CICR: Kao prvo Noame,
već prilično dugo ste zagovaratelj anarhističke ideje. Mnogima je poznat
vaš uvod u knjigu Daniela Guerina Anarhizam,
koji ste napisali 1970., ali, u skorije vrijeme, na primjer u filmu
Proizvodnja pristanka, iskoristili ste
priliku da ponovno naglasite potencijal anarhizma i njegove ideje. Što
vas privlači anarhizmu?
CHOMSKY: Anarhizam me
privukao već kao tinejdžera, čim sam počeo razmišljati o svijetu šire
te ne vidim razloga da mijenjam ta rana stajališta.
Mislim da jedino ima smisla pronaći i prepoznati strukture vlasti, hijerarhije
i dominacije u svakom aspektu života te ih
dovesti u pitanje; ako nemaju opravdanja, one su nelegitimne pa ih treba
svrgnuti kako bi se proširio prostor ljudske slobode. To se odnosi na
političku moć, vlasništvo i upravljanje, na odnos muškaraca i žena,
roditelja i djece, na naš nadzor nad sudbinom budućih generacija (prema
mojem mišljenju, to je temeljni moralni imperativ koji stoji iza pokreta
zelenih), i na mnogo drugoga. Naravno da to znači izazov velikim institucijama
prisile i nadzora: državi, neodgovornim privatnim tiranijama koje nadziru
većinu domaće i strane ekonomije, i tako dalje. Ali
ne samo to. Evo što sam oduvijek smatrao bîti anarhizma: uvjerenje
da teret dokaza leži na autoritetu koji treba
razgolititi ako ga nije u stanju nositi. Nekiput se
teret može nositi. Ako šetam s mojim unucima i oni izlete na
prometnu ulicu, upotrijebit ću ne samo autoritet, nego i fizičku silu
da ih zaustavim. Taj se čin može dovesti u pitanje, ali
mislim da postoji spreman odgovor. Postoje i drugi
slučajevi; život je složena pojava, malo toga shvaćamo o ljudima i društvu,
a velike izjave više štete nego što koriste. Ali
perspektive su, mislim, vrijedne i mogu nas daleko odvesti.
Osim takvih općenitosti, počinjemo proučavati
pojedine slučajeve, i tu se pokreće pitanje zainteresiranosti za ljudske
probleme.
CICR: Istina je da su
vaše ideje i vaša kritika sada poznatije nego ikad prije. Također
treba reći da se prema vašim stajalištima iskazuje opće poštovanje.
Što mislite kako je prihvaćena vaša podrška anarhizmu u tom kontekstu?
Posebno me zanima reakcija ljudi koji prvi put pokazuju zanimanje za
politiku i koji pri tome naiđu na vaša gledišta.
Jesu li iznenađeni vašom podrškom anarhizmu?
Zanima li ih to?
CHOMSKY: Opća duhovna
kultura, kao što znate, povezuje "anarhizam" s kaosom, nasiljem, bombama,
raskolom i tako dalje. Ljudi su zato često iznenađeni
kad pozitivno govorim o anarhizmu i identificiram se s njegovim vodećim
tradicijama. No, imam dojam da su širokoj publici osnovne ideje prihvatljive kad
se raščiste oblaci. Naravno, okrenemo li se pojedinačnim slučajevima,
recimo, prirodi obitelji, ili tome kako bi
gospodarstvo funkcioniralo u slobodnijem i pravednijem društvu, javljaju
se pitanja i polemike. Ali, tako je kako mora biti.
Fizika ne može stvarno objasniti kako voda teče iz pipe u slivnik.
Kad se okrenemo mnogo složenijim pitanjima koja su za ljude iznimno
važna, razumijevanje postaje vrlo tanko te
ima mnogo prostora za neslaganje, eksperimentiranje, teoretsko i stvarno
istraživanje mogućnosti, što nam pomaže da više naučimo.
CICR: Možda više od bilo koje druge ideje, anarhizam je patio od problema pogrešnog
razumijevanja. Anarhizam može značiti mnogo toga mnogim
ljudima. Nađete li se često u situaciji da morate objasniti što
mislite pod anarhizmom? Smeta li vas to što ga pogrešno
tumače?
