S određenom mjerom nostalgije sjećam se vremena kada su se na majicama nosile slike Morissona, Hendrixa, Iron Maidena, Madonne i sličnih ikona glazbene industrije i pop kulture. Danas je jedan od najprodavanijih slikovnih motiva poznati portret Che Guevarre, potom slijede kubanska odbojkaška reprezentacija te, odnedavno, iračka zastava. Iako odijelo ne čini čovjeka, smatram da spomenuti slikovni motivi ipak zrcale fenomen suvremene kulture kojem bi svakako vrijedilo posvetiti pozornost. Riječ je o pomicanju margine prema središtu ili, drukčije rečeno, o urušavanju margine koja je - privučena gravitacijom centra - izgubila izvorni smisao ruba na kojem se ispisuju korekcije i kritičke napomene.
Uz brojne druge zahvate, iz prostora margine odnedavna je otuđen jedan od bitnih korektiva: riječ je o anarhizmu. Iako mnogi danas opravdano tvrde kako prije svega petnaestak godina (pa i manje) nije bilo moguće zamisliti poplavu anarhističke i anarhološke literature kojoj smo svjedoci, te s ponosom tumače spomenutu pojavu kao jasan pokazatelj liberalizacije i otvaranja društva za kritičke glasove različitih predznaka, implikacije ulaska anarhizma u prostor mainstream kulture nisu posve jednoznačne i to iz sljedećeg razloga: jedno od središnjih obilježja suvremene matične kulture jest komercijalnost, pa ulaskom u centar margina biva komodificirana ili, u doslovnom prijevodu, porobljena. Zakoni komercijalnosti zakoni su potrošnje. Vrijednosti na tržištu smjenjuju se prema logici onoga što je in i out, pri čemu je riječ o fatalnoj logici o čemu će još biti riječi.

Izmještena dekonstrukcija autoriteta

Iz obilja anarhističko-anarhološke literature objavljene posljednjih godina valja svakako izdvojiti nekoliko projekata/autora koji su zabljesnuli na izdavačkoj pozornici. Prije svega, tu je biblioteka Ni Dieu Ni Maître koja u proteklih četiri godine sustavno objavljuje djela anarhističkih autora od Maxa Nettlaua, Éliséa Reclusa, preko Emme Goldman do Roberta Paula Wolfa. Tu je i biblioteka Što čitaš?, okrenuta suvremenijim zbivanjima na području anarhističke teorije i prakse, koja među ostalim izdanjima donosi Zbornik tekstova: Anarhizam i nasilje, djela Boba Blacka Ukidanje rada i Jasona McQuinna Zašto nisam primitivist, potom Anarhizam: mali priručnik za početnike i niz drugih suvremenih djela. Među autorima svakako valja istaknuti Noama Chomskog, koji je nakon dugogodišnjeg (možda i predugog) izbivanja našao svoje mjesto na policama hrvatskih knjižara. Nećemo zato pogriješiti kažemo li kako su autori koji su vlastitim izrijekom ili prema teoretičko-diskurzivnim obilježjima svrstani u korpus anarhističke teorije, u kratkom vremenskom razdoblju dobili veliku pozornost izdavača, pri čemu zanimanje za autore anarhističke provenijencije nije specifikum hrvatskog izdavačkog prostora, nego se može govoriti o interesu globalnih razmjera.
Imajući u vidu suvremenu pop-ularnost anarhizma, čini se primjerenim razmotriti čimbenike koji su doveli do takva rezultata. Nakon višedesetljetnog zatišja, generacija šezdesetosmaša vratila je anarhističku teoriju u prostor rasprave. Autori kao što su Foucault, Virilio, Derrida i Baudrillard - blistava pera postmoderne - s osobitim su zanimanjem pristupili toj radikalnoj teoriji ruba koja je u njihovim teoretičkim zahvatima poprimila različite oblike. Nakon urušavanja šezdesetosmaške doktrine, prvaci tadašnje slobodarske struje povukli su se iz sfere aktivizma u - općenito govoreći - prostor teksta. Anarhistička teorija dobila je novu namjenu, pri čemu se osobito ističe dekonstrukcijska strategija Jacquesa Derridae u sklopu koje je autor pokušao razbiti različite vidove dominacije na prostoru jezika, odnosno dominaciju govora nad tekstom/pismom, te dominaciju logike mišljenja u pojmovnim oprekama i favoriziranje jednog od polova. Iako se u Derridaovu ogoljavanju dominacije na polju jezika neprestance provlače naznake političkog, dekonstrukcija autoriteta nedvojbeno je izmještena u hermetičan prostor teksta, a verbalne vratolomije tako karakteristične za postmoderno štivo mnogi su teoretici protumačili kao cinično uživanje u porazu i nemoći. Strategijski moment diferancije (kasnije diferencije značenja), odnosno razlučivanja ili razlukovanja, pretvorio se u moment indiferencije, ravnodušnosti i nerazlučivosti, pri čemu je uobličen čitav misaoni pravac s osobitim strategijama, ciljevima i herezama. Dekonstrukcija, piše na jednome mjestu Derrida, podriva svako Kraljevstvo. Uz mjeru opreza, mogli bismo reći da ovdje započinje rehabilitacija anarhizma ili, točnije, anarhističke teorije.

