Ankica Čakardić
Odgoj i obrazovanje stava bez stava
| Ni u najživljoj mašti
ne možemo predvidjeti potencijal Emma Goldman, Tri greške suvremenog govora o odgoju 1. Fraza biti odgojen/a, odnosno kako joj se semantička komponenta danas institucionalizirano poslužuje, znači zapravo način kako se nastojati ponašati u skladu s navikama koje priliče društvu. Dakle, ovo je prije svega odgoj za nekoga, nešto, a nikako ne za sebe. Tu se odvija prvi promašaj, jer fraza kao takva, krajnje s površine zagrabljena, skroz izmiče onome što se pretpostavlja u okvirima slobodnog društva - sloboda kao određenje gdje je čovjek bitno biće mogućnosti. Drugim riječima, čovjek u okvirima mogućnosti bira ono što njemu priliči, a ne nekoj apstraktnoj zamisli društva. 2. Drugi bitan moment promašaja površne ideje usustavljivanja odgoja putem institucionaliziranja jest predočavanje škole kao onoga koje, isključivo samo imenom, sugerira da ima neraskidivih veza s izvornim značenjem grčkog izraza shole; ono je predstavljalo iskonski slobodno vrijeme gdje se zbiva ono stvaralačko, preko carstva nužnosti. Tome je krajnje suprotstavljen sistem, odnosno sustav za proizvođenje potreba - kapitalizam - kao ono neophodno, a samim time i nužno. U tom smislu naučeno prihvaćanje potreba sistemske nužnosti, pa tako i onih odgojo-obrazovnih, lišeno je onog istinski slobodnog vremena -shole - koje u svojoj pretpostavci njeguje odgojivost preko zadanih potreba kao onog nužnog. Ono što se kod shole otkriva kao nužnost jest zabava i to kroz dokolicu mišljenu kao veselje, radost i interes za učenjem. Na ovaj se način razotkriva da je jedini istinski način odgoja moguć samo kroz ugodu i zabavu. Uzme li se postojeći sustav odgojno-obrazovnog procesa, čini se, da on nikako ne nastoji oko promišljanja škole kao nužne zabave i lišenosti potreba za prividnim potrebama u kojem se biće odgaja u onom krajnje stvaralačkom, a ne puko mehaničkom smislu. [1] 3. Uz frazu biti odgojen, potom vulgariziranje pojma shole, lako dospijevamo i do treće nevjerojatnosti. Tu se, naime, radi naprosto o krizi i otuđenju sebe. "Najznačajniji simptom krize, koji upozorava na njezinu dubinu i ozbiljnost, jest taj da se ona proširila na takva predpolitička područja poput odgoja djece i obrazovanja, gdje je autoritet, u najširem smislu, oduvijek bio prihvaćen kao prirodna nužnost." [2] S obzirom na zgotovljenost sistema kao autoriteta ili dogme, stvaralačko se biće u političkom, teorijskom i pojetičkom smislu gura kao biće koje tu, odnosno tamo pripada, i ne uzima ga se kao ono koje jest, koje nije tek samo pripadanje. "Ljudska priroda nije mašina koja se gradi prema nekom modelu i postavlja da radi upravo ono što joj je propisano, već drvo koje traži da raste i da se širi na sve strane prema težnjama svojih unutrašnjih sila koje ga čine živim bićem." [3] Sada kada kao da je društvo nadvladao individualnost, opasnost koja prijeti ljudskoj prirodi nije preobilje, već nedostatak ličnih pobuda i sklonosti. Ljudi se zatupljeno pitaju: 'što se danas voli, nosi...'? Ili, 'što obično rade ljudi istog položaja i meni sličnog imovinskog stanja'? 