadno. Razdjelnica je postavljena upravo ovdje. Istočni je dio stvorio više posebnih crkava. Zapadni je u početku ostao vjeran Rimu, a zatim je i sam (dobrim dijelom) proveo crkvene reforme.

Bosanska crkva, bogumilska Bosna vrdala je stoljećima pred kršćanstvom, pala je pred islamom.
Na ostalim prostorima zahvaćenim ovom herezom zadržalo se kršćanstvo (u različitim oblicima).

Narušeno poluzajedništvo pokušalo se obnoviti u projektu zajedničke države (južnoslavenske i po nazivu - pa ma koliko to bilo upitno) u kojoj vjere neće imati odlučujuću riječ niti će razdjelnica biti uvažavana.

Zajednička država, k tome još i ateistička, koja je usput proglasila i potpunu nacionalnu i spolnu ravnopravnost, činila se kao ostvarenje sna o raju na zemlji. Čitavi naraštaji su se kroz stoljeća opijali idejom zajedništva, sanjajući slobodu i radost. Nova zajednica naslijedila je stari primitivizam, sklonost pojednostavljenju i mitopoetsku infantilnost s dodatnim otegotnim okolnostima: preživjelim, različitim crkvama. Ako tome dodamo još i zlo kao postojeći i zadani princip (i na pojedinačnoj i na grupnoj razini) jasno je kakva je u konačnici ta država mogla biti? Ipak, 1981. na popisu stanovništva 1 200 000 ljudi se izjašnjavaju kao Jugoslaveni. Koncept je počeo zaživljavati?

No, politička nedorečenost i ekonomska neefikasnost (rezultat nenapuštene ravnodušnosti prema tjelesnom, prema dorečenom i jasnom), dopunjavana mržnjom koju su, čitajući svete knjige između redaka, u pauzama molitava, širili svećenici nepomirenih religija, dokrajčili su tu, po mnogočemu, plemenitu zamisao utemeljenu na idejama Francuske revolucije i marksizma, bratstva i jednakosti. Nova država pala je pred taštim nacionalizmima nahranjenim vjerskim mržnjama (zanimljivo je kako su ljudi znajući da su crkve rasadišta zla ipak popustili i posvađali se po njihovim diktatima; dosljedna nedosljednost). Uostalom, ta je država bila nedorečena. I, kao i sve države bila je ipak emanacija zla!?

* * *

Ne, nije uopće bio u krivu prezbiter Kozma kad je i prije nego li se bogumilstvo uočljivo raširilo napisao da ti ljudi jesu protiv svake vlasti, da su blijedi od posta i da potiču na nepokornost, ali da je sve to varka, da su zapravo grabežljivi i da vrebaju ljude priprostog duha.

Ta prevrtljivost (zar se i Kulin ban i njegovi dostojanstvenici nisu odrekli krivovjerja, pred papinim izaslanikom Casamarisom!? I zar nisu opet nastavili po svome ne držeći se dogovora!? Oblici ponašanja koje se da uočiti i kroz bližu povijest), taj iracionalni avanturizam, ta čudna strast i infantilni prkos, kriva procjena i nemar, ali i poetska domišljatost u otporu racionalnom kao da poručuju: vi, moćnici, koji želite gospodariti svijetom, kad nas već uznemiravate, znajte da vam neće biti lako. Tako nekako govore i žene koje drže da su u prisilnom braku.

Uzgred budi napomenuto, svojevrsne oblike heretičkog kontinuiteta i samosvojnog prkosa dade se primijetiti i u partizanskom pokretu, čak i u pokretu nesvrstanih i samoupravljanju. Jasno, to se odnosi ne samo na pozitivne, nego i na negativne strane: nedosljednost, nedorečenost, prevrtljivost... Pribrojimo li spomenutom još i zakon o odstupanju, slučaj i tome slično, svaka zamisao ostaje u konačnici nejasna i nedovršena.

I još je nešto što će nas zadugo opterećivati. Istina, utemeljena na povijesnim činjenicama i čvrstim dokazima, uporno nam izmiče. Dijelovi povijesti (svih naroda na ovim prostorima) su nedokumentirani, možda i izmišljeni, a svaka je strana domišljata u (samo)obmanama.

Potpunu je istinu teško utvrditi. A gdje je nema počinju sukobi i nadmudrivanja.

Možda će povijest, udružena s genetikom, raščistiti neke magle i objasniti pitanje porijekla ovdašnjih ljudi (dodanašnja etnogenetska istraživanja potvrđuju da doseljenika zaista nije bilo puno) pa čak i točno navesti od kojih je porodica sastavljen koji rod, od kojih je rodova je sastavljeno koje pleme, od kojih plemena koji narod, od kojih naroda koja država. (ako to ima nešto značiti uopće, a pogotovo u procesu multikulturalizacije i globalizacije). Do tada nam je živjeti i manje mrziti. Ljudi dobre volje uvijek pronađu više stvari koje ih zbližavaju nego koje ih udaljavaju...

I na kraju: nije bogumilstvo ovdašnja izmišljotina i nije bila neka reformacija! Nije bila dorečena niti dorađena, a nije bila ni posebno organizirana, tek improvizacija instinktivna. No, ljudi se (i inače, a ovdašnji pogotovu) vole hvaliti i precjenjivati svoje zasluge.

Odgovor na pitanje s početka teksta: kako danas (u ubrzanom procesu stvaranja novog poretka, u neslućenom uzletu informatike i genetike, ali i terorizma...) prepoznati odjeke bogumilstva, kako zadržati prkos i samosvojnost, ali i prihvatiti zajedništvo, zrelost i racio, ostaje na procjenu svakom od nas.

* * *

"Nek ti ova ruka bude znak da se zamisliš nad svojim rukama"
(Natpis na stećku kod Stoca)

Uzgred, najveći broj stećaka nastao je tek nakon pada Crkve Bosanske.