Određeni ili neodređeni politizam opozicijske negativnosti podcrtava odluku kao važnost onog političkog. Političko je utoliko više političko što je antagonističkije, a oprečnost je utoliko oprečnija što je političkija. Društveni svijet uzet kao antagonizam, pa onda posebice, i političko-društveni svijet, ne može egzistirati i realizirati bez pretpostavke odluke. Demokracija, kao trenutno najželjenija težnja, ne može realizirati društvo bez odluke. Probajmo sagledati kako izgleda tzv.slobodna odluka neke demokracije.

Iz onoga što bi trebalo uslijediti želim, između ostaloga, istražiti problem nekog odabira iz već "recikliranih opcija", te ukazati na to da se nikada ne realizira mogućnost neke pojedinačne odluke, kao one koja pokreće biće i daje mu živost kroz čvrstu namjeru, ne bi li na taj način uopće potvrdio sebe kao politički subjekt koji o odluci odlučuje i pred-postavlja ju. Time želim ustvrditi da u tzv. slobodnom prostoru za odluku, odluka ne postoji, kao ni slobodni prostor za nju iz koje bi trebala proizaći konzekvenca kao tzv. slobodna odluka.

Na makro-društveno-političkoj razini odluka ne doseže svoju potpunost u aktualizaciji, a onda pogotovo ne u realizaciji, jer, zapravo, postoji samo pseudoslobodan prostor koji "kaopostoji" bez pristanka pojedinca i moguće realizacije svoje eventualne odluke. Tek na mikrorazini [1], kao "slobodnom" prostoru, biće može utjeloviti eventualnu odluku realizacijom. Od tuda se tek može kretati u iz-nošenje odluka (a ne do-nošenje, kako je to uobičajeno shvaćeno) na društveno-političku razinu, i tek se tada može pretpostaviti slobodan prostor za odluku slobodnu od vanjskih prinuda. Realizacija odluke na makro razini, uzeta u ovom smislu, odvija se bez pristanka pretpostavljenih pojedinaca. Upravo se to događa u demokracijama.
To znači da se političke odluke, primjerice odabiranje lijevog ili desnog smjera, odvijaju u uokvirenom, pa samim time i ograničenom, prostoru, u kojem se kao temelj ne postavlja mogućnost da se uopće odlučuje, već se uprizoruje tzv. slobodan prostor za donošenje, točnije: iznošenje odluka. U tom pseudoslobodnom prostoru postoje alternative koje nije netko sebi odredio, već ih je netko za nekoga postavio kao eventualne mogućnosti odluka, a takve se odluke uzimaju kao jedine koje se na makro-društvenoj perspektivi mogu realizirati. Suprotno tomu stoji odluka kao razotkrivanje samo, a takva odluka zapravo je pristanak na oslobađanje odluke, odnosno odlučivanje za sebe, pa tek onda za nekog odnosno nešto drugo. To se zove slobodnom odlukom kakvom bi odluka isključivo trebala biti; to bi se tek tada moglo nazvati mojom odlukom da odlučujem. Ovime potvrđujem svoj stav da u demokracijama postoje samo prividi odluka, jer one kao takve isključuju slobodu odabira čovjeka na osobnoj mikrorazini.

"Politička slobodnost kazuje da je polis, da je država slobodna, religiozna slobodnost da je religija slobodna; kao što slobodnost savjesti znači da je savjest slobodna; dakle, ne da sam Ja slobodna od države, religije, savjesti." [2] To bi prije bila sloboda politike ili religije da uokviri područje u kojem se sloboda da realizirati kao odluka za biti-slobodnim. To se daje kroz nadzor, kao imanje kontrole nad slobodom odluke. "Gotovo nam se čini da se obaveza odlučivanja vraća s toliko različitih strana, gotovo je, kao takva, utjelovljena u nama da je više ne primjećujemo kao posljedicu neke moći koja kao da prisiljava; čini nam se, naprotiv, da odluka, najdublje u nama pritajena 'traži' samo da se objelodani." [3]
To je zamka. Na makro razini čini se kao da pojedinac odlučuje nešto, da on oživljuje svoj politički telos [4] i uopće telos političkog. Ali, to je nadzor nad odlukom u suženom i ograničenom pseudoslobodnom prostoru. To je grebanje po površini, i to jedva da ima veze s odlukom kao izuzetnošću događaja kao onoga politički bitnog.
U nekim, sve sablasnijim, željama da se društvo depolitizira događa se sljedeće. Naime, budući da depolitizacija ne mari za neutralizaciju, nego za iskakanje iz ograda "političkog", društvo, pa onda i prostor za donošenje odluka, više nije izuzetno mjesto, nego odraz nečeg nečovječnog i bolesnog. Što znači kada "ratno stanje" nekih "zaraćenica" izađe iz okvira tzv. politizacije, a pritom neophodna neutralnost u svojoj želji za neodređenjem, gubi?
Odgovorom na ovo pitanje dolazimo do sagledavanja onih datosti koje legitimiraju realnu politiku. Time mislim na odabire i načine kojima pojedina politika legitimno razrješava specifične probleme. Kada se neka politika zavuče duboko u totalitarizam, ili neki drugi oblik vlasti kojim navodno želi postići što veći probitak društva, a na račun onoga što smatra depolitizacijom, to rezultira onim što stvarno nema veze s ljudskim. To su krajnja izrabljivanja ljudi, ratovi, genocidi, i slične krajnosti.

Pokušat ću sada samo dotaći još jedan problem; to je naime, pitanje 'izbora' [5] i "izlaska na izbore", a tome sukladno promotrit ću izbor/e kao svojevrsnu odluku i kako se izbor ponaša s obzirom na pretpostavku slobodne odluke.
Taj famozni prefiks -iz- u glagolu 'izaći' mislen kao napuštanje ograničenog prostora, još naglašeniji u frazi "izaći na izbore", gdje se strmoglavo sudara s glagolom 'boriti', gdje -iz- naglašava svršenost radnje, ali istovremeno dobivanje. U suvremenom političkom diskursu, na društvenoj makro-razini, izbor postaje prototipom odluke. On postaje varkom, performansom navodnog antagonizma nekih opcija. Prostor te "borbe" nekih zadanih 'iz' (sada u smislu između nečega i nečega) je pseudoslobodan. To je kao borba koja je već dosegla svoj svršetak, bilo pobjedni ili poražavajući u svom kvalitativnom značaju. Stoga, izbor u takvom okružju postaje besmislenim, ili još gore, paradoksalnim. Naime, sloboda - kao cilj - ovdje može biti samo u ograničenim datostima, i kao takva, ona je uvijek fragmentarna i uvijek kvazi-slobodujuće-prohodna. U ovom slučaju čvrsta namjera, u ozračju onoga što smo postavili u sadržaj odluke, izostaje, stoga se tu, na makro-razini, ne može govoriti o izboru kao eventualnoj odluci.
Kako izborima manjka svrhovitost namjere, i to one čvrste, oni postaju praznijima u svojoj sadržajnosti, pritom, gubeći svoju čvrstoću uspavljuju kritičnu masu. Kad se izbori svedu na nešto drugo nego na odlučivanje, onda oni poprimaju značaj neke druge datosti.

Oprimjerimo to na patologiji nekog društva koje već u svojoj bazičnosti umanjuje bitnosti poput odluke, odnosno u ovom slučaju izbora. To je otprilike onda ovo - odabir neke opcije onda više nije odluka u bilo kojoj svojoj mogućnosti, nego je to odabir u smislu hoće li društvo kao takvo ići napredovanju ili nazadovanju. Zato, izbori, toponimski gledano primjerice na razini Hrvatske, nemaju veze s eventualnom realizacijom slobodne odluke. U ovom bi slučaju tzv. bojkot izbora, uzetog kao odluka, bio bojkot mogućeg pomaka patologije društva prema naprijed. Taj 'iz' kao prefiks u glagolu 'birati' nema svoje osnovno značenje u razrješenju nekog politizirajućeg antagonizma, već on ovdje, u patološkoj društvenoj strukturi, nosi značenje iz-laznosti iz gubitka političkog. On tu nema veze s odabirom, to je reproduciranje već unaprijed zadanog scenarija kroz nekolicinu nekih izbornih varijanti. Drugim rječima, izbori su laž. Pa što se tu zapravo zbiva?
Naime, tu se radi o uobičajenosti da su politika reda i stabilnosti i politika napretka i reformi podjednako neophodni element za zdravo stanje političkog života, sve dok jedna od njih ne poveća svoju duhovnu moć toliko da postane istovremeno politika reda i politika napretka i da zna razlikovati što treba zadržati, a što odbaciti. Svaki od tih načina mišljenja se koristi nedostacima drugog, ali upravo to suprotstavljanje u velikoj mjeri održava i jedno i drugo u granicama razboritosti zdravog razuma. A, to se upravo događa s izborima, u već spomenutoj toponimskoj jedinici, gdje oni gube smisao one eventualne odluke kao onog oslobađajućeg kroz bit političkog, gurajući izbore samo u pravcu politike napretka koji kaotizira i narušava harmoniju političkog kao eventualni red. Tu, u ovoj točki pitanje izbora kao odluke u demokraciji poprima sasvim jedan drugi značaj kojim zapravo ismijava slobodu pojedinca uzetu u svom cjelovitom značenju.

Ima li razlike u ženskoj i muškoj eventualnoj realizaciji moguće odluke, pokušajmo i ovaj bitan moment na trenutak uzeti na razmatranje. Odluka kao politička vrlina i vezano za to, odluka kao ratnička hrabrost, izlaganje smrti i ubijanje, pokušat ću ovome ugrubo ući u trag; takva odluka je uvijek bila muškom vrlinom u svom androcentričnom ispoljavanju. Krajnje se sporo i tako bolno primicao pristup žene pravu građanstva. Na mikrorazini odluka u svojoj realizaciji ne poznaje rod i spol; tu se uzimaju bića s nekom svojom svrhom. Na makrorazini simuliraju se nepostojeće razlike; jer, ako se u obzir uzimaju samo bitnosti koje nisu poopćene, nego su kao pseudo-za-svih, onda neka eventualno ženska odluka postaje marginalnom. Pa koje su to kvazi-bitnosti za današnju makropolitičku društvenu sferu? Vlast, moć, snaga, ekonomija, vojska, milicija, crkva i sl.; gdje je tu figura žene, gledano kroz povijest? Muškarci, muškarci, već vjekovima rat, i odjela, šeširi, uniforme, ratnici, mantije, pukovnici, generali, partizani, stratezi, političari, profesori, teoretičari politike, teolozi... Kako odluke vezane za ta pitanja mogu sezati i zadirati u ono bitno žene, ako se pretpostavlja različitost na toj i takvoj makrorazini?

Bez davanja jasnog odgovora na ovo više retoričko pitanje ustvrdit ću da takva pojavnost zaista ne treba čuditi jer, na kraju krajeva sad možemo još jednom podvući, makrorazina nikad ne zadire u bit, ona se zadovoljava površnim strukturama.

Ono što se, primjerice, kao zauzvrat tu pojavljuje kao, već povijesni, problem je tzv. histerizacija žene, odnosno, ženskog tijela, kako to Foucault naziva. Sukladno tome, makrorazina demokracije potencira ovu razliku, koja u sebi samoj rađa još veću nepravdu i paradoks. To je u stvari traženje "nekompetentne" društvene razine ili strukture da 'odluči' o problemu te rodno-spolne nejednakosti, koja to nije u stanju, a koja zauzvrat "kreira" tzv. proces histerizacije ženskog tijela. Povijest je pokazala da se odluka kao takva, u velikom luku, zaobilazi, ne samo u pitanjima 'ženskog', nego i pitanjima kako izbora, tako i slobodne odluke. No, neka "prohodna" sloboda dana kroz cjelovitu odluku, kako kroz cjelovitost muškog svijeta, tako i u cjelovitosti onog tek u naznakama, ali snažnog, ženskog, na makro razini nikada neće biti uzeta kao pseudoodluka, a tako, posebice, ni prostitucijom onoga što se priviđa kao odluka - izlazak na izbore.
Ako budućnost nastoji oko odluke i onog njezinog "možda", i ako je nedjelatnost budućega jedan od bitnih uzroka neprestane okrenutosti u tom smjeru, čije usmjerenje nitko još ne poznaje, onda neka se tradicionalna težnja da se dođe do budućnosti kao do onoga bitno drugačijeg od svega već raspoloživog, su-potstavi sustajanju pred zatvorenošću koja uprizoruje odluku kao ono tek možda u nekoj budućnosti ostvarivo.

Klica slobode u cjelovitom smislu leži u istovremeno odigravajućoj odluci da odlučujem i da odlučujem neodlučivati. Konačno, snazi onoga u anarhističkom odmah i sada, preostaje da, i nakon samo zamislive realizacije slobodne odluke kao krajnje biti političkog, u obzir uzme baš tako mislenu cjelinu.

Bilješke:

1 Uzimam da se neki "dijalog sa samim sobom" odvija na mikrorazini, a da se dijalog na društvenoj razini, dan kroz politiku, sistem i sl., odvija na makrorazini.

2 M. Stirner, Jedini i njegovo vlasništvo, Izvori i tokovi, Zagreb, 1976., str. 81.

3 Michel Foucaul, Znanje i moć, Globus, Zagreb, 1994., str. 44.

4 Telos političkog - uzet kao bit političkog.

5 Kada u tekstu razrađujem problem izbora, onda mislim na demokratsko-državni čin građana.