"Bol je bol, bilo da je nanesena čovjeku ili životinji, i biće koje ga podnosi, bilo čovjek ili životinja, kako je osjetljivo na njegove muke, dok on traje, pati opako ... Bijeli čovjek ... ne može imati prava, na osnovu boje svoje kože, da porobljava i tiranizira crnog čovjeka ... Zbog istog razloga, čovjek ne može imati prirodnog prava da zlostavlja i muči životinje."

Dr. Humphrey Primatt, 1776.

Živimo u duboko antropocentrističkom društvu. Antropocentrizam podrazumijeva da od svih miliona i milijardi biljnih i životinjskih vrsta koje sudjeluju u čudu života na ovom planetu samo jedna jedina ima vrijednost, tj. intrinsičku vrijednost, vrijednost po sebi - a to je dakako čovjek, upravo ona vrsta čiji su neki pripadnici ovo shvaćanje uobličili.

Antropocentristička paradigma je toliko čvrsto ukorijenjena u sve pore sistema, da toga gotovo nikad nismo ni svijesni - ona do srži ispunjava sve pore društva i izvire iz svih njegovih dijelova. Od najranijeg djetinjstva bila nam je neprestano danomice usađivana: obitelj, škola, crkva, mediji: knjige, časopisi, novine, filmovi, televizija. Tako je i danas: antropocentrizam nam gotovo posve jednako govori sa stranica Večernjeg lista ili Glasnika HDZ-a kao i iz Feral Tribune-a, posve jednako sa HTV-a kao i OTV-a ili Radija 101.

Jedna od najvažnijih odrednica koje karakteriziraju antropocentrizam je potpuni izostanak bilo koje vrste osim naše iz bilo kakvih etičkih razmatranja o dobru i zlu, iz razmatranja poželjne prirode našeg odnosa prema "drugima". Pod "drugima" se isključivo podrazumijevaju pripadnici naše vlastite vrste. Da li to znači da pripadnici drugih vrsta nisu "drugi"? Ako nisu "drugi", da li su oni "isti"? Ako nisu isti, što su oni uopće? Da li su toliko ništavni da se u našim raspravama odjednom pretvaraju u prah, prašinu ili zrak, i odjednom ponovo uskrsavaju pretvarajući se u stvorenja od krvi i mesa tek kad ih trebamo da bismo ih nemilosrdno eksploatirali, porobljavali, mučili i ubijali za naše pretpostavljene ciljeve i probitke.

Takva se situacija pokušava predstavljati najnormalnijom, i pritom se poteže mnogo argumenata. Među njima je često i tvrdnja da je uvijek tako bilo; no ona naprosto nije istinita. Među narodima s izrazitom biocentrističkom orijentacijom, osjećajem bratstva sa svim živim bićima su mnoga plemena američkih Indijanaca, a još jedan primjer društva koje je poštovalo sva živa bića je stara Indija.

Osvrnimo se oko sebe i uvidimo da postoje milioni i milijarde životinjskih i biljnih vrsta na ovoj planeti; ljudi su samo jedna među njima. Reći ćete možda da smo mi najviši oblik života, a svi ostali su ispod. Ali da li to opravdava zlostavljanje, mučenje, preziranje i neosjetljivost na bilo kakve patnje onih koji su ispod, a za koje smo mi odgovorni? Ako je tako, zar se isti princip ne bi mogao (ili morao) primjenjivati i na ljude? Da li su svi ljudi jednaki? Ne, ljudi se razlikuju po mnogim svojstvima (inteligenciji, snazi, karakteru, ljepoti, ...) i razlike, kao što je razlika između genija i idiota, mogu biti ogromne. Da li to znači da je puno manji zločin zlostavljati idiota u usporedbi sa zlostavljanjem genija? Ukoliko bi se prihvatio takav princip, morali bismo pod hitno mijenjati zakone!