CHOMSKY: Svako je pogrešno
tumačenje neugodno. Većinu njih možemo pratiti unatrag do struktura
moći kojima je u interesu spriječiti stvarno razumijevanje zbog prilično
očitih razloga. Dobro je prisjetiti se Načela
vladanja Davida Humea. On izražava iznenađenje
što su se ljudi ikad pokorili vladarima. Zaključio je da, s obzirom
na to da je “sila uvijek na strani onih nad kojima se
vlada, vladari nemaju ništa u svoju potporu osim mišljenja. Zato se
vladanje temelji samo na mišljenju; a ta maksima
vrijedi za najdespotskije i najmilitantnije vladavine, kao i za one
najslobodnije i najnarodskije.” Hume je bio
vrlo oštrouman - a, usput, teško da je bio slobodar prema standardima
svojeg vremena. On sigurno potcjenjuje djelotvornost sile, ali
mi se njegovo opažanje čini u osnovi točno i važno te posebice vrijedi
za slobodnija društva u kojima je umijeće nadzora nad mišljenjem zbog
toga mnogo suptilnije. Pogrešno tumačenje i ostali oblici zbunjivanja prirodna su popratna
pojava.
Dakle, zabrinjava li me pogrešno tumačenje
anarhizma? Naravno, ali
jednako kao i loše vrijeme. Postojat će sve
dok će koncentracije moći rađati neku vrstu komesarske klase za svoju
obranu. Budući da obično nisu prilično ili
dovoljno bistre da znaju kako je bolje izbjegavati arenu činjenica i
rasprave, one će se uteći pogrešnom tumačenju, ocrnjivanju i ostalim
sredstvima kojima raspolažu oni koji znaju da će se moći koristiti raznolikim
sredstvima moćnika. Moramo razumjeti zašto do svega toga dolazi i razotkriti
to najbolje što umijemo. Dio je to projekta oslobođenja - nas samih
i drugih, ili, točnije, onih koji rade zajedno
na ostvarenju tih ciljeva.
Zvuči naivno, što i jest. Ali mi treba
još vremena da otkrijem tumačenja o ljudskom životu i društvu koji nisu
uskogrudna, nakon što se raščiste besmislenost i stajališta koja su
sama sebi svrha.
CICR: Kakva je situacija
u etabliranijim lijevim krugovima u kojima bi se moglo očekivati da
ćemo naći veće razumijevanje za ono što anarhizam stvarno zastupa? Nailazite
li u tim krugovima na iznenađenja u vezi s vašim gledištima i vašom
podrškom anarhizmu?
CHOMSKY: Ako dobro razumijem što mislite pod etabliranim lijevim krugovima, nema previše
iznenađenja u vezi s mojim pogledima na anarhizam zato što se vrlo malo
zna o mojim pogledima na bilo što. To nisu krugovi
kojima se bavim. Rijetko ćete naići na
to da spominju išta od onoga o čemu govorim ili pišem. Naravno,
to nije posve točno. Tako ćete u Sjedinjenim Državama (rjeđe
u Velikoj Britaniji ili drugdje) naići na stanovito poznavanje mojeg rada među
određenim kritičnijim i nezavisnijim dijelovima onoga što bismo mogli
nazvati etabliranim lijevim krugovima u kojima,
tu i tamo, imam osobnih prijatelja i suradnika. No,
pogledajte knjige i časopise pa ćete vidjeti što mislim. Ne očekujem
da će ono što pišem ili kažem biti prihvaćenije u tim krugovima
nego u kakvom fakultetskom debatnom klubu ili kakvom uredništvu - i,
opet, uz iznimke.
Pitanje je zapravo marginalno, tako da
ne postoji lak odgovor.
CICR: Velik je broj ljudi
primijetio da upotrebljavate izraz “slobodarski socijalizam”
u istom kontekstu kao i riječ “anarhizam”. Shvaćate
li ta dva pojma u biti jednakima? Je li za
vas anarhizam oblik socijalizma? Prije je bilo u upotrebi objašnjenje
kako je anarhizam jednak socijalizmu
sa slobodom. Slažete li se s tom osnovnom
jednadžbom?
CHOMSKY: Uvod u Guerinovu
knjigu, koji ste spomenuli, počinje citatom anarhističkog simpatizera
iz prošlog stoljeća koji kaže da anarhizam
ima široka pleća pa svašta
podnosi. Važan je element koji tradicionalno nazivaju “slobodarski socijalizam”.
U tom sam uvodu i drugdje pokušao objasniti što razumijevam pod “slobodarskim
socijalizmom”, ističući kako u tome i nisam posebno originalan;
preuzimam i citiram ideje vodećih ličnosti anarhističkog pokreta koje
sebe dosljedno nazivaju socijalistima, dok istodobno nesmiljeno osuđuju
“novu klasu” radikalnih intelektualaca koji se nastoje dokopati
državne moći narodnm borbom i postati pokvarena crvena
birokracija na koju je upozoravao Bakunjin; a to se često naziva
“socijalizmom”. Više se slažem s opažanjem Rudolfa Rockera
da te (uglavnom vodeće) težnje u anarhizmu crpe ono najbolje iz
prosvjetiteljstva i klasične liberalne misli, čak daleko više nego što
je on to opisao. Zapravo, pokušavajući pokazati koliko se oštro razlikuju
od marksističko-lenjinističke doktrine i prakse, “slobodarske”
se doktrine, koje su u modi, posebno u Sjedinjenim Državama i u Velikoj
Britaniji, i ostale suvremene ideologije, čini mi se, svode na obranu
ovoga ili onoga oblika nelegitimnoga autoriteta, to jest, prilično često,
stvarne tiranije.
O
španjolskom građanskom ratu
CICR: Prije ste, kad
ste govorili o anarhizmu, često isticali primjer španjolskog građanskog
rata. Tvrdite kako postoje dva aspekta tog slučaja. S
jedne strane, kažete da je iskustvo španjolske revolucije dobar primjer
“anarhizma na djelu”. S druge, istaknuli ste i da je ona dobar primjer što sve radnici mogu
postići vlastitim trudom u participacijskoj demokraciji. Jesu
li ta dva aspekta - anarhizam na djelu i demokracija
koja se temelji na participaciji u vlasti - za vas jedno te isto? Je
li anarhizam filozofija narodne moći?
CHOMSKY: Nevoljko upotrebljavam
pomodne višesložne riječi, kao što je filozofija,
kako bih se referirao na ono što je običan
zdrav razum. Ne volim ni parole. Tekovine
španjolskih radnika i seljaka, prije nego što je revolucija bila slomljena,
bile su mnogostruko impresivne. Izraz “participacijska
demokracija” skorijeg je datuma, razvio se u drugačijem kontekstu,
ali sigurno ima dodirnih točaka. Žao
mi je ako se čini da okolišam. I okolišam, ali
zato što smatram da ni pojam anarhizma ni pojam participacijske demokracije
nije dovoljno jasan da odgovori na pitanje jesu li oni jednaki?
CICR: Jedna od
glavnih tekovina španjolske revolucije bio je ostvareni stupanj narodne
demokracije. Procijenjeno je da je u nju bilo uključeno
tri milijuna ljudi. Seoskom i gradskom proizvodnjom upravljali
su sami radnici. Je li, prema vašem mišljenju,
slučajno da su anarhisti, poznati po zagovaranju slobode pojedinca,
uspjeli u kolektivnom upravljanju?
CHOMSKY: Nema nikakve
slučajnosti. Težnje anarhizma, koje su mi uvijek bile najuvjerljivije,
traže visoko organizirano društvo koje uključuje razne vrste struktura
(radno mjesto, zajednicu i raznovrsne druge oblike dobrovoljnog udruživanja),
ali koje nadziru sami sudionici, a ne oni koji su u položaju da izdaju
naredbe (osim, opet, kada autoritet može biti opravdan, što je neki
put slučaj pod određenim okolnostima ).
O
demokraciji
CICR: Anarhisti često
ulažu mnogo truda u gradnju narodne demokracije. Stvarno ih često optužuju
da vode demokraciju do krajnosti. No, unatoč tome, mnogi anarhisti nisu spremni označiti demokraciju
središnjim dijelom anarhističke filzofije. Često kažu da se bave
“socijalizmom” ili “pojedincem”
- manje će vjerojatno reći da se anarhizam bavi demokracijom. Biste
li se složili da su demokratske ideje središnje obilježje anarhizma?
CHOMSKY: Kritika “demokracije”
među anarhistima bila je često kritika parlamentarne demokracije kakva
postoji u društvima iznimno represivnih obilježja. Pogledajte Sjedinjene
Države, koje su od svojeg početka bile slobodnije
od bilo koga. Američka demokracija izgrađena je na načelu, koje je James
Madison naglasio na Ustavotvornoj konvenciji 1787.,
da je temeljna uloga vlasti štititi manjinu bogatih od većine.
Zbog toga je upozorio kako bi u Engleskoj, jedinom kvazidemokratskom primjeru
toga vremena, kad bi stanovništvu bilo dopušteno da sudjeluje u javnim
poslovima, ono provelo agrarnu reformu i druge grozote, te zato američki
sustav mora biti pažljivo izgrađen, kako bi se izbjegli takvi zločini
prema pravu vlasništva koje treba braniti (zapravo,
koje mora prevladati). Parlamentarna demokracija u tom okviru zaslužuje
oštru kritiku pravih slobodarskih duhova, s tim što sam izostavio mnoge druge pojave koje nisu nimalo suptilne
- ropstvo, da spomenem samo jednu, ili nadničko ropstvo koje su ogorčeno
osuđivali radni ljudi koji nisu nikad čuli za anarhizam ili komunizam
kroz cijelo devetnaesto stoljeće i poslije.
O
lenjinizmu
CICR: Važnost narodne
demokracije za svaku bitnu promjenu u društvu trebala bi biti očita
sama po sebi. No, ljevica je u prošlosti bila neodređena u
vezi s tim. Govorim općenito o socijalnoj demokraciji,
ali i o boljševizmu - tradicijama na ljevici
koje, čini se, imaju više zajedničkog s elitističkim mišljenjem nego
sa samom demokratskom praksom. Lenjin je, kao dobro
poznat primjer, bio skeptičan u vezi s tim da radnici mogu razviti išta
više od sindikalističke svijesti, pod čime je
pretpostavljam, mislio kako radnici ne vide mnogo dalje od svoje neposredne
nevolje. Isto tako je, engleska fabijevska socijalistkinja Beatrice
Webb, vrlo utjecajna u Laburističkoj stranci, mislila da radnike samo
zanimaju oklade na konjskim
trkama! Odakle potječe taj elitizam i kakve on
ima veze s ljevicom?
CHOMSKY:
Bojim se da mi je teško na to odgovoriti. Ako bi se za ljevicu podrazumijevalo
da uključuje “boljševizam”, tada bih odlučno prekinuo s
njom. Lenjin je, prema mojem mišljenju, bio jedan od najvećih neprijatelja socijalizma zbog već navedenih razloga.
Zamisao da radnike zanimaju samo konjske utrke apsurdna je i ne može
odoljeti ni površnom uvidu u povijest radništva ili živog i nezavisnog
radničkog tiska koji je cvjetao na mnogim mjestima, uključujući i tvorničke
gradove Nove Engleske nedaleko od mjesta gdje pišem - a da ne govorim
o nadahnutim zapisima o hrabroj borbi proganjanih i tlačenih ljudi kroz
povijest, sve do današnjih dana. Pogledajte najjadniji
kutak ove polutke, Haiti, za koji europski osvajači misle da je raj i izvor
nemalog europskog bogatstva, sada opustošen i, možda, bez mogućnosti
oporavka. U nekoliko posljednjih godina,
u tako jadnim uvjetima da ih malo ljudi iz bogatih zemalja može zamisliti,
seljaci i gradska sirotinja stvorili su narodni demokratski pokret temeljen
na pučkim organizacijama, koji nadilazi sve što poznajem; samo
najpredaniji komesari neće puknuti od smijeha kad čuju uzvišene izjave
američkih intelektualaca i političkih vođa kako Sjedinjene Države moraju
Haićanima održati lekciju iz demokracije. Njihova
su dostignuća bila tako stvarna i moćnima zastrašujuća da su morala
biti podvrgnuta još jednoj dozi opakog terora i bitno većoj pomoći Sjedinjenih
Država nego što je javno priznato, no još se nisu predali. Zanimaju
li ih samo konjske utrke?
Sugerirao bih neke Rousseauove misli koje
sam često citirao: Kad vidim
kako mnoštvo potpuno nagih divljaka prezire europsku pohotljivost i
kako podnose glad, vatru, mač i smrt, samo da očuvaju svoju neovisnost,
osjećam kako robovima ne priliči razmišljati o slobodi.
CICR: Govoreći ponovno
općenito, vaša djela - Zastrašivanje
demokracije, Nužne iluzije itd. - dosljedno
se bave ulogom i prevagom elitističkih ideja u društvima kakvo je naše.
Dokazivali ste da u “zapadnoj” (ili
parlamentarnoj) demokraciji postoji duboko protivljenje svakoj stvarnoj
ulozi ili svakom stvarnom doprinosu mase kako se ne bi ugrozila nejednaka
raspodjela bogatstva koja favorizira bogate. U tome je vaš rad prilično uvjerljiv, no, mimo toga, neki su bili
šokirani vašim tvrdnjama. Primjerice, uspoređujete
politiku predsjednika Johna F. Kennedyja s Lenjinovom, više manje izjednačavajući
ih. Mogao bih dodati da je to šokiralo pristaše obaju tabora!
Možete li podrobnije obrazložiti valjanost te
usporedbe?
