Budući da nisam očekivala gotove recepte za djelovanje, susret sa Zerzanom me nije ostavio razočaranom. Iako priznajem da mi je čitanje njegovih tekstova bilo puno inspirativnije. Ma, inspirativno je preblaga riječ. Njegovi tekstovi izazvali su pravu mentalno-emotivnu oluju i nagnali me da ponovo propitam gdje sam? Što, kako i zašto radim? Podsjetili su me na neka teorijsko-osobna brijanja prije 20 godina, vrijeme faksa, intenzivnih druženja, noći provedenih u razgovorima. Noći provedenih uz Nietzschea, Marcuzea, Adorna, Roszakovu kontrakulturu, Bahrovu "Alternativu", rusku avangardu, dadu i nadrealiste, zen, Stepskog vuka, makrobiotiku i pjesme koje zazivaju pad Babilona... I Černobil i prve anti-nuke demonstracije i peticije.

Žestoko vrijeme u kojem se razotkrivalo nasilje i osakaćujući principi civilizacije. Kako u društvenim institucijama oko nas, tako i u nama samima. U bolnim talozima donesenim iz roditeljskih domova, škola, ljubavnih i prijateljskih veza.

Anarhističke komune činile su se tako jednostavnim i očitim rješenjem nagomilanih sranja, i naivno sam se čudila zašto to drugi ne vide?

A onda je došao rat i nametnuo neke sasvim druge prioritete. Teme razgovora postala su ljudska prava, prigovor savjesti, zakonska regulativa, civilna politika... A onda udruge, treći sektor, političke stranke, lobiranje, ministarstva, izbori, sabor... Pa još aplikacije, zaklade, projekti...
I sve to umotano u prilično bolna iskustva grupnih procesa, internih borbi za moć i pozicije, međusobna neuvažavanja i miniranja... I dok smo se kao Ťcivilno društvoť sve bolje nosili sa državom, sistem nam je došao s leđa i porazio nas na vlastitom terenu. Sve se manje javno na sceni razgovara o organizacijskim principima i vrijednostima na kojima se temeljimo. Jer se to kao podrazumijeva, iako sve veći broj udruga vodi čvrsta ruka predsjednika ili (još češće) predsjednice, izvršnog direktora ili direktorice. Pojavila se elita super-plaćenih trenera i trenerica za organizacijski razvoj i ostalo. A nastao je i civilni Ťproletarijatť loše plaćenih ljudi koji rade u lošim uvjetima, sretni što uopće imaju priliku baviti se stvarima koje smatraju bitnim, dok im ideologija civilnog društva začepljuje usta propovijedanjem nužnosti volonterskog i dobrovoljnog rada. Brojni sposobni i jaki ljudi istjerani su iz organizacija samo zato što su odbili poslušnost, iako se pozivamo na Zakon o radu kao osnovni regulator međusobnih odnosa. (Slučaj Gabrića, sada već bivšeg glavnog urednika Zamirzina, tek je posljednji u nizu primjera.)

Dok rad na društvenoj promjeni postaje društveno poduzetništvo, aktivisti su valjda postali Ťsocijalni kapitalistiť. U ime transparentnosti zapošljavamo se preko javnih natječaja, u kojima se traže stručnost i diplome (američke specijalizacije su osobito cijenjene), poznavanje stranih jezika i baratanje Microsoftovim programima, a dobrodošla je i vozačka dozvola B kategorije.

I dok sam se spremala potpisati osobnu kapitulaciju, vratiti se na faks da mi sistem utisne barkod "dipl.prof.", a dobronamjerni ljudi me tapšali po leđima i govorili: "Tja, to ti je život, ljudi su takvi. Daj napiši više taj diplomski i zaposli se u nekoj normalnoj firmi...", pojavio se Zerzan. I ekipica koja ga je dovela ovamo. I unutrašnja oluja. I tračak nade...

Jer mi nije toliko bitno što Zerzan misli o kompjuterima, nano-tehnologiji ili open-sourceu. Njegovu priču čula sam kao poziv da se vratim ostacima divljine u sebi, da iskoračim izvan zadanih okvira i pogledam svijet oko sebe iz te druge perspektive.

Uz svo dužno poštovanje za sve što je civilna scena u posljednjih 15-ak godina postigla (od prava na prigovor savjesti do Zakona o ravnopravnosti spolova), osjećam da je okvir zadan konceptom "civilnog društva" postao nedovoljan i pretijesan. U situaciji kada je gotovo dovršena velika pljačka zvana "privatizacija", politička sfera od lokalnog do nacionalnog nivoa korumpirana i premrežena osobnim interesima i nepotizmom, a mediji nam serviraju spektakl i potiču pohlepu, čineći nas neosjetljivima za kapitalističku kolonizaciju vlastitog tijela i uma, istinski radikalna praksa traži nove načine.
Nadam se da će dašak Velikog odbijanja, kojeg je Zerzan donio u ove krajeve, provjetriti zagušljivu atmosferu neoliberalne harmonizacije i partnerstva, koje dopušta protest samo u formi umjetničkog čina (po mogućnosti u kontroliranim uvjetima kakve fancy galerije)!