Vesna Janković
Što poslije Zerzana?
Budući da nisam očekivala gotove recepte za djelovanje, susret sa Zerzanom me nije ostavio razočaranom. Iako priznajem da mi je čitanje njegovih tekstova bilo puno inspirativnije. Ma, inspirativno je preblaga riječ. Njegovi tekstovi izazvali su pravu mentalno-emotivnu oluju i nagnali me da ponovo propitam gdje sam? Što, kako i zašto radim? Podsjetili su me na neka teorijsko-osobna brijanja prije 20 godina, vrijeme faksa, intenzivnih druženja, noći provedenih u razgovorima. Noći provedenih uz Nietzschea, Marcuzea, Adorna, Roszakovu kontrakulturu, Bahrovu "Alternativu", rusku avangardu, dadu i nadrealiste, zen, Stepskog vuka, makrobiotiku i pjesme koje zazivaju pad Babilona... I Černobil i prve anti-nuke demonstracije i peticije. Žestoko vrijeme u kojem se razotkrivalo nasilje i osakaćujući principi civilizacije. Kako u društvenim institucijama oko nas, tako i u nama samima. U bolnim talozima donesenim iz roditeljskih domova, škola, ljubavnih i prijateljskih veza. Anarhističke komune činile su se tako jednostavnim i očitim rješenjem nagomilanih sranja, i naivno sam se čudila zašto to drugi ne vide? A onda je došao rat i
nametnuo neke sasvim druge prioritete. Teme razgovora postala su
ljudska prava, prigovor savjesti, zakonska regulativa, civilna politika...
A onda udruge, treći sektor, političke stranke, lobiranje, ministarstva,
izbori, sabor... Pa još aplikacije, zaklade, projekti... Dok rad na društvenoj promjeni postaje društveno poduzetništvo, aktivisti su valjda postali Ťsocijalni kapitalistiť. U ime transparentnosti zapošljavamo se preko javnih natječaja, u kojima se traže stručnost i diplome (američke specijalizacije su osobito cijenjene), poznavanje stranih jezika i baratanje Microsoftovim programima, a dobrodošla je i vozačka dozvola B kategorije. I dok sam se spremala potpisati osobnu kapitulaciju, vratiti se na faks da mi sistem utisne barkod "dipl.prof.", a dobronamjerni ljudi me tapšali po leđima i govorili: "Tja, to ti je život, ljudi su takvi. Daj napiši više taj diplomski i zaposli se u nekoj normalnoj firmi...", pojavio se Zerzan. I ekipica koja ga je dovela ovamo. I unutrašnja oluja. I tračak nade... Jer mi nije toliko bitno što Zerzan misli o kompjuterima, nano-tehnologiji ili open-sourceu. Njegovu priču čula sam kao poziv da se vratim ostacima divljine u sebi, da iskoračim izvan zadanih okvira i pogledam svijet oko sebe iz te druge perspektive. Uz svo dužno poštovanje
za sve što je civilna scena u posljednjih 15-ak godina postigla
(od prava na prigovor savjesti do Zakona o ravnopravnosti spolova),
osjećam da je okvir zadan konceptom "civilnog društva"
postao nedovoljan i pretijesan. U situaciji kada je gotovo dovršena
velika pljačka zvana "privatizacija", politička sfera
od lokalnog do nacionalnog nivoa korumpirana i premrežena osobnim
interesima i nepotizmom, a mediji nam serviraju spektakl i potiču
pohlepu, čineći nas neosjetljivima za kapitalističku kolonizaciju
vlastitog tijela i uma, istinski radikalna praksa traži nove načine.
|