CHOMSKY: Ja
zapravo nisam izjednačio
doktrine liberalnih intelektualaca Kennedyjeve administracije i lenjinista,
nego sam primjetio zapanjujuće
sličnosti - upravo kao što je to Bakunjin predvidio stoljeće prije
u svojem pronicljivom zapažanju o novoj
klasi. Naprimjer, citirao sam ulomke iz McNamarine knjige koji govore o potrebi
da se pooštri upravljački nadzor ako stvarno želimo biti slobodni, i o tome kako je nedovoljno upravljanje, koje je stvarna prijetnja demokraciji, uvreda
zdravom razumu. Promijenite samo nekoliko riječi u tim ulomcima i dobit ćete standardnu lenjinističku doktrinu.
Dokazivao sam da su korijeni prilično duboki u oba
slučaja. Da bih bolje to objasnio morao bih
se upustiti u to da dublje rasvijetlim što to zapravo ljude šokira. Usporedbe su specifične i mislim da su točne i ispravno određene.
Ako nisu, to je greška, pa bih želio da me prosvijetle.
O
marksizmu
CICR: Lenjinizam označava
oblik marksizma koji se razvio s Vladimirom Iličem Lenjinom. Lučite
li implicitno radove Marxa od svoje izričite
kritike Lenjina kad rabite izraz “lenjinizam”? Vidite
li vezu između Marxovih stajališta i Lenjinove kasnije prakse?
CHOMSKY: Bakunjinova
upozorenja u vezi s crvenom birokracijom
koja će uspostaviti najgoru moguću despotsku vladavinu, pojavila
su se puno prije Lenjina i bila su usmjerena protiv sljedbenika gospodina
Marxa. Bilo je, zapravo, sljedbenika razlitičih vrsta: Pannekoek, Roza
Luxembourg, Mattick i drugi vrlo
su daleko od Lenjina, a njihova su gledišta
često bliska elementima anarhosindikalizma. Korsch
i drugi zapravo su naklono pisali o anarhističkoj revoluciji u Španjolskoj.
Postoji kontinuitet od Marxa do Lenjina, ali
i do marksista koji su oštro kritizirali Lenjina i boljševizam. Važno
je i proučavanje Teodora Shanina u posljednje vrijeme o kasnijim Marxovim
pogledima na seljačku revoluciju. Daleko od toga da sam poznavalac Marxa,
pa se ne bih usudio ozbiljno procijeniti koji od tih kontinuiteta zrcale
“pravog Marxa”, ako je uopće moguć odgovor na to pitanje.
CICR: Nedavno smo dobili
primjerak vaših Bilješki o anarhizmu
(koje je ponovno tiskao prošle godine Discussion
Bulletin u Sjedinjenim Državama). U njima spominjete
stajališta ranog Marxa, posebice
njegovu ideju o otuđenju u kapitalizmu. Slažete li se općenito
s tom podjelom u Marxovu životu i radu - kao mlad, više slobodarski
socijalist, ali u kasnijim godinama kruti autoritarac?
CHOMSKY: Rani Marx snažno
je crpio iz okruženja u kojem je živio pa nalazimo mnoge sličnosti njegovih
gledišta s mišljenjem koje je pokretalo klasični liberalizam, neke aspekte
prosvjetiteljstva, francuski i njemački romantizma. Ponavljam,
nisam dovoljno stručnjak za Marxa pa da mislim kako je moja ocjena mjerodavna.
Moj je dojam, ako vrijedi, da je rani Marx poprilično
osoba kasnog prosvjetiteljstva, a kasni Marx vrlo autoritaran aktivist
i kritičan analitičar kapitalizma koji nije imao mnogo toga reći o socijalističkim
alternativama. Ali, to su samo dojmovi.
CICR: Koliko shvaćam,
srž vašeg ukupnog mišljenja proizlazi iz vašeg poimanja ljudske prirode.
U prošlosti su na ideju o ljudskoj prirodi gledali, možda, kao na nešto nazadno,
čak ograničavajuće. Naprimjer, nepromjenjivost ljudske prirode često
se rabi kao argument u objašnjenju zašto se
stvari ne mogu iz temelja promijeniti u smjeru anarhizma. Vi
zauzimate drugačije stajalište? Zašto?
CHOMSKY: Određeno poimanje
ljudske prirode čini srž svačijeg stajališta, ma koliko ono bilo neosviješteno
ili nedovoljno artikulirano. U najmanju ruku, to vrijedi za
ljude koji sebe smatraju zastupnicima morala,
a ne čudovištima. Na stranu čudovišta, zagovara li osoba reformu ili revoluciju, stabilnost ili povratak na ranije stadije,
ili jednostavno obrađuje vlastiti vrt, ona to čini jer smatra da je
to “dobro za ljude”. Ali to se mišljenje temelji na
određenom poimanju ljudske prirode koje će razumna osoba pokušati učiniti
što jasnijim, pa makar samo zato da bi se ono moglo procijeniti. U tom
se smislu ne razlikujem od ostalih.
U pravu ste da ljudsku prirodu smatraju
nečim “nazadnim”, no to je sigurno posljedica duboke zabune. Zar se moja unuka ne
razlikuje od kamena, daždevnjaka, pileta ili
majmuna. Osoba koja odbacuje tu besmislicu kao besmislenu,
shvaća kako postoji distinktivna ljudska priroda. Jedino
nam preostaje pitanje što je to - vrlo neotrcano i očaravajuće pitanje,
silno znanstveno važno i bitno za ljude. Dosta znamo o nekim
njezinim aspektima - ali ne o onima što su
iznimno važni za ljude. Osim toga, preostaju nam naše nade i želje, predosjećaji i nagađanja.
Nema ničeg nazadnog u tome što je ljudski zametak
tako ograničen da mu ne rastu krila, ili što
njegov očni sustav ne funkcionira kao onaj u kukaca, ili što mu nedostaje
golublji instinkt za povratak kući. Ista sredstva
koja ograničavaju razvoj organizma također mu omogućuju da ostvari bogatu,
složenu i vrlo artikuliranu strukturu, u osnovnim crtama sličnu pripadnicima
iste vrste, bogatih i značajnih sposobnosti. Organizam
kojemu nedostaje tako određujuća unutarnja struktura, koja naravno radikalno
ograničava puteve razvoja, bio bi neka vrsta amebnoga stvora vrijednog
sažaljenja (čak i kad bi nekako preživio). Ciljevi
i granice razvoja logično su povezani.
Uzmimo jezik za primjer, jednu od rijetkih distinktivnih sposobnosti o kojoj se mnogo zna.
Imamo vrlo jake razloge vjerovati da su svi mogući
ljudski jezici vrlo slični; marsovski znanstvenik koji bi proučavao
ljude mogao bi zaključiti kako postoji samo jedan jezik s manjim varijantama.
Razlog je tome što određeni oblik ljudske prirode na
kojem se temelji razvoj jezika dopušta vrlo ograničen izbor. Je
li to ograničenje? Naravno. Je
li to oslobađajuće? Naravno. Upravo
ta ograničenja omogućavaju bogatom i zamršenom sustavu izražavanja misli
da se slično razvija na temelju vrlo rudimentarnog,
raspršenog i raznolikog iskustva.
A što je s biološki određenim ljudskim
razlikama? Sigurno je da one postoje, što je razlog
sreći, ne strahu ili žaljenju. Život s klonovima
ne bi bio vrijedan življenja, a zdrava će se
osoba samo radovati što drugi imaju sposobnosti koje ona nema. To
bi trebalo biti osnovno. Ljudska su vjerovanja kad je o tim pitanjima riječ, prema mojem je mišljenju zaista čudna.
Pridonosi li ljudska priroda, kakva god
bila, razvoju anarhističkih oblika života ili
im je zapreka? Ne znamo
dovoljno da bismo ovako ili onako odgovorili.
To je stvar istraživanja i otkrića, a ne praznih riječi.
O
budućnosti
CICR: I da krenemo prema
kraju, želio bih vam ukratko postaviti pitanja o nekim aktualnim temama
na ljevici. Ne znam je li slična situacija u Sjedinjenim Državama,
ali ovdje se, s padom Sovjetskog Saveza, pojavila
određena malodušnost na ljevici. Ne radi se o tome
da su ljudi bili vrijedni zagovaratelji onoga u Sovjetskom Savezu, nego
se radi o općem osjećaju da je s padom Sovjetskog Saveza pala i ideja
socijalizma. Jeste li naišli na takav
tip malodušnosti? Kakav je vaš odgovor na to?
CHOMSKY: Moj odgovor
na završetak sovjetske tiranije bio je sličan mojoj reakciji
na poraz Hitlera i Mussolinija. U svim tim
slučajevima radi se o pobjedi ljudskog duha. Ona bi
trebala biti posebno dobrodošla jer je veliki neprijatelj socijalizma
napokon pao. Kao i vas, i mene intrigira to da su ljudi - uključivši
i one koji su sebe smatrali antistaljinistima i antilenjinistima - postali
malodušni padom tiranije. To otkriva kako su bili
dublje odani lenjinizmu nego što su u to vjerovali.