Mi smo (u ovom trenutku) ljudi, i ljudi su najviši oblik života na Zemlji. Može biti ugodno saznanje da pripadamo najvišem obliku života na jednom planetu; ali mi ovu činjenicu koristimo da bi se prezirno odnosili prema svim drugim oblicima života. Pritom, čini se, nitko ne postavlja pitanje kako se uopće dogodilo da je bilo tko od nas kao pojedinac rođen kao čovjek, a neko drugo biće kao životinja ili biljka? Odnosno, da li mi uopće imamo ikakvih zasluga za to? Jer, ako nemamo, to znači da smo jednostavno imali puno sreće, dok su neka druga bića imala manje sreće, i to je sve! Drugim riječima, izvukli smo glavni zgoditak na velikoj lutriji rađanja, a ponašamo se u najmanju ruku kao da smo dobili Nobelovu nagradu, kao da iza toga stoji nekakva ogromna vlastita zasluga, godine mukotrpnog, sistematskog i strpljivog rada i truda poduprtih velikim talentom i znanjem.

S tog stanovišta, izvrgavanje ruglu, preziranje, zlostavljanje, korištenje kao objekata uvreda i pogrda onih živih bića koja su na lutriji života imala manje sreće i izvukla slabiji zgoditak posve je istovjetno hipotetskom postupku čovjeka koji bi, dobivši glavni zgoditak na lutriji ili Jack Pot na lotu, izvrgavao preziru, omalovažavanju i ismijavanju sve one koji nisu dobili, te si uzimao pravo da ih zlostavlja, muči i ubija zbog svojih pretpostavljenih ciljeva ili čak samo iz pukog zadovoljstva (?), bez ikakve grižnje savjesti, osjećaja niti žaljenja.

S ovog aspekta gledano, u osnovi postoje tri različita svjetonazora, sve ostalo su uglavnom samo varijacije na temu.

Po prvom, (oficijelnom) kršćanskom, ljudi su Božji miljenici (a da to ničim nisu zaslužili jer prije svog rođenja u ljudskom obliku nisu niti postojali. Bog ih je obdario besmrtnim dušama, dok ih sva ostala Njegova stvorenja nemaju. Bog je dao ljudima vlast nad svim ostalim bićima i životinjama, koje nije grijeh mučiti, zlostavljati ili ubijati, jer one nisu osobe (nemaju dušu). Osim toga, kažu da je jedna od osobina Boga koji je nekim svojim stvorenjima podario sve, a drugima ništa, te koji je tako širokogrudno dozvolio jednima da slobodno i nekažnjeno zlostavljaju druge - pravednost!

Drugi svjetonazor (materijalizam) kaže da nema Boga kao ni duša, i da postoji samo materija. Prema tome, mi smo rođeni samo jednom i kad umremo umrli smo zauvijek; sažetak ovog svjetonazora predstavlja izreka: "samo jednom se živi". Svaka jedinka, čovjek ili bilo koje drugo živo biće, doživljava iskustvo života na Zemlji samo jednom, i sa stanovišta te jedinke, u to iskustvo ona je bačena sasvim slučajno, hirom onoga što nazivamo slučaj, sreća (dobra ili loća). U to iskustvo bačena je iz ništavila, i čim ono završi, ona prestaje postojati, ponovo tone u ništavilo iz kojeg je nekim čudom tako nenadano izronila. U ovom učenju prisutan je još jedan momenat. Za razliku od teoloških shvaćanja koja vjeruju da su sve milijarde životinjskih i biljnih vrsta na ovom planetu stvorene odjednom, činom Božjeg stvaranja, materijalizam tvrdi da je do razvoja svih živih vrsta došlo evolucijom od najnižih, jednostaničnih oblika života prema sve složenijim i složenijim oblicima. Prema tom shvaćanju sasvim je jasno da ljudska vrsta ne bi nikad mogla nastati bez postojanja svih njenih prethodnika u tom lancu; ali začudo, ta činjenica nije nimalo uzdrmala narcisoidni, samoobožavalački trans ljudske vrste niti dovela bar do minimalnog poštovanja i minimalnog humanog odnosa prema drugim vrstama. Preziranje i omalovažavanje nižih oblika života s tog je stanovišta jednako kao kad bismo prezirali vlastito postojanje u dobi dojenčeta ili malog djeteta, kad nismo mogli čak ni hodati ni govoriti ni kontrolirati izlučivanja iz tijela - jer da nismo bili mala djeca nikad ne bismo mogli postati odrasli ljudi.

