Alexander
Berkman
Da
li je anarhizam nasilje?
Čuli ste kako anarhisti i
anarhistkinje bacaju bombe, vjeruju u nasilje i da anarhija znači kaos
i nered.
Takvo mišljenje nije iznenađujuće. Mediji, elita i svatko unutar vlasti
vam time puni glavu. No, većina njih zna kako to nije tako, ali imaju
razloga ne reći vam istinu. Vrijeme je da čujete tu istinu.
Želim vam ovo reći pošteno i otvoreno i možete mi vjerovati, jer ja
sam jedan od tih anarhista koje nazivaju ljudima nasilja i destrukcije.
Samo želim da znate, nemam što skrivati.
"Dakle, znači li anarhizam uistinu nered i nasilje?" pitate
me.
Ne dragi moji prijatelji, kapitalizam i vlast su ti koji podržavaju
nered i nasilje. Anarhizam je potpuna suprotnost - on označava red bez
vlasti i mir bez nasilja.
"No, kako je to moguće?" pitate me.
To je baš ono o čemu ću ovdje govoriti. No, prvo netko želi saznati
jesu li anarhisti i anarhistkinje ikada bacaili bombe ili koristili
nasilje.
Da, jesu, ponekad su se okretali nasilju i bacanju bombi.
"Eto, što sam vam rekao" kažete mi.
No, ne žurimo sa zaključcima. Ukoliko je netko iz anarhističkog pokreta
koristio nasilje, govori li to odmah kako anarhizam znači nasilje?
Zapitajte se to pitanje još jednom i pokušajte biti iskreni kod davanja
odgovora.
Ukoliko neki državljanin obuće uniformu, vrlo je vjerojatno kako će
morati koristiti nasilje i bacati bombe. Znači li to kako je državljanstvo
jednako nasilje i bacanje bombi?
Ova usporedba će sigurno nekoga razljutiti. No, to jednostavno znači,
reći ćete mi, kako u određenim uvjetima ljudi moraju posegnuti za nasiljem.
Ti ljudi mogu biti demokratskih, monarhističkih, socijalističkih, boljševičkih
ili anarhističkih uvjerenja.
Postati će vam jasno kako se to odnosi na sve ljude iz svih vremena.
Brut je ubio Cezara jer se bojao kako će njegov prijatelj izdati republiku
i postati kralj. Nije stvar u tome da je Brut "volio Cezara manje,
a Rim više". Brut nije bio anarhist. On je bio lojalan republikanac.
William Tell, kako kaže narodna priča, je ubio vladara kako bi oslobodio
svoju zemlju od tlačitelja. Tell nikada nije čuo za anarhizam.
Spomenuo sam ova dva primjera kako bih pokazao činjenice koje govore
o kraju tiranina koji su ubijeni od strane gnjevnih ljubitelja slobode.
Ti ljudi su se bunili protiv tiranije. Uglavnom su bili patrioti, demokrati
ili republikanci, a tek ponekad socijalisti ili anarhisti. Njihova djela
su bila individualni čin pobune protiv zločina i nepravde. To nije imalo
nikakve veze s anarhizmom.
Svojedobno je u staroj Grčkoj ubojstvo despota bilo veliko djelo. Moderni
zakoni osuđuju takva djela, no ljudski osjećaji su izgleda ostali potpuno
isti po tom pitanju. Svijet i njegova svijest se ne bune protiv ubojstva
dikatora. Čak i ako ne postoji javno odboravanje tih djela, ljudi ih
odobravaju i skriveno uživaju u njima. Nisu li u Americi tijekom prvog
svjetskog rata postojale na tisuće mladića spremnih ubiti njemačkog
cara, kojeg su smatrali odgovornim za početak tog rata? Nije li francuski
sud nedavno oslobodio čovjeka koji je ubio Petluru kako bi osvetio na
tisuće muškaraca, žena i djece koji su ubijeni u Petlurinim progonima
židova južne Rusije?
U svakoj zemlji, u svim vremenima, postojali su ubojice diktatora, točnije,
žene i muškarci koji su voljeli svoju zemlju toliko da su bili spremni
žrtvovati i svoj život za nju. Uglavnom je bila riječ o osobama koje
nisu bile dio neke političke ideje ili stranke, već su jednostavno bile
osobe koje su mrzile diktaturu. Ponekad su to bili i religijski fanatici,
kao predani katolik Kullman, koji je ubio Bizmarka ili entuzijastkinja
Charlotte Corday koja je ubila Marata tijekom francuske revolucije.
U SAD-u su tri predsjednika ubijena na ovaj način. Lincolna je 1865.
ubio John Wilkes Booth, koji je bio južnjački demokrat, Garfielda je
1888. ubio Charles Jules Guiteau, koji je bio republikanac, i McKinleya
je 1901. ubio Leon Czolgosz. Od ove trojice, samo jedan je bio anarhist.
Zemlja u kojoj je ugnjetavanje jače, ima i najveći broj ljudi spremnih
na ubojstvo diktatora, što je sasvim prirodno. Uzmimo za primjer Rusiju.
Uz potpunu kontrolu govora i tiska pod vladavinom careva, nije bilo
drugog načina za napad na despotski režim osim kroz "usađivanje
straha" u srce diktatora.
Ti osvetnici i osvetnice su bili uglavnom sinovi i kćeri najveće plemenitosti,
koji su voljeli slobodu i ljude. Kako su im svi ostali putevi bili zatvoreni,
morali su se okrenuti oružju i dinamitu, a sve u nadi kako će time svoju
zemlju rješiti bijede. Bili su poznati kao nihilisti i nihilistkinje.
Nisu bili anarhisti i anarhistkinje.
U modernim vremenima su individualna djela političkog nasilja bila čak
i češća nego u prošlosti. Sufražetkinje u Engleskoj su često posezale
za nasiljem kako bi propagirale i pokazale svoje zahtjeve za jednaka
prava s muškarcima. U Njemačkoj, od rata (op. prev. misli se na prvi
svjetski rat), osobe najkonzervativnijih političkih pogleda su koristile
te metode kako bi vratile kraljevstvo. Monarhist je ubio Karla Erzberga,
pruskog ministra financija, a Walter Rathenau, tadašnji ministar vanjskih
poslova je također ubijen od strane čovjeka iz iste političke stranke.
Uzrok velikog rata, ili barem izgovor za njega je bilo ubojstvo austrijskog
prijestolonasljednika, koje je počinio srpski patriot koji nikada nije
čuo za anarhizam. U Njemačkoj, Mađarskoj, Francuskoj, Italiji, Španjolskoj,
Portugalu i svim ostalim europskim zemljama su se ljudi okretali nasilnim
djelima, a da ne govorimo o organiziranom nasilju koje prakticiraju
organizirane skupine poput fašista u Italiji, Ku Klux Klana u Americi
ili katoličke crkve u Meksiku.
Vidite, anarhisti i anarhistkinje nemaju monopol nad političkim nasiljem.
Broj takvih djela počinjenih od strane osoba anarhističkog uvjerenja
je zanemariv u odnosu na broj tih djela počinjenih od strane osoba drugih
političkih uvjerenja.
Istina je da u svakoj zemlji, u svakom društvenom pokretu, nasilje ponekad
postaje neizbježno. Čak je i Isus koristio nasilje kako bi izbacio ljude
koji su mjenjali novac u hramu, iako je došao propovjedati o miru.
Kao što sam već rekao, anarhizam nema monopol nad nasiljem. Zapravo
je baš suprotno, jer anarhističko učenje govori o miru i blagostanju,
nenapadanju, te svetosti života i slobode. No, anarhisti i anarhistkinje
su ljudi, baš kao i ostatak svijeta, pa možda čak i više nego drugi.
Kod njih je osjetljivost na nepravdu izraženija, brže reagiraju na represiju
i samim time ponekad koriste nasilje kao metodu reakcije. No, to nasilje
nije uzrokovano nekom određenom teorijom, već je odraz karaktera pojedinca
ili pojedinke.
Možete se zapitati ne znači li njegovanje revolucionarnih ideja to kako
je okretanje nasilju sasvim prirodna stvar. Mislim da nije tako, jer
vidjeli smo kako su nasilne metode jednako korištene i od strane ljudi
koji njeguju krajnje konzervativne vrijednosti. Ukoliko osoba potpuno
različitih političkih uvjerenja počini slično djelo, sasvim je nerazumno
tvrditi kako su ta uvjerenja razlog za takvo djelo.
Slični rezultati imaju slične uzroke, međutim, smatram kako ih ne treba
tražiti u političkim uvjerenjima. Mislim kako ih treba tražiti u karakteru
pojedine osobe i općem stavu prema nasilju.
"Možda ste u pravu kada govorite o karakteru," kažete mi,
"Iz ovoga vidim kako revolucionarne ideje nisu uzrok političkom
nasilju, jer bi u suprotnom svatko tko dijeli ta uvjerenja činio slična
djela. No, zar takav stav ne opravdava ta djela do određene mjere?"