No, postoje drugi razlozi za zabrinutost
zbog ukinuća tog brutalnog i tiranskog sustava koji je bio socijalistički koliko i demokratski (prisjetite se da je tvrdio
da je oboje i da je druga tvrdnja ismijavana na
Zapadu, dok su prvu spremno prihvaćali, kao oružje protiv socijalizma,
što je jedan od mnogih primjera kako zapadni intelektualci služe moći).
Jedan od razloga tiče se hladnoga rata. Prema mojem
mišljenju, to je bio u bitnoj mjeri poseban slučaj “sukoba Sjevera
i Juga”, da upotrijebim suvremeni eufemizam za europsko osvajanje
većine svijeta. Istočna Europa bila je pravi “treći svijet”,
a hladni rat od 1917. nije imao nikakve sličnosti
s pokušajima ostalih dijelova trećeg svijeta da idu putem nezavisnosti,
premda su u ovom slučaju razlike u stupnju podarile sukobu vlastiti
život. Zbog toga je bilo razumno očekivati da se ta regija uglavnom
vrati na svoj prijašnji status: dijelovi Zapada, poput Češke ili
zapadne Poljske, trebali su mu se prema očekivanjima pridružiti, a ostali
se vratiti na tradicionalnu uslužnu ulogu kojom bivša nomenklatura preuzima
standardnu ulogu elite trećega svijeta (uz odobrenje zapadne državno-korporacijske
moći, koja ih pretpostavlja alternativama). To nije bila lijepa zamisao za budućnost i morala je voditi u neizmjernu
patnju.
Drugi razlog za zabrinutost tiče se zastrašivanja
i nesvrstavanja. Groteskno, kakvo je sovjetsko carastvo
bilo, samo njegovo postojanje dalo je određeni prostor nesvrstavanju
i, zbog sasvim ciničnih razloga, neki put je osiguravalo pomoć žrtvama
napada sa Zapada. Te su mogućnost nestale, a jug
trpi posljedice.
Treći se razlog tiče onog što poslovni
tisak naziva razmaženim zapadnim
radnicima raskošnoga životnog stila. Budući da se većina
Istočne Europe vratila
u tor, vlasnici i upravitelji imaju moćno i novo oružje protiv radničke
klase i domaćih siromaha. General Motors i Volkswagen ne samo da
mogu preseliti proizvodnju u Meksiko i Brazil (ili samo time prijete, što često znači isto), nego i u Poljsku
i Madžarsku gdje mogu naći vješte i školovane radnike za vrlo malen
trošak.
Mnogo možemo naučiti o tome što je značio
hladni rat (ili bilo koji drugi sukob) ako
promatramo tko se raduje, a tko je nesretan zbog njegova kraja. Prema
tom mjerilu, u pobjednike hladnog rata, spadaju zapadne elite i bivša
nomenklatura, sada bogatija od svojih najluđih
snova, a u gubitnike spada veći dio stanovništva Istoka zajedno s radnim
ljudima i siromašnima Zapada, kao i dijelovi Juga koji su izborili nezavisan
put.
Takve ideje dovode gotovo do histerije
zapadne intelektualce, ako ih uopće mogu shvatiti, što je rijetko. To je lako pokazati. A i razumljivo
je. Zapažanja su točna i subverzivna prema moći i
privilegijama - pa odatle histerija.
Općenito, reakcije poštene osobe na završetak hladnog rata bit će složenije od pukog zadovoljstva
zbog pada brutalne tiranije, a prevladavajuće su reakcije, prema mojem
mišljenju, preplavljene licemjerjem.
O
kapitalizmu
CICR:
Na mnoge načine ljevica je danas ponovno na početnoj točki iz prošlog stoljeća. Kao tada i sada se suočava s oblikom kapitalizma koji je prevladao.
Čini se da danas postoji veći “konsenzus”,
veći nego ikad prije u povijesti, o tome kako je kapitalizam jedini
mogući valjan oblik ekonomske organizacije, usporkos činjenici da se
produbljuje nejednakost u bogatstvu. Gledamo li stvari u odnosu na
tu pozadinu, može se tvrditi, kako ljevica ne zna kako naprijed. Što mislite o sadašnjem razdoblju? Radi li
se o “povratku na početak”?
Treba li uložiti napor da se istakne slobodarska
tradicija socijalizma i naglase demokratske ideje?
