[autor nepoznat]
Argentina: Lekcije anarhizmu
Od zime, stanovnici Argentine napadaju državu, držeći njene suradnike s lijevog i desnog krila redikulima. Suprotstavljaju se kapitalizmu, stvaraju generalne skupštine do mjere neviđene još od Španjolske 1936. godine, i sve to bez ikakvog vođe na sceni. Slobodno su izabrali borbu protiv države i kapitalističkog terora. U Buenos Airesu, stanovnici se organiziraju u susjedske skupštine i pokušavaju sami kontrolirati svoje živote. Neovisno o rezultatu, ovaj je pokret već isprao staru ideološku plijesan i to kroz praksu dva nova faktora (faktora međunarodne klasne borbe) - direktnu demokraciju i odbijanje državnih institucija. [1] Ova situacija međunarodne revolucije morala bi razveseliti anarhiste i anarhistkinje. Ali, u Francuskoj, kao i drugdje, anarhistički pokret je prečesto bivao uhvaćen u praksi koja je pokazivala njegovu ranjivost od strane mainstream ideologije: participacija u antiglobalizacijskom spektaklu, reformizam na radnom mjestu u ime "efektivnog sindikalizma", bijedna savezništva, ovdje s nacionalistima - regionalistima, tamo s ljevicom (?). Vrijeme je da se, ako zaista želimo predlagati i sudjelovati u izgradnji drugačijeg društva, slobodnog i pravednog, vratimo korijenima, praksom koherentnom s idejama, paralelnom praksom, autonomnom i nespektakularnom. Događaji u Argentini su lekcija za anarhiste i anarhistkinje širom svijeta. Iznenađujuća stajališta nekih lijevih libertera (anarhista) 20. prosinca 2001. narod se bori protiv države u savezu najsiromašnije i srednje klase. Ovaj savez je uglavnom rezultat neuspjelih političkih planova vlade. U početku, srednja klasa je željela samo povrat ulaganja i nije brinula o bijedi drugih. Istovremeno, najsiromašniji su, izgladnjeli, pljačkali nekoliko tjedana. Vlada, da bi sašuvala interese međunarodnog kapitalizma, sprema novi udarac i bila je spremna predstaviti se kao branitelj reda protiv "anarhije". Vlada je mislila da će srednja klasa ostati na desnoj strani, prihvaćajući dogovor - propasti će, ali bez nesigurnosti. Temelj ove strategije, proglašavanje izvanrednog stanja, imao je suprotan učinak - zapečatio je savez svih nezadovoljnih. Razlog je jednostavan... U Argentini, nevjerojatan broj ljudi razumio je kako sistem funkcionira i odlučio je skončati s njim i sa svime što on predstavlja. Zbog toga, već 20. prosinca, političke stranke i radnički sindikati bili su odbijani. Ovo odbijanje rezultiralo je zapanjujućom izjavom dijelova anarhističkog pokreta. Argentinski OSL izjavio je:"Začudo, jedna od istaknutih odlika demonstracija 20. prosinca 2002. bila je potpuno odbacivanje političkih stranaka. Ovaj stav, promoviran od strane medija, igrao je u korist deorganizacije i fragmentacije, u korist desnice." Ovaj stav je objavljen, bez komentara, od strane OSL Švicarske i drugih anarhističkih medija poput Alternative Libertaire u Francuskoj i Tierra y Libertad u Španjolskoj. Ovo je zastrašujuća obrana parlamentarizma. Podržava kontrarevolucionarnu ideju da bez političkog aparata i radničkih sindikata, pokret naroda ne može egzistirati! Što se dogodilo 20. prosinca? Masa je na ulicama, država je nadjačana, političke stranke i sindikati odbačeni, policija je ubila trideset i jednu osobu, situacija je prilično zbunjujuća. Moramo li se bojati te zbunjenosti? Revolucionarni pokret je prisiljen na organizaciju u kontradikciji s onima koji stvaraju revoluciju. Uloga svih anarhističkih aktivista i aktivistkinja je da uporno rade, da iskoriste sav svoj potencijal u razjašnjavanju i ujedinjavanju, iz slobodarske perspektive, potlačne klase u borbi protiv države i kapitalizma. Kako stranke i sindikati mogu igrati ulogu u tom revolucionarnom zadatku? Što znači postaviti problem u terminima "desno" i "lijevo" kada je jasno da se postavlja u terminima "revolucionarno" i "kontrarevolucionarno"? S druge strane, zahvaljujemo argentinskim pobunjenicima na obavljanju ovog prvog važnog koraka, ovog iskreno revolucionarnog koraka. Razjašnjenja U Argentini postoje