'Moram im biti nalik.' Reprodukcija sistema mehaničkog obrazovanja Ovako uskogrudna egzistencija štiti život pun predrasuda. Tome su u bitnoj mjeri pridonijele sistemske institucije poput crkve, države, obitelji i škole. One se kao memento pojavljuju svaki put kada je u pitanju svrha krajnje rascijepljena na mušku i žensku prirodu. Tu se uči i odgaja da čovjek pripada ovom, odnosno onom spolu, determiniran svojom biologijom, a uloge roda redovito prate određeni spol. [4] U pokušaju da se djelomično razotkrije, namjerni ili nenamjerni, razlog konzumiranja odgoja kao takvog, kao isključivo mehaničkih navika muškog, odnosno ženskog svijeta, pitanjem postaje uloga obrazovanja kao pridodanih naputaka koji dodatno, između ostalog, učvršćuju establišment takvih institucija odgoja. Je li suvremeni odgoj u svojoj odgojivosti predpostavio gotove datosti kao potrebe koje su tu da se na odgojeni način zadovolje, a bez propitivanja istih i načina ostvarivanja istih, i, individuira li sistem odgoja znanja koja potom lišavaju čovjeka njegove individualne odgojivosti? Sistem zaobilazi objavljivanje znanja koja su nerijetko višak podataka, no, činjenicom njihova postojanja suvremenost sve više barata. Tome u prilog ide i trend elitnog liberalnog individualizma [5], a samim se time i politizacija nameće kroz lijevu ili desnu tendenciju u odgoju i obrazovanju. Ispipavajući kako funkcionira suvremeni liberano-kapitalistički odgoj, možemo se zaustaviti kod činjenice koja ukazuje na reproduciranje određenih odgojnih navika i to upravo na način na koji sistem kapitalističog uređenja društva sebe pretpostavlja prije svega. Može se odmaći korak dalje i bez susprezanja ustvrditi da se takav oblik reprodukcije odražava i na navike: "Svakodnevna aktivnost robova reproducira robovlasništvo. Svojom svakodnevnom aktivnošću robovi ne reproduciraju sebe i svoje gospodare samo fizički, već reproduciraju i sredstva kojima ih njihovi gospodari drže u ropstvu, kao i svoju naviku potčinjavanja autoritetu gospodara. Ljudima u robovlasničkom društvu odnos gospodar-rob izgleda prirodno i nepromijenjivo. Međutim, ljudi se ne rađaju kao gospodari i robovi. Robovlasništvo je poseban društveni oblik, kojem se ljudi potčinjavaju samo u vrlo specifičnim materijalnim i povijesnim okolnostima." [6] Društvo koje funkcionira isključivo hijerarhijski stvara shemu, odnosno sistem, u kojem se, uz rijetko oslanjanje na moralnu intuiciju, događa to da pojedine strukture društva i individualnosti potvrđuju zadane obrasce odgojivosti djelovanjem na zadani odgojeni način. Upravo tako kapitalizam i društvo uređuju stvarnost koja se bitno jednostavnije kontrolira, a u skladu s time se i nameću vječne potrebe za konzumiranjem određenih odgojnih karakteristika. Upravo tako sistem na brz način poučava kako, primjerice, biti normalan, gdje se prikriva da ista kvaliteta zapravo znači usvajanje određenih obrazaca sistema kapitalističkog društva, a hoće se sugerirati navodna prirodnost tog i takvog odgojnog, odnosno odgojnovrijednosnog, postupka. Gotovo je i više od normalnog da "moje dijete, kao i sva druga normalna djeca, slavi rođendan u McDonald'su", i da se vrijedne domaćice stalno i iznova poučava kako najkvalitetnije konzumirati. "Ja naprosto moram kupiti i ovaj deterdžent iznimne kvalitete, Marica kaže da joj sve blista više nego ikad!" Onog trenutka kad je područje politike spoznalo da mu treba institucija izvan borbe za vlast, odgoj, ali i obrazovanje, postaju slikom državno-društvene stvarnosti. Tzv. nepristranost tih i takvih institucija nerijetko ima za zadatak odigravati igru u kojoj se sukobljavaju istina i laž, odnosno istinito i lažno, upravo onako kako to i u politici biva kad nastaje višak informacija, prividna istina, odnosno laž, i kad takav sustav potreba postoji kao jedini moguć i kao takav postaje nužnim. Istinito i lažno No, promatrajući odnos istinitog i lažnog u sferama političkog, izmičemo problematiziranju istinitog i lažnog u mišljenju. "Filozofska istina se tiče čovjeka u njegovoj pojedinačnosti, i samim time je po svojoj prirodi apolitična, za razliku od istine iz podučja politike, gdje ona unutar sebe čuva element prisile i ima despotski karakter." [7] Kao takva, dakle politička, ona se ne tiče isključivo i samo pojedinca, ona mora imati sugovornika u smislu, primjerice, autoriteta, ili u najmanju ruku nekoga ili nešto prema čemu se usmjerava ili s čim se stavlja u odnos. Prisila, despotski karakter, dogma ili autoritet daju mi se izvana, a ne iz mene - pojedinca. To bi bio najočigledniji primjerak različitosti istine iz mišljenja i ona koja postaje javnom, odnosno političkom jer se ne nadaje iz sebe, već od nekoga/nečega drugoga. To se još jasnije vidi u odnosu mišljenje - činjenica, gdje je očito da se s nepoželjnim mišljenjem može raspravljati, odbaciti ga, ili se s njim nagoditi, ali nepoželjne činjenice posjeduju razarajuću upornost koju ne može pomaknuti ništa drugo do čistih laži. Stoga, mišljenje ne može biti bitnom odlikom političkoga, već to mora biti činjenica koju se da kontrolirati i tretirati prema vlastitom interesu. Povlaćeći paralelu laži u području javnosti i onoga što ona reprodukcijom proizvodi kao potrebu, i sagledavajući stvar s pozicije stvaralačkog pojedinca kao subjekta aktivnog u odoju, na umu se mora imati odlika akcije kao dinamičnosti koja mijenja, a ne samo reproducira. "Dok je lažov čovjek od akcije, istinozborac to nije... istinitost nikada nije bila ubrajana među političke vrline." [8] Sistem edukacije reflektira šire kontekste sistema, i to upravo na način da potvrđuje zadanosti date institucionaliziranjem. Na ovaj način jasnije se očituje neophodnost slobode u konstituiranju odgoja mislenog kao odgoj iz sebe, a ne odgoj od/za drugoga ili nešto drugo. Da se iz odgoja isključuje propitivanje shematiziranog uređivanja stvarnosti i da se mehanički produžuje određeni način života, potvrđuje činjenica koja ukazuje na potrebu liberalizma, na potrebu upravo politike, da sve više surađuje s institucijama izvan borbe za vlast, kao što su institucije odgoja i obrazovanja, uključujući prosvjetu, obitelj, crkvu i sl. To je onda i neupitno prihvaćanje zadane istine u kojoj se produžava vrsta autoriteta, gdje se odstupanje od norme naprosto ne uklapa u potrebe sistema. "Dokle god vjeruješ u danu istinitost, dotle Ti ne vjeruješ u sebe i onda si jedan sluga... Jedino Ti si istinitost...Ti svakako pitaš za istinitost, svakako Ti i 'kritiziraš', ali Ti ne pitaš za jednu višu istinitost, koja bi naime bila viša nego Ti i ne kritiziraš kriterij jedne takve." [9] U ovom smislu nameće Stirner istinu, primjerice crkveni autoritet, kao izvjesnost za kojom zbog svog, upravo, izvjesnog, dakle, neupitnog karaktera, ne treba čeznuti. Tu, na ovom mjestu ne može ne doći do sudara dvaju metoda; one istine u mišljenju i one koja nas svakodnevno afirmira kao javne. Nadalje, iz ovoga može uslijediti pretpostavka koja kreće od kapitalizma uzetog kao sustava za beskonačno proizvođenje potreba, gdje se djelatnost nebrojenih stvari nanovo i nanovo oblikuje, tako da se na isti način mogu iznaći i još bezbrojnije istinitosti tih i takvih mišljenja kojima se uvijek iznova čovječanstvo veseli. Na taj način uvijek spremnih na prihvaćanje razvoja radi razvoja, novo se otkrivene istine mehanički poslužuje, bez da se te i takve istine razvijaju iz vlastite koristi. Kada se odgoj razumije kao oživljavanje,
