Ako vjerujemo da bolji svijet nije moguć - onda nije moguć. Ako vjerujemo da je bolji svijet moguć - onda je moguć. Da bi bolji svijet bio moguć nije dovoljno samo vjerovati da je bolji svijet moguć. Da bi bolji svijet bio moguć trebamo misliti, govoriti i djelovati utopistički. Biti realist - znači vjerovati u distopiju.

Kakvo bi trebalo biti utopijsko društvo?

Utopijsko društvo bilo bi slobodno društvo. Društvo koje bi činili slobodni pojedinci. Samo slobodan čovjek može biti odgovoran čovjek. Neodgovorni ljudi postupaju po zakonu ili izvršavaju naređenja. Slobodan, a prema tome i odgovoran čovjek, svojom slobodom ne onemogućava tuđu slobodu.

Što trebamo učiniti da promijenimo svijet?

Trebamo razumijeti svijet i društvo u kojem živimo. Rješenje problema nije u djelovanju ili nedjelovanju nego u razumijevanju, jer tamo gdje je pravo razumijevanje nema problema. Dok god ne razumijemo svijet u kojem živimo možemo se samo nadati ili vjerovati da je naše djelovanje ispravno. Stvoriti utopijsko društvo mogu samo emocionalno zreli i intelektualno i duhovno razvijeni pojedinci s vizijama. Svako djