Ankica Čakardić
Svaka konstrukcija
države je
bratska zajednica
Težnja [1] Zajednici bez zajednice Reproduciranje stanovitog stanja odnosa među ljudima, tj. o-državanje postojećeg sistema, zapravo govori o tome što je fundamentalna zamisao usustavljivanja države. U daljnjem tekstu govorit ću o državi u suvremenom smislu, pritom misleći na formalizirani aparat uređenja odnosa u društvu. Termin država tek uvodi N.Machiavelli, a državu kao zasebni aparat susrećemo tek u novome vijeku - i to kao apsolutnu monarhiju 17. i 18. st. - navlastitio u Francuskoj. Polis i civitas grčke i rimske tradicije, kao ni srednjovjeki izraz regnum, još nemaju značajke suvremene zamisli države. Ono što će ostaviti neizbrisiv trag pri formiranju modernih europskih država ponajviše je kontrola koja je dolazila iz vlasti, što je bio običaj u apsolutne monarhije, a ne ono što je primarno formiranjem države bilo predviđeno - osiguravanje opstanka svojih podanika i podanica. Druga bitnost koja se prenosi s koljena na koljeno kad se formira suvremena (liberalna) država jest govor o državi kao "bratskoj zajednici". U uvodnom dijelu knjige Politike prijateljstva Jacques Derrida ovakvom poimanju zajednice daje poseban značaj, uz variranje istog pojma na brojne načine, primjerice 'bratimljenje'. Ono što sasvim neospornim ostaje kod bratske zajednice jest podmuklost takvog pojma iz kojeg se nerijetko ne čuje, osim u opreznim pažnjama, androcentrična konfiguracija političkog. "Pojam političkog se rijetko pojavljuje bez izvjesnog srastanja države s porodicom, bez onoga što ćemo nazvati shematikom krvnog srodstva: podrijetlo, rod, vrsta, spol, krv, rođenje, priroda, nacija - autohtona ili ne." (Derida, 2001:18.-19.) U Bratskom društvenom ugovoru Carole Pateman se posebno osvrće na pitanje liberalizma, pa i demokracije, kao onih koji jamče slobodu u društvenoj sferi. Time cijelu stvar dovodi do pitanja o tomu gdje je zapravo zamišljena granica koja odvaja društvo od države, i kako je moguća sloboda svih u društvu ako se zalažemo za bratstvo i jedinstvo. "Građanska politička zajednica, stvorena bratskim društvenim ugovorom, oblikovana je prema slici samo jedne od dviju vrsti ljudi.", dakle prema muškoj slici. (Pateman, 1998: 39.) Problem privatnog i javnog osnovni je problem s kojim se susreće suvremena bratska država. Naime, ako liberalizam kao željena moderna opcija odvaja društvo od države, ne bi li na taj način osigurala slobodu i slobodnu ekonomiju društva, samim se time država (tj. javno) uzima kao ono koje pretpostavlja prisilu. Da bi idealistički liberalizam pomirio državnu prisilu tj. primjenu pravila/zakona kao onih koji su često na silu, on prevodi da je volja, a ne sila temelj države. (Nije potrebno posebno isticati da je ovo ključno mjesto gdje liberalizam postaje desnica). Nadalje, druga bitna komponenta liberalnog bratstva jest njegovanje obitelji kao onog tek predprivatnog, jer u sferu privatnog ulazi društvo s privatnim vlasništvom, uopće slobodnom ekonomijom i korporacijama. Budući da tako pretpostavljeno društvo mimoilazi eventualni položaj žene u sferi vođenja ekonomije, žena zapravo ostaje lišena tj. slobodna od takvog oblika privatnog, zapravo otvarajući sebi poziciju dvostruke privacije. (Pojmom dvostruke privacije nastojim oko isticanja ženina položaja u obitelji. Jednostruka privacija značila bi lišenost javnog, a dvostruka privacija pak lišenost žene u sferi privatnog - ekonomija i vođenje ekonomije, ostajeći pritom u domeni predprivatnog tj.obitelji). Neodvojivost države i porodice nikako ne znači mir i srastanje tj. odsustvo rata tih dviju politički bitnih institucijskih stupova, ono prije sugerira i želi nalikovati prirodnom slaganju jednog s drugim. Riječ je ponajprije o ženinom otuđenju koja poistovjećivajući se sa svojom porodicom djeluje posredno, i to prije nego samo i jedino kroz sebe, i takvim načinom (ne)pristupu javnom izgrađuje svoj društveni status. Valja posebno istaći činjenicu koja upućuje na to da žena poistovjećivajući se s porodicom i partnerom gubi mogućnost održavanja identiteta prije zasnivanja obitelji. Ona, uglavnom, nije u poziciji izbora, jer postajući dijelom porodice poprima prije svega porodični identitet, a tek onda, eventualno, održava svoj vlastiti. Različito od muškarca koji, osim što osigurano zadržava svoje ime koje mu barem donekle garantira održavanje kakvog-takvog identiteta, može odabrati svoj vlastiti ili porodični identitet. Ovakvo sagledavanje ukazuje na činjenicu ženina dvostrukog otuđenja - posredno (preko porodice) i neposredno (vlastitim odigravanjem društvenih uloga). Tu se zapravo otkriva problem žene u javnom, dakle državno-političkom svijetu, koji upravo ukazuje na strogu razdiobu ženina svijeta na privatne uloge i na one koje su pretpostavka javnog karaktera. Ako se građansko društvo kao sfera privatnog, sa značenjem koje je Hegel pretpostavio, suprotstavlja javnoj državnoj sferi, onda žena smještena u obitelj zapravo ostaje u predprivatnom području čime zapravo potvrđuje svoje obitavalište u sferi dvostruke privacije; jednostruka privacija u tome što je lišena javno-državnog ostajući u privatnom građanstvu, a druga jer je lišena sudjelovanja u ekonomijskom koje je pretpostavljeno kao privatno. Uzmakne li se korak-dva dalje do vrha javnog - dakle vlasti - od ekonomijske, preko znanstvene, do one političko-državne, jasnija će biti granica prostora do kojeg seže ženina afirmacija kao javnog bića; drugim riječima ona se na vrhu javnog ne afirmira, ne nazire. Za stjecanje poštovanja ili ugleda u, navodno muškim zanimanjima, žena se mora moći prilagoditi postojećoj muškoj običajnoj normi i metodi rada, što na kraju rezultira time da žene, primjerice, unutar znanosti postavljaju ista pitanja kao i muškarci. Sistemska matrica patrijarhalnog o-država-nja odnosa uređuje stvarnost kapilarno, i to na način da "svojom svakodnevnom aktivnošću robovi ne reproduciraju sebe i svoje gospodare samo fizički, već reproduciraju i sredstva kojima ih njihovi gospodari drže u ropstvu, kao i svoju naviku potčinjavanja autoritetu gospodara". (Perlman, 2004:5). Podjednaka će stvar biti u slučaju ženina djelovanja kao Druge [2] pri odigravanju rodnih uloga kojima potvrđuje svoju podređenost, i to ženskih rodnih uloga, a ne naprosto ljudskih kao onih koje zapravo imaju dekonstruirati, uopće nadići, pojam rodnosti. Teorijski govoreći žena jest pripadnica ljudskog roda, ali uopće praksa, pa tako i jezična, njeguje subordinaciju žene pod čovjeka, što kolokvijalni, i nerijetko standardni jezik, zapravo uzima kao obilježje muškarca. (Valjalo bi zaviriti u Rječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića iz 1998. i u istom pogledati i usporediti definicije žene i muškarca. Naime, muškarac je "odrasla osoba muškog spola", a žena "osoba po spolu suprotna muškarcu.") Najbliži primjer tomu u prilog ide već puno puta razmatrani slučaj kada žena za svog muškarca kaže da je on njezin čovjek, a što ne vrijedi i u obratnom slučaju. "Čovečanstvo je muško, i čovek ne definiše ženu kao takvu, već prema sebi; žena se ne posmatra kao autonomno biće". (Bovoar, Simon de, 1982:12). Nadalje, za problematiku, uvjetno, ženskog (sintagme polarizacije muško - žensko vrlo su nesigurne i klimave, naprosto radi pozicije nepreciznih rodnih identiteta), bitno je ustvrditi da se takvo pitanje žene ne sagledava i ne raskrinkava isljučivo sa stajališta postojeće konstrukcije ženskog, kao onog partikularnog s obzirom na opće-ljudsko, već da je neophodno sagledavanje i mijenjanje cjelokupnog sistema vrijednosti. Pitanjem postaju sve razine sistema i moći, na taj način manifestirajući izlazak u vanjski svijet potpuno napuštajući okvire porodičnog. To bi bio jedini način da žena u javnom postane ono aktivno-sudjelujuće, a ne naprosto pripadajuće, tj. pri-djelujuće. Svakako, bez biologijske potkrijepe znanosti pri definiranju postojećih (patrijarhalnih) vrijednosti, posebice u kapitalističkog sistema, stvar pribjegava nedovoljnoj jasnoći kad se u obzir uzima odoj i obrazovanje. Zato edukacija učvršćuje postojeće odnose moći terminima prirodno i protu-prirodno, gdje žena prirodno afirmira svoju moć unutar obitelji, a muškarac svoju prirodu kroz ekonomije i vođenje polisa. Pokušat ću u nastavku razraditi tezu o navodnim ženskim i muškim prirođenostima. Za reprodukciju bratske zajednice neophodno je utvriti podjele uloga, odnosno rada, koje se održavaju prihvaćanjem istih na svim razima na kojima se bratstvo pretpostavlja kao osnova tj. fundamenet produžetka postojećeg sistema. Misli se, zasigurno, na potpornje patrijarhalnom sistemu koji se nameću kao gotovi znanstveni modeli, odnosno paradigme, pa samim time zvuče i djeluju kao autoriteti, koji ne gaje sklonosti prema daljnjim propitivanjima istih zadanosti, a još se manje služe silom koja bi izazvanim protureakcijama eksplicitno otkrila stvarni nesimetrični odnos snaga moći. S obzirom na kapilarno djelovanje sistema moći, znači vaninstitucionalni karakter, vidljivost djelovanja sistema moći krajnje je neuhvatljiva, u stalnom je pokretu i iznova izvršavana. Upravo je to ključni trenutak - izvršavanje - u kojem se reprodukcija sistema obnavlja, tj. nastavlja. Karakter kapilarnosti otkriva mikropoziciju, znači pogled "odozdo" (Foucault, 1994) kao individualizirajući moment u kojem se jasnije uviđaju začeci prirođenosti kao kriterija za podjelu na žensko i muško djelovanje. U ovom se slučaju treba podsjetiti da termin djelovanje valja tretirati kao događaj nerutiniziranog prekida postupaka i navika, što u potpunosti izostaje kada se na razmatranje stavlja događaj kao djelovanje unutar sistemskog discipliniranja. Kao jedna od bitnih rutina kojom se sistem reproducira jest mislena determiniranost ženine prirodne sklonosti k rađanju i onoga što ne ulazi u konstrukciju ženskog - sklonost sudjelovanju u političkoj zajednici kao nužnom odrazu slobode u javnom. Zadane uloge i norme ponašanja u društvu, u tzv. prostoru za muška zanimanja, podjednake su za ženu i muškarca. Time se ženi podmeće takav sustav vrijednosti koji ona nije u mogućnosti prihvatiti ili ne. Dvostruki zadatak žene, koji slijedi iz sistema vrijednosti, sastoji se u prilagodbi zadanom modelu odigravanja uloga i izlasku iz njezina prirodna obitavališta - dakle porodice. Izlaskom iz porodice i ulaskom žene u polis, postojeći sistem i odnos moći, napose ekonomijske, zahtijeva redefiniranje odlučujuće bitnih pozicija. Time se pitanja istine i znanja nameću kao nevidljivi - dakle, vaninstiucionalni - "učinci moći koje oni induciraju i koji njih reproduciraju (...); istina je efekt stvoren zahvaljujući se mnogostrukim prisilama" (Foucault, 1994:160). Mnogostruke se prisile ne reflektiraju institucionalno-konvencijskim konstruiranjem, sustavi strukturalnih prisila ne dolaze s vrha. To se ponajviše prakticira u tzv.razvijenim demokracijama, gdje postoje brojni mehanizmi koji kontroliraju insitucionalno-formalne aparate. Konvencije, kao jedno od aparata društveno-državnog bića koje sa svojim karakterom naputka sugeriraju građanska prava bilo kojeg tipa, napose zaživljene u demokracijama s nabijenim liberalnim težnjama, otkrivaju jaz teorijskog i onog ozbiljenog. (Brojne konvencije imaju iznimno zanimljiv sadržaj; primjerice, tekst Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena Povjerenstva Vlade RH za ravnopravnost spolova iz Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova polazi od osnovnih načela temeljnih dokumenata UN-a, a svojim tekstom upućuje na iznimnu osviještenost kad su u pitanju različiti oblici diskriminacija žena. Uz nekolicinu nedostataka tog teksta (npr. nepreciznost baratanja terminima