dakle prema jezičnoj etimologiji, onda tu pitanjem, zapravo, postaje:
događa li se tu nešto u smislu događaja samog, gdje se pod značenjem događaja
razumije prekid rutinskih procesa i rutinskih postupaka, i podržava li
suvremeni odgoj svojom djelatnošću puku rutinu? "Jer, djelovanje,
dotle dok je slobodno, nije ni pod vodstvom uma, ni pod upravom volje
- premda mu treba oboje za izvršenje bilo kojega posebnog cilja... Ljudi
jesu slobodni - za razliku od dara za slobodu koji posjeduju - toliko
dugo dok djeluju, ni prije ni poslije; jer biti slobodan/a i djelovati
jest isto." [10]
Ono što se tu želi silno naglasiti jest neophodnost da se djelovanje dano
kroz odgoj i odgojivost ustanove i održe u prostoru gdje se sloboda može
pojaviti kao majstorstvo. Pod time prije svega mislim na slobodu kao životnu
stvarnost gdje se sloboda može čuti kao živa riječ, u djelima vidjeti,
te živo su-djelovanje u događajima, a ne puka priča o tamo nekoj, iza
sto brda i sto dolina, zajamčenoj slobodi. To je ono što nazivam
lažnim poučavanjem i lažnim odgajanjem. Sloboda je pritajena i poznaju
je samo majstori/ce, a ono što je nedvojivo jest to da se ona nikada ne
daje kroz jeftine vidljivosti poput pravne države, ili liberalnosti koja
se se diči Ťslobodom, bratstvom i jedinstvomť, gdje mjesta slobodi sestrinstva
očigledno nema. Kada govorimo o cjelovitosti, sasvim vulgarizirani pogled na cjelovitost ljudskog, dakle muškog i ženskog, ima razotkriti još neke postojeće igre koje premašuju dosadašnju suvremenu zamiso odgoja. Osim ispipavanja predviđenih građa potojećim programom, institucionaliziranje odgoja kao bitan dio sistema pretpostavlja održivost klasa ljudi. Ovdje se, osim na ekonomsku komponentu, misli i na klase ljudi koje su svaka predviđene za nešto u smislu funkcije, i takva se podjela hoće u što većoj mjeri osigurati u svojoj održivosti. Odgojem, pa i edukacijom, postiže se očekivanost, koja pretpostavlja predviđenost unaprijed zadanih uloga. Tako se odgaja u smjeru koji potiče sve veću jasnoću i definiciju do kuda i na koji način seže ono žensko, a do kuda i kako ono muško, a to tretirajući na način da se u moralnom odgoju treba obavezno zastupiti mjesto spolnosti i odnosa među spolovima. Tu se, naime, zaboravljaju tri bitne stvari - jedna koja upućuje na to da se cijeli proces odnošenja okreće u pogrešnom smjeru tj. tako da čovjek pripada spolu, a ne da spol pripada čovjeku; druga stvar upućuje na činjenicu da se u sustavu moralnog odgoja ne bi trebalo naći mjesta za odnose među spolovima, jer s etičkog stajališta ljudi su jednako vrijedni u smislu moralnog, ljudskog, i nadalje ravnopravnog. No, promatrajući razlike prema spolu, a onda i rodu, kao treći bitni promašaj mjesta nalazi i pristup ulozi spolova koji slijedi iz znanja biologije, sociologije, povijesti i sl. S etičkog stajališta sasvim je neprihvatljivo inzistirati na različitosti uloga koje ljude sistemski poučava različitom djelovanju, a želeći se prikazati kao briga o moralnoj jednakosti. Tu, vraćajući se na misao o zahtijevu cjelovitosti svijeta, mora se u obzir uzimati etika i estetika u odnosu spolova i rodova na način diferenciranja ljudi kao zbiljskih, a ne kao subjekata reduciranih na spol, uvažavajući prirodne nejednakosti i političko-pozitivne jednakosti. S obzirom da se, ipak, uloga