Treći svjetonazor utjelovljen je u istočnim (indijskim) filozofsko-religijskim učenjima kao što je vedanta ili budizam. Po tom učenju sva živa bića imaju jednaku intrinsičku vrijednost - ona se u određenom trenutku razlikuju po svojoj vanjštini, ali ne po nutrini. Ukoliko je Bog odgovoran za stvaranje živih bića, On je stvorio sva živa bića jednakim (da li bi pravedan Otac koji voli svoju djecu i mogao postupiti drugačije?). Nutrina svih živih bića je ista: to je životna iskra, životni princip - duša, a mnogobrojna i različita tijela samo su odjeća, ovojnice koje duše "odijevaju" i odbacuju. Jedan život niti je početak niti kraj - u vječnom kružnom toku postojanja sva živa bića prelaze iz oblika u oblik, iz tijela u tijelo, uspinjući se postepeno sve viće po ljestvici živih oblika - ljudski je oblik samo najviši među njima. On nije oblik "Bogom dan" nekim sretnicima - on je samo najviši stupanj u dugom putu uspinjanja bića od najnižih prema višim oblicima. Osim toga, jednom dosegnut, on nikom nije zagarantiran, kao što nije ni bilo što drugo na svijetu - sve ovisi samo o nama i o našim djelima - moguć je i pad, povratak u niže životne oblike.

Drugim riječima, po shvaćanju istočnih filozofija u svijetu je na djelu drugačija evolucija: evolucija svakog bića kroz mnogobrojna tijela i oblike - od najnižih prema najvišim. Bilo koji stupanj na tom usponu ne može se preskočiti, kao što se ne može preskočiti ni bilo koji stupanj u razvoju ljudskog bića: od zametka, preko njegovog postepenog rasta i oblikovanja dijelova tijela, udova i organa u majčinoj utrobi, zatim novorođenog djeteta koje raste i prolazi kroz djetinjstvo i mladost i konačno postaje formirani, razvijeni čovjek ili žena u svojoj punoj snazi.

Gornje razmatranje različitih svjetonazora provedeno je bez namjere da se neko od njih izdvoji kao ispravno, ali bitno je uvidjeti da je svaki od njih tijesno povezan s određenim implikacijama.

Osnovna implikacija materijalizma / darvinizma je da ljudska vrsta ne bi nikada mogla nastati bez postojanja svih njenih prethodnika u evolucijskom lancu, a što opet neizostavno implicira potrebu da sve te vrste cijenimo i poštujemo, i, kao što se kaže u pismu Indijanskog poglavice, odnosimo se prema njima kao prema svojoj braći.

Oficijelno kršćanstvo implicira da je u samoj osnovi svijeta koji je Bog stvorio nejednakost, a što dalje znači da je bio nepravedan, okrutan, i bez ljubavi prema bićima koja je stvorio, te da se pri stvaranju svijeta ponašao kao "pijani kockar", što dakako izravno i snažno protivrječi istodobnim i obilatim tvrdnjama oficijelnog kršćanstva o Božjoj pravednosti i ljubavi.

Indijski filozofsko / religijski sistemi impliciraju da u svijetu ispod očite površinske različitosti i nejednakosti vlada jednakost svih bića, pravednost i harmonija. Sva živa bića prolaze isti put, i ako su neka u određenom trenutku odmakla dalje, to jedino znači da su prošla stadije koja druga tek trebaju proći. Dakako, ovo implicira nužnost da se prema bićima koja su u ovom trenutku na stupnjevima nižim od našeg odnosimo s najvećim poštovanjem, brigom i ljubavlju.

[originalno objavljeno u fanzinu Comunitas, broj 7, 1997. godine]