i sintagmama poput čovjek - uvodni tekst Konvencije; prikladana mjera - DIO I,čl.5.; uključujući sankcije kada je potrebno - DIO I, čl.2.b, itd.), isti postaje krajnje smiješan zbog njegova neprimjenjivanja. Na taj način on potpuno gubi na snazi poprimajući karakter fikcije, a još postaje opasnijom činjenica koja ukazuje na lažni karakter navodne težnje za ukidanjem diskriminacije. Takvi formalni institucionalni napisi prividno daju izgled brige oko oštećenih, ugroženih manjina - Drugih, dok se zapravo postojeći jaz još više produbljuje; ono što uvijek iznova ozbiljuje postojeće društvene odnose, pa i one diskriminacijske, je svakodnevna praktična aktivnost i njezina reprodukcija.) Upravo uperena pažnja k vrhu moći, kao svojevrsna kontrola moguće samovolje vlasti, iz vidika gubi pravi, zapravo raspršeni sustav djelovanja moći. Na taj način rušeći klasičnu misao o tome da moć seže odozgo, susrećemo se s dvije bitnosti. Prva, progovara o potpuno pogrešnom usustavljivanju državnog aparata i mehanizama kontrole vlasti, a druga naglašava poziciju slučajosti, odnosno namjernog pri takvom usustavljivanju. Na ovaj način mišljenje jasnije podcrtava sraz teorijskog, dan kroz primjerice konvencije ili pak ustav, i realne primjene regulativa, jer je pažnja pogrešno usmjerena i samim time se dubljom analizom odražava kao lažnost, pa i licimjerje. Središnja točka problema u ovom slučaju upravo naglašava i usmjerava pažnju na reproduciranje sistema ne kroz različite postojeće klase, već svakodnevnim životom. Kad se govori o patrijarhalnom sistemu modernih demokratskih država ova komponenta svakodnevnog života posebno dobija na snazi. Ono što uvijek iznova obnavlja nesimetriju muškog i ženskog nije isključivo zakon, ustav i sl., nego sustav navika, navika potčinjavanja, običajnih normi i potpuno simulakrumskih postavki o prirodnom. Ako je težnja usmjerena prema modelu društva liberalnog, točnije neoliberalnog tipa, onda se, konačno, može ustvrditi da formalni državni napisi razvijaju prostor pseudoravnopravnosti ili pseudojednakosti. U tome se zapravo krije čar liberalnog kapitalizma kao dihotomije državnog i društvenog, koje se nadalje podvaja na muško i žensko. Nadalje, zbiljska reduciranost subjekata na spol, koji naprosto jednom od ta dva pripadaju, poučava društvenim ulogama u svim svojim različitostima. Kao rezultat toga slijede prirodne različitosti, različitosti uloga i moralne jednakosti usko vezane uz ono čemu navodno država i društvo teže - naravno u teorijskom smislu. Inzistiranje na jednakosti je potpuna besmislica, osim ako nejednakosti ima. Liberalizam koji uz slobodu teži jednakosti zapravo naglašava postojanje nejednakosti. S obzirom da sa slobodom možemo baratati čak u smislu gradacija, znači više - manje slobode (što je također svojevrsni apsurd), to nije slučaj s jednakošću. Jednakost ne može biti viša ili manja, ona postoji ili ne postoji, osim, ako je u suodnosu s nečim, onda je ona nečemu više ili manje jednaka. U francuskoj Deklaraciji mira iz 1789. kao preteči napisa liberalizma, zajedno s liberalnom krilaticom Sloboda, Jednakost, Bratstvo, stoji "čovjek Jedan, to znači čovjek Brat, a to znači čovjek Slobodan (...) te godine odjeknulo je muško doba, istinsko rođenje liberalne države kao muškosti". (Derrida, 2001: 399). Država kao biće u potpunosti ustrojeno prema biologijskim predrasudama i kao ona koja potencira nepostojeće muško-ženske uloge, stvara rodove, ne bi li na taj način potpuno simulirala muško-ženski svijet. Tu, na ovom mjestu ženin svijet postaje tzv.privacija - obitelj, a muškarčev svijet javni svijet - polis. Time jasnijim postaje da je država zapravo simulacija tj.pseudo opća zastupnica svih građana/ki. Ona se ustrojava na lažnim, i samim time prividnim temeljnostima, koje otuđuju ženu ostavljajući joj dojam zagarantirane sigurnosti. Ovdje, još jednom, žena svjedoči dvostrukoj otuđenosti - uopće državnoj, a onda iz toga i svijetu koji počiva na prividnim - spolno-rodnim - vrijednostima. Utoliko, ako je neophodno dekonstruirati rodnost u korist cjelovitije slike svijeta, neophodno je i dekonstruirati državu samu. Način na koji Jacques Derrida u Politikama prijateljstva razlaže problem prijateljstva nas upućuje na činjenicu da ono kao jedan od temelja na kojem zajednica počiva izvorno i potpuno pripada politici. Sve ono što se događa u polisu zapravo je djelo prijateljstva. Prijateljstvo koje se naziva političkim zasnovano je na udruživanju, odnosno, na zajednici s obzirom na korist. Suvremeno mišljena država sa svojim ekonomijskim zakonitostima nije država u pravom i potpunom smislu ako ne zadovoljava kriterij neke koristi, uvjetno rečeno - profit. U tom smislu granica javnog svakako da unutar sebe nikad ne povlači porodicu, osim u slučaju ako od nje ima koristi. No, sasvim logično, porodica kao prirodno područje žene, i kao predprivatno, može doprijeti do političkog tek ako postane dijelom privatnog, i to samo na način ženina igranja uloge kao vlasnice ekonomijskih dobara, tj. na način ekonomskog osnaživanja nužno napuštajući obitavalište porodice. Posebno uočljiv primjer državnog uključivanja žene kao političkog bića u javno jest zahtijevanje volje žena za izvršavanjem sistemsko-patrijarhalne zadaće poput one za poboljšavanjem demografske slike. Tu, na ovom mjestu ženi se podmeće poziv da odigra bitnu političku ulogu, da učini nešto za svoju državu. No, i ovaj zadatak proizlazi iz čudnovate veze crkve i države, kada religija nastupa kao saveznica patrijarhalnom sistemu, i kad porodica i majka, navodno, postaju bitne u političko-javnom smislu. Svakako, stvar je tu još snažnije prebačena do apsurda gdje se ženina javna zadaća ponovno odvija u prostoru dvostruke privacije - tj. u kući, gdje ju se dopunski disciplinira da ne misli drugačije od onog pretpostavljenog - mjesto joj je u okviru porodice. (Naglasimo činjenicu, prvi puta glasačko pravo za žene uvodi 1893. Novi Zeland, Švicarska tek nedavne 1970., a Peru i Zimbabve 1979.). Čini se potpunijim slučajem ako se posveti pažnja još jednom novumu, naime, riječ je o još jednoj sferi koja premašuje i građansko i granice državnog, prelazeći u prostor naddržavnog. Nesumnjivo, riječ je o svjetskom, svjetskoj zajednici, uopće o globalizmu, globalnosti i globalizaciji. Termin porodica posebno postaje zanimljivim kada se želi impregnirati nazivlje globalnog svijeta nazivom 'globalna porodica', želeći se time prikazati kao prijateljska zajednica, zajednica nadnacionalnog odraza brojnih država koja bi karakterom porodice htjela ostaviti dojam zajedništva bez koristi, za razliku od političke zajednice koja na njoj počiva. Svjetska Zajednica bez koristi? Čini se da odgovor ovog pitanja otkriva nesporazum nastao iz želje da upravo Svjetska Zajednica zauvijek pogubi političko u korist društvene slobodne ekonomije. Tako mišljena globalna porodica - "Bratski kontinent" razbija okvire obostrukih privacija, djelujući na taj način pak kao trostruko ženino otuđenje. Uskraćivanje eventualnog javno-političkog identiteta, pogubljenje državnog identiteta u korist naddržavnog, čini se da svaki novi vanjski okvir zajednice zapravo još dublje reproducira otuđenje čovjeka, pritom kao rezultat konstruirajući nešto što sebe naziva postmodernom formom identiteta. Budući da privatna zajednica, državna zajednica i naddržavna zajednica neprestance iznova dobetoniraju i reproduciraju otuđenost, razrješenje bi valjalo potražiti u nekoj Zajednici bez ovako razumljivanih zajednica. Svakako, u ovako bizarnom trenutku ne samo da se manje bizarnim čini razrješenje bratske države približavanjem Nietzscheovu zahtjevu zajednice bez zajednice, nego nužnim postaje stvaranje Zajednice bez klasičnih patrijarhalnih ideja vlasti, države i autoriteta. Bilješke:
Literatura:
|