CHOMSKY:
Prema mojem mišljenju to je uglavnom propaganda. Ono što nazivaju “kapitalizmom” u osnovi je sustav korporacijskog
merkantilizma uz goleme, uglavnom neodgovorne privatne tiranije, koje
imaju silan nadzor nad gospodarstvom, političkim sustavima, društvenim
i kulturnim životom, i koje djeluju u bliskoj suradnji s moćnim državama
što se uvelike miješaju u domaće gospodarstvo i međunarodno društvo.
To dramatično vrijedi za Sjedinjene
Države, suprotno mnogim iluzijama. Bogati i privilegirani
više se ne žele podvrći tržišnoj disciplini kao nekad, premda je smatraju
pogodnom za široku populaciju. Da iznesem samo nekoliko ilustracija:
Reaganova vlast, koja se zabavljala retorikom slobodnog tržišta, također
se hvalila poslovnoj zajednici kako ona najviše štiti domaći proizvod
u poslijeratnoj povijesti Sjedinjenih Država - zapravo više od
svih ostalih zajedno. Newt Gingrich, predvodnik sadašnjeg križarskog
rata, predstavlja superbogati okrug koji prima više saveznih subvencija
od bilo koje prigradske regije u zemlji, osim samog saveznog
sustava. “Konzervativci”, koji traže ukidanje
školskih obroka siromašnoj djeci također zahtijevaju povećanje budžeta
Pentagonu, koji je osnovan kasnih četrdesetih u sadašnjem obliku, jer
- kao što nam je ljubazno rekao poslovni tisak - industrija visoke tehnologije
ne može preživjeti u čistoj natjecateljskoj, nesubvencioniranoj,
"slobodnopoduzetničkoj” ekonomiji
pa vlada mora biti njezin spasitelj. Bez
spasitelja stanovnici Gingricheva okruga
bili bi siromašni radni ljudi (ako imaju sreće). Ne bi bilo računala,
općenito elektronike, avionske industrije, metalurgije, automatizacije
itd., sve do kraja popisa. Upravo anarhiste
nikako ne bi smjele zavesti ove tradicionalne podvale.
Slobodarske
socijalističke ideje vrijede više nego ikad, a stanovništvo im je vrlo
naklonjeno. Usporkos
vrlo snažnoj korporacijskoj propagandi, izvan obrazovanih krugova, ljudi
još dosta zadržavaju svoja tradicionalna stajališta. Naprimjer,
u Sjedinjenim Državama više od 80 % stanovništva smatra ekonomski sustav
bitno nepoštenim, a politički sustav prijevarom,
jer služi posebnim interesima
a ne narodu. Prevladavajuća
većina misli kako radni ljudi imaju premalen utjecaj na stvari od općeg interesa (isto vrijedi i za Englesku), kako
je vlada odgovorna za pomoć siromašnima, kako rezanje budžeta i smanjenje
poreza ne smije ići na račun troška za obrazovanje i zdravstvo, kako
sadašnji republikanski prijedlozi, koji upravo plove Kongresom, pogoduju
bogatima i štete običnom stanovništvu itd. Intelektualci mogu pripovijedati
drugačiju priču, ali nije tako teško otkriti
činjenice.
CICR:
Anarhističke ideje su donekle opravdane padom Sovjetskog Saveza - Bakunjinova
su se predviđanja pokazala točnima. Mislite li da
se anarhisti trebaju osokoliti ovim općim razvojem situacije i potvrdom
Bakunjinovih analiza? Trebaju li anarhisti gledati na
sljedeće razdoblje s više povjerenja u svoje ideje i povijest?
CHOMSKY:
Mislim, ili se barem nadam, da se odgovor krije u onome što sam dosad
rekao. Mislim da sadašnje doba nosi zloslutne naznake, ali i znakove velike nade, ishod ovisi o tome kako ćemo iskoristiti
prilike.
CICR:
Na kraju, Noame, jedno drugačije pitanje. Imamo ovdje
naručenu pintu Guinnessa za vas. Kada ćete
doći i popiti je?
CHOMSKY:
Držite Guinness pripravnim. Nadam se da ću ubrzo doći. Šalu na
stranu, bio bih sutra ondje da mogu. Mi smo se (moja je žena bila sa mnom, što je neobično za ova stalna putovanja) divno proveli
u Irskoj i voljeli bismo se ponovno vratiti. Zašto
ne? Neću te gnjaviti otrcanim sitnicama,
ali zahtjevi su veliki i u porastu – odraz stanja koje sam pokušao
opisati.