neki "anarhistički aktivisti" koji su se u mišljenju pridružili ljevičarskim grupama u želji da sabotiraju svako nastojanje narodne samoorganizacije. S druge strane, argentinska anarhistička federacija, F.O.R.A. (argentinska sekcija Međunarodnog udruženja radnika) i drugi aktivisti ohrabrili su i pohvalili pozitivne aspekte ove borbe. Siječanjsko izdanje Organizacion Obrera (Radnička organizacija), list F.O.R.A. - e objasnio je osnovne aspekte te borbe. Radnički sindikati, lijevi i ekstremno lijevi političari jasno su proglašeni neprijateljima radnika. Njihovo odbacivanje od strane stanovništva je ohrabrujući znak. Tada je Organizacion Obrera inzistirao na definiranju anarhističkih koncepata i njihovih metoda. To je podsjetnik da ako država i institucije izjavljuju da je stanje u Argentini "anarhija" - nema anarhije u zemlji! Što se događa je korak prema slabljenju moći. U stvari, kaos u Argentini je prouzrokovan od strane države i kapitalizma, a ne anarhističkim idealima. Argentinski anarhosindikalisti znaju da je ovo razdoblje važno, ali da narod treba puno raditi kako bi organizirao društvo na slobodarskoj osnovi. Zato inzistiraju na ostvarivanju njihovog projekta. "Mi, aktivisti i anarhistkinje F.O.R.A. smo radnička organizacija koja za cilj ima anarhokomunizam, a to ne znači da ćemo dane provoditi razbijajući prozore. Ovo kažu lašci da bi zaštitili svoje ekonomske privilegije i političku moć. Anarhizam, u suprotnosti, znači novo društvo s horizontalnom strukturom, bez beneficija jednih na štetu i bez istih prava drugih, gdje svatko može odlučivati na slobodnim skupštinama o ekonomskim i drugim svakodnevnim orijentacijama. To društvo je jedino moguće u okvirima socijalne i ekonomske ravnopravnosti svih osoba u društvu." U istom listu, jedan članak predlaže stvaranje generalnih lokalnih društava/skupština, jednu skupštinu predstavnika susjedstava, mandatiranih i opozivih, neke lokalne, regionalne i međunarodne predstavnike, uvijek opozive i kontrolu proizvodnje i potrošnje od strane ovih skupština. Lekcije za budućnost Ovi doprinosi nisu samo povezani s našim idejama, oni su odraz stvarnosti. Evo dokaza. Baš u vrijeme kada izvori F.O.R.A. - e dopuštaju samo povjerljivo širenje njihovih ideja, argentinsko stanovništvo, ponovno otkriva i stvara praksu sličnu prijedlozima F.O.R.A. - e. Već sredinom veljače, članak u Le Monde-u (20. veljače 2002.) bilježi da "se u stanovništvo u Buenos Airesu organizira u susjedske skupštine (?) Moraju nestati!". Ovaj slogan označava političare, sudstvo, bankare i sindikaliste. Svake nedjelje različite delegacije susjedstava imaju generalne sastanke na kojima govornici informiraju o radu u svakom susjedstvu i predlažu nove smjernice borbe. Sve odluke donose se dizanjem ruke, niti jedan govornik ne može govoriti u ime političke stranke, postoji sistem promjene predstavničkih mjesta." Ostala svjedočanstva pokazuju tešku poziciju u kojoj se nalaze političari i vođe sindikata koji su prisiljeni na prerušavanje za izlazak na ulicu. Dakako, možemo zamisliti koju bol implicira želja za vodstvom! Argentinsko stanovništvo vodi nevjerojatnu borbu. Ali, moramo se suzdržati pretjeranog optimizma i to iz mnogo razloga. Glavni razlog je to da oni koji su dovoljno moćni da se predstave kao podržavatelji potlačenih, a koji su ustvari samo obmanjivači, već pokušavaju probiti, infiltrirati, korumpirati ističući mnoge kontradikcije i poteškoće s kojima se ova borba mora svakodnevno suočavati. Praksa direktne demokracije nije laka. Iznad svega, kada socijalni uvjeti, kao npr. kolektivno preuzimanje/vraćanje sredstava za proizvodnju, nisu izneseni. Lopovi - buržoazija, političari i sindikalisti nalaze se u teškim vremenima. Čekaju. Ako borba oslabi, ako se umore oni koji moraju raditi za život, ako se vrate zarađivanju hrane za život, tada će lopovi biti u mogućnosti vratiti moć i ponovno pokrenuti kapitalizam. Do dana kada će radništvo svijeta, inspirirano događajima u Argentini poduzeti mjere potrebne za ukidanje ekonomskog ropstva.
|