To se može čini tako na prvi pogled. No, ako malo promislimo o tome,
postati će jasno kako je to potpuno kriva ideja. Najbolji dokaz tome
je činjenica kako anarhisti i anarhistkinje imaju potpuno isto mišljenje
o vlasti i tome kako je nužno njeno ukidanje, ali se često u potpunosti
ne slažu po pitanju nasilja. Tako recimo tolstojevski anarhisti i anarhistkinje,
kao i oni koji vjeruju u individualizam u potpunosti osuđuju političko
nasilje, dok ga ostali podržavaju ili barem nalaze određena opravdanja
za njega.
S druge strane, mnogo je onih koji su vjerovali u nasilje kao način
propagande, no kasnije se to mišljenje mijenjalo i te metode više nisu
korištene. Tijekom kraćeg razdoblja se anarhistički pokret okrenuo individualnom
nasilju, poznatom kao "propaganda djelom". Nitko nije smatrao
kako će se tim djelima vlast i kapitalizam promijeniti u anarhizam,
niti je itko smatrao kako će ubojstvo despota uništiti despotizam. Terorizam
je smatran načinom osvete zbog nanesene nepravde, načinom izazivanja
straha kod neprijatelja, kao i načinom skretanja pažnje na zlo protiv
kojeg je taj čin terora bio usmjeren. No, danas većina anarhista i anarhistkinja
ne vjeruje u "propagandu djelom", te ne odobrava djela takve
prirode.
Iskustvo ih je poučilo kako su takve metode možda i bile opravdane i
korisne u prošlosti, no moderni uvjeti života ih čine nepotrebnima,
pa čak i štetnima za širenje njihovih ideja. Ipak, njihove ideje su
ostale iste, što znači kako nije anarhizam taj koji je odgovoran za
njihova nasilna djela. To dokazuje kako nije stvar u određenim idejama
ili "izmima" kada govorimo o nasilju, već je uzrok negdje
drugdje.
Dakle, moramo pogledati drugdje kako bi smo pronašli pravo objašnjenje.
Kao što smo već vidjeli, političko nasilje ne koriste samo osobe anarhističkih,
socijalističkih ili revolucionarnih uvjerenja, već i patriotskih i nacionalističkih
uvjerenja, demokratskih i republikanskih, konzervativnih i reakcionarnih,
monarhističkih i rojalističkih, pa čak i religioznih.
Sada znamo kako ta djela nije potaknula neka određena ideja ili "izam",
jer ista djela su počinjena od strane osoba različitih ideja ili "izama".
Kao glavni razlog tim djelima sam naveo karakter i opći stav prema nasilju.
Tu se nalazi bit pitanja nasilja. Kakav je opći stav prema nasilju?
Ako na to možemo točno odgovoriti, cijela stvar će biti potpuno jasna.
Ako iskreno govorimo, moramo priznati kako svatko od nas vjeruje u nasilje,
koliko kod ga osuđivali kod drugih. Zapravo, sve institucije koje podržavamo,
kao i cijeli život u današnjem društvu su bazirani na nasilju.
Što je to što zovemo vlast? Da li je to organizirano nasilje? Zakoni
nam govore da činimo ovo, a ne činimo ono i ako se ne pokorimo tome,
vlast će koristiti nasilje. U ovom trenutku ne želim ulaziti u diskusiju
da li je to ispravno ili ne, treba li biti tako ili ne. U ovom je trenutku
bitna činjenica da je to tako - da svaka vlast, svaki zakon i autoritet
počivaju na sili i nasilju, kazni i strahu od kažnjavanja.
Čak i duhovna vlast, autoritet crkve i boga počiva na sili i nasilju,
jer strah od božanskog bijesa i osvete predstavlja moć nad vama, tjera
nas na poslušnost, pa čak i da vjerujemo unatoč svojim osobnim interesima.
Gdje god pogledate vidjeti ćete kako je naš cijeli život baziran na
nasilju ili strahu od nasilja. Od najranijeg djetinjstva smo izloženi
nasilju roditelja i starijih osoba. Kod kuće, u školi, uredu, tvornici,
na polju, u trgovini, uvijek postoji nečiji autoritet koji nas tjera
na poslušnost i tjera nas na izvršavanje volje tog autoriteta.
Pravo na to da nas prisiljavaju raditi nešto se zove autoritet. Strah
od kazne je pretvoren u obavezu i naziva se poslušnost.
Svi odrastamo u ovoj atmosferi prisile i nasilja, autoriteta i poslušnosti,
obaveza i straha od kazne, živimo to kroz cijeli svoj život. Toliko
smo duboko ušli u taj duh nasilja da nikada ne stanemo i zapitamo se
da li je nasilje dobro ili loše. Jedino pitanje koje postavljamo je
da li je nasilje legalno i da li ga zakon dozvoljava. Ne propituje se
pravo vlasti na ubojstvo, oduzimanje ili zatvaranje. Ukoliko je neka
osoba proglašena krivom za sve ono što vlast stalno radi, proglasit
će je ubojicom, lopovom ili prevarantom. No, dokle god je počinjeno
nasilje "zakonito", vi ga odobravate i pokoravate mu se. Dakle,
nije nasilje ono čemu se protivite, već ljudi koji koriste nasilje "nezakonito".
To zakonito nasilje i strah od njega dominira našim cijelim postojanjem,
individualnim i kolektivnim. Autoritet kontrolira naš život od rođenja
do smrti - autoritet roditelja, svećenika, božanstva, politike, ekonomije,
društva i morala. No, o kojem god obliku autoriteta bila riječ, uvijek
je tu moć koja vas drži u pokornosti zbog straha od ovog ili onog oblika
kazne. Bojite se boga i vraga, svećenika i susjeda, poslodavca i šefa,
političara i policajca, suda i tamničara, zakona i vlasti. Cijeli vaš
život je dugačak niz strahova - strahova koji vam ozljeđuju tijelo i
sputavaju duh. Na svim tim strahovima je baziran autoritet boga, crkve,
roditelja, kapitaliste i vladara.
Zavirite u svoje srce i vidite govorim li istinu. Čak i među djecom
desetogodišnji Johnny šefuje svom mlađem bratu ili sestri na osnovu
autoriteta svoje veće fizičke snage, na isti način na koji Johnnyju
šefuje njegov otac na osnovu svoje veće fizičke snage i Johnnyjeve financijske
ovisnosti o ocu. Dajete autoritet svećeniku i propovjedniku jer mislite
kako oni mogu na vas sručiti "božji bijes". Pokoravate se
dominaciji šefa, suda i vlasti zbog njihove moći da vas otpuste s radnog
mjesta, unište vam posao, strpaju vas u zatvor - a tu moć ste, da ne
zaboravim to reći, vi njima dali u ruke.
Dakle, autoritet vlada cijelim vašim životom, autoritet prošlosti i
sadašnjosti, mrtvih i živih, a vaše postojanje je stalno napadanje i
nepriznavanje vas samih, stalno podvrgavanje drugima i izvršavanje tuđe
volje.
Kako vas stalno napadaju i ne priznaju, vi se podsvjesno osvećujete
onima nad kojima vi imate autoritet na potpuno jednak način. Tako je
cijeli život postao začarani krug autoriteta, dominacije i prisile,
naredbi i poslušnosti, nametanja, vladara i podanika, nasilja i sile
u tisuću i jednom obliku.
Možete se zapitati kako to da čak i idealisti i idealistkinje još uvijek
održavaju taj duh autoriteta i nasilja, te često pod utjecajem okoline
i svojih osjećaja koriste takva djela, unatoč svim svojim različtim
idealima?
Svim smo mi još uvijek barbari koji se okreću nasilju kako bi rješili
svoje dugove, poteškoće ili probleme. Nasilje je metoda uzrokovana neznanjem,
oružje slabih. Osobe sa snagom u srcu i mozgu ne trebaju nasilje, jer
su nepobjedive u svojoj svjesnosti koliko su u pravu. Sve većim prosvjetljivanjem
ljudi, manja je upotreba prisile i nametanja. Što se više odmičemo od
primitivizma i kamenog doba, to ćemo imati manje vjere u silu i nasilje.
Ustati ćemo iz pepela i stajati uspravno: nećemo se klanjati caru ni
na nebu ni na zemlji. Postati ćemo u potpunosti ljudi kada odbijemo
vladati i odbijemo da nad nama netko vlada. Biti ćemo uistinu slobodni
tek kad ne bude više gospodara. Anarhizam je ideal takvog stanja, društva
bez sile i prisiljavanja, gdje su svi ravnopravni i gdje će svi živjeti
u slobodi, miru i blagostanju. Riječ anarhija dolazi iz starogrčkog
i znači bez prisile, bez nasilja i vlasti, jer vlast predstavlja nasilje,
otuđivanje i prisilu.
Anarhija, dakle, ne znači nered i kaos, kao što ste prije mislili. Naprotiv,
upravo je suprotno - znači nepostojanje vlasti, što znači slobodu. Nered
je dijete autoriteta i prisile. Sloboda je majka reda.
"Prekrasna ideja," kažete mi, "ali samo anđeli su spremni
za nju."
Onda idemo vidjeti možemo li izgraditi krila za jedno takvo idealno
društvo.
[tekst je preveden iz knjige
Alexander Berkman: ABC of Anarchism; 14. izdanje, Freedom Press, London,
1995. Prvo izdanje je objavljeno u S.A.D.-u, Vanguard Press, 1929.]
|