Anarhizam je in

Utjecaj francuskog teoretičkog novog vala brzo se proširio misaonim eterom. Stigavši u Sjedinjene Države, gdje je postojala snažna podloga što su je izgradili Benjamin Tucker, Emma Goldman, Alexander Berkman, Murray Bookchin i Noam Chomsky, anarhistička teorija poprimila je specifičan izraz. Javio se niz autora koji su na različite načine rabili anarhističku teoriju među kojima se osobito ističu John Zerzan, Hakim Bey (Privremene autonomne zone i drugi tekstovi, priredila Katarina Peović Vuković, Jesenski i Turk, 2003) i Bob Black (Ukidanje rada, biblioteka Što čitaš?). Zerzan pripada struji anarho-primitivista i u svojim antropološko-kulturalnim ogledima kritizira civilizaciju kao proces otuđivanja od stanja izvornosti ljudske naravi, dok su Hakim Bey i Bob Black autori čije bi se zahvate moglo opisati složenicom aktivistički anarho-esteticizam. Valja reći da su upravo dva potonja autora - a poglavito Hakim Bey - anarhizam doveli u korak s vremenom, učinili ga nečim što je in, nečim što je cool i zapravo ga pretvorili u trend. Imajući to na umu Timothy Balash spomenutu je trojku nazvao McAnarhistima, aludirajući na lanac restorana brze hrane. Koliko god se takva kvalifikacija činila uvredljivom, ona slijedi logiku naznačenu na početku teksta. Ulaskom u prostor matične kulture, anarhizam je pretrpio znatnu komercijalizaciju. Na valu postmodernističke tekstualne getoizacije, teoretičkog autizma i ezoterizacije velikog dijela suvremenih diskusija, anarhistička teorija napustila je inherentan joj prostor margine i prišla centru. Ulaskom u centar nedvojbeno je postala in i uključila se u fatalnu komercijalnu igru koja uz hamburgere, odjeću, književnike i automobile jednako proždrljivo troši ideje. Zaključak koji se nameće jest kako je samo pitanje vremena kada će anarhizam postati out.
Razlog komercijalizacije anarhizma i anarhističke teorije nije lako utvrditi, ali se neka rješenja čine vjerojatnijima od drugih. S jedne strane, razlog može biti problem koji anarhističku teoriju pritišće otkako ona postoji. Riječ je o tome da nedvojbeno najlošiji dio korpusa anarhističkih i anarholoških tekstova (osobito suvremenijih) dolazi upravo iz pera deklariranih anarhista, dok su vrhunce anarhističkog teorijskog pisma dosegnuli ljudi koje se nikad nisu smatrali anarhistima. Objašnjenje te pojave treba tražiti na sljedećoj ravni: anarhizam zapravo nikad nije funkcionirao kao -izam. Riječ je o bitno paradoksalnom -izmu koji se neprestance konstituira i urušava. Anarhizam kao označitelj nema svoje označeno ili ga, bolje rečeno, uvijek iznova nalazi i gubi. Gotovo u pravilu, anarhistima se nazivaju ljudi koji zapravo nisu dobro upoznati s teorijom anarhizma i upravo ti samozvani anarhisti anarhističkoj teoriji otimaju neodređenost koja je njezin najveći kapital - upravo nemogućnost da je se pojmovno i sadržajno fiksira štiti anarhističku teoriju od doktrinalnog zatvaranja i ideologizacije. Anarhizam je teorija margine, ruba, u smislu u kojem predstavlja nedefinirani prostor oko teksta društva u cjelini, prostor za slobodno mišljenje i kritiku.

Institucionalizacija otpora

Spomenutu komercijalizaciju anarhizma neki, s druge strane, vide rezultatom strategije centara moći. Izvući anarhizam s margine i privesti ga centru znači oduzeti mu jedini prostor u kojemu funkcionira. Uvesti tu kritičku energiju u prostor trgovine, pretvoriti otpor u jedan oblik potrošne robe - to je, smatraju neki, ostvarenje sna elita moći koje ima koban rezultat: institucionalizaciju otpora. Margina je povlašteno mjesto mišljenja, nestanak margine znači osuđenost na programatsko, dogmatsko štivo koje ne ostavlja mjesta kritici.
Bilo kako bilo, svjedoci smo proliferacije anarhističkih silnica koje su snažno premrežile prostor suvremenih rasprava. Koliko je takvo bujanje dobrodošlo pokazat će vrijeme, ali je svakako važno da je širokom krugu čitatelja danas na raspolaganju opsežna literatura koja pruža uvid u značenje škakljivog pojma anarhizam.

[pročitajte reakciju na ovaj tekst klikom na Anarhizam izvan logike spektakla]

[originalno objavljeno u časopisu Zarez, broj 119-120, prosinac 2003., Zagreb]