U astronomiji revolucija označava kružno kretanje i stalno vraćanje na polazišnu točku. Čini se da je s ljevicom isti slučaj. Ljevica je i doslovno reakcionarna. Poput vojskovođa koji se stalno pripremaju za posljednji boj, tako i ljevičari stalno pozivaju na konačnu revoluciju. Ako ni zbog čega, zagovaraju je zato što znaju da do nje neće doći. Oni su avangarda koja stalno kasni za događajima. Poput svih nesuđenih vođa, ljevičari su posebno neugodni kada im ostaje samo da prate svoje sljedbenike, no ponekad istupaju naprijed i pomažu djelovanju sustava.

Ako metafora ljevica-desnica ima nekog smisla, onda je riječ samo o tome da ljevica stoji lijevo u odnosu na istu stvar u odnosu na koju desnica stoji desno. No, što ako revolucija znači napuštanje te linije?

Kada ne bi bilo desnice, ljevičari bi je morali izmisliti - što se već i događalo. Primjerice, proračunata histerična reakcija na naciste i KKK, koja tim bjednicima osigurava svu potrebnu reputaciju, pa bila ona i krajnje negativna. Ili, recimo, zauzimanje stava Moralne većine, uvijek spremne da preduhitri sve "nekorektne" napade na prave izvore moralističke diktature - obitelj, crkvu i radnu etiku, koju i ljevičari i kršćani podjednako poštuju.

Na isti način je i desnici potrebna ljevica: njena operativna definicija je antikomunizam, u najrazličitijim oblicima. Tako ljevica i desnica podrazumijevaju i kontinuirano jedna drugu reproduciraju.

Loša stvar sa lošim vremenima je da pretjerano lako stvaraju opoziciju, koja, kao što se to događa upravo sada, u aktualnoj ekonomskoj krizi, na brzinu navlači arhaične marskističke, populističke ili sindikalističke čizme. Svoju povijesnu ulogu ljevica vidi u reformiranju tog usputnog (iako akutnog) zla, a to samo dodatno zamagljuje sve bazične poremećaje u sustavu: hijerarhiju, moralizam, birokraciju, najamni rad, monogamiju, vlast, novac. Kako drugačije gledati na marksizam osim kao na najsofisticiraniji način na koji Kapital sagledava samog sebe?

Zadržimo se na priznatom epicentru sadašnje krize - na problemu rada.

Nezaposlenost je loša stvar. Ali, to ne znači da je biti zaposlen nešto dobro, unatoč tome da nas na to stalno upućuje desničarsko-ljevičarska dogma. Nije. "Pravo na rad" je 1848. godine možda bio prihvatljiv slogan, no 1982. godine on zvuči potpuno promašeno. Nama ne treba posao. Ono što nam treba je, s jedne strane, zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, a s druge, slobodan prostor za kreativnu, zajedničku, edukativnu, raznovrsnu, strastvenu aktivnost. Prije više od trideset godina braća Goodman su tvdila da je svega 5% ukupne količine ostvarenog rada dovoljno za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Taj postotak bi danas morao biti još manji. Očito je da kompletne tzv. "industrije" ne služe ničem drugom do zadovoljavanja predatorskih ambicija poput profita i dominacije.

Ova tvrdnja otvara prostor istraživanja mogućnosti koje pruža svijet slobode, zajedništva i zadovoljstva, u kojem bi "proizvodnja" dobara istovremeno bila "potrošnja" prava na slobodnu aktivnost. Transformacija rada u igru predstavlja istinski povijesni projekt za radništvo koje odbija trenutno stanje, a ne za ljevičare koji više nemaju koga voditi.

Pragmatizam je zamka - dovoljan je samo jedan pogled na sve njegove posljedice kao bi to postalo jasno. U usporedbi s njim, utopija je samo najobičniji zdrav razum. Izbor između pune zaposlenosti i nezaposlenosti, na koji nas udružena ljevica i desnica neprestano ograničavaju, predstavlja izbor između Gulaga i kanalizacije. Zato nas ne treba čuditi činjenica da su ljudi, izmučeni radom i strahom, nakon svih ovih godina siti demokracije i svih njenih laži. Sve manje ljudi želi raditi, čak i među onima koji s pravom strahuju od nezaposlenosti, a oni koji žele raditi počinju sumnjati.

Na svaki način i svim sredstvima zahtijevajmo veću milostinju, smanjivanje poreza, subvencije, više kruha i igara, i napokon, zašto ne odgristi ruku koja nas hrani? Okus je odličan! No, bez iluzija. (Nad)realno zrno istine unutar mistične školjke marksizma leži u sljedećem: "radnička klasa" je legendarni "revolucionarni čimbenik" samo ako odbacujući rad ukida sve klase. Vječni organizatori, jlevičari, ne vide da su radnici odavno "organizirani" i to na jedini mogući način - u korist svojih poslodavaca. Njihov "aktivizam" je zato čista budalaština, jer samo povećava bogatstvo i moć naših neprijatelja.

Ljevičari i njihova ideologija, taj parazit na otvorenoj rani njihovog Ja, prestravljeni su mogućnošću da jedan novi plamen proguta njihove partije i sindikate, zajedno sa korporacijama, vojskom i crkvom koje danas kontroliraju njihovi navodni neprijatelji.

Danas morate biti vrlo čudni kako bi uzvratili pravom mjerom. Sumorna ljevičarska ideologija, sa svojim uvijek istim popisom tema i antagonizama za odstrijel (ovaj ili onaj -izam i svi drugi -izmi, sve osim nje same) ispražnjena je od svakog humora i mašte. Zato joj ostaje samo težnja za osvajanje vlasti, umjesto ostvarivanja revolucije, što je oduvijek značilo samo zamjenjivanje jedne laži drugom, a nikada promjenu života.

Na kraju, potreba za stvaranjem je istovremeno i potreba za uništavanjem. I zato, ljevičari, uložite još jedan napor ukoliko želite postati revolucionari! Sve dok se ne pobunite protiv rada, zapravo radite protiv pobune.

[Prijevod teksta originalno objavljenog u The Abolition of Work and Other Essays, 1982/85., također prevedeno u izdanju Ukidanje rada i drugi eseji, Blok 45]