spolova s budućim vremenom mijenja i nije ju moguće do kraja držati u kontroli zbog onoga što buduće nosi kao bitno drugačije od svega raspoloživog, čini se da više nije dovoljno tek iskustvo svakodnevnog života u izučavanju zadanih uloga, već je sistemu nužno osigurati svoju hijerarhijsku održivost, a to na način da se uloge više ne uče samo iskustveno-praktički, već se one definiraju i zadaju obrazovanjem, kako u odgojno-obrazovnim ustanovama, tako i u obitelji i crkvi. Nije potrebno posebno isticati, kada se govori o potrebi da se neki sistem reproducira, da je svaka škola i svaka obrazovna reforma uvijek imala program koji je imao jednaku zadaću (naime, učvršćenje ideologije) kako u lijevo-socijalističkih reformi, tako i u desno-nacionalsocijalističkih. No, stvar s reformama ne staje tu. Ono što se hoće posebno naglasiti danas u tzv.liberalnim odgojno-obrazovnim reformskim potezima jest bitnost čovjeka kao pojedinca. Svako promišljanje u tom smjeru sasvim je površnog i lažnog karaktera gdje se razvoj pojedinca neprestance preusmjerava u pojedini sistemski obrazac. Predstave liberalnih i neoliberalnih težnji usmerene k pojedincu, unutar kapitalističkog uređenja suvremenosti, naprosto educiraju kako se uklopiti u postojeću hijerarhiju, što opet ne čudi jer je osnovica liberalizma njegovanje hijerarhije. [11] Liberali uporno zahtijevaju dobar odgoj i poboljšanje odgajalaštva. Kako bi uopće mogao nastati liberalizam, njegova Ťsloboda u granicama zakonať bez strogog uzgoja? Mada ne odgaja strah od boga, utoliko odgaja strah od čovjeka. Liberalizam je samo zamijenio pojmove crkvenog konzervativizma svojim konzervativizmom: na mjesto božanskih pojmova, stavio je ljudske, umjesto crkvenih državne, umjesto vjerskih znanstvene, umjesto stava i zbiljskih pojmova vječite zakone. [12] Primjerice, govor o 'usađivanju izopačenog' [13] tiče se norme koja je određena od rođenja do starosti, a tiče se spolnog razvoja i brižljivo su označena sva moguća odstupanja, koja se uče kao izopačena, te njihova korigiranja i usmjeravanja k normalnom; organizirani su pedagoški nadzor, liječnička skrb, sustav morala itd. (Tu se, primjerice, misli na homoseksualnost, preživahnost curica koje bi trebale biti mirne i slatke, osjećajnost, a s time i plakanje muškaraca...). Time se hoće prikazati navodna briga za kvalitativnim razvojem pojedinca, no tu se posve zastranjuje pogled k razvijenoj osobnosti, koja kao takva, i jedino kao takva ne pripada nikome kome sama ne bi htjela pripadati u svojoj slobodi. Sad je čovjek učilačko biće, naglasio je Max Stirner gdje se gnuša svakog oblika državno-religioznog sistema, čovjek više nije stvaralačko biće, on postaje navodni znalac, istraživač. Njegov odnos prema predmetu postaje odnos znanja, dokučivanja i obrazlaganja, a ne rastvaranja, uklanjanja. Konačno, neuviđanje čovjeka u rascijepu i zenemarivanje neophodne cjelovitosti pojedinca jedina je postojeća stvarnost. Zanemarivanje pojedinca i lažno uopćavanje krije lukavstvo svih dogmatizama. Dogmatska strategija: biti općim, biti-u-općem i opće-prihvaćenom. Uopćavanje se nikada ne događa ni zbog čega drugog nego radi jednostavnijeg prenošenja dogmi i umovanja da bi se na kraju odustalo od uma. Čovjek se mora naučiti da se otarasi rđavog ukusa da teži slaganju s mnogima, tu među mnogima krije se zamka gdje oduvijek sve rijetko ostaje rijetkima, ponori dubokima, i kratko rečeno, sve što je veliko velikima. [14]
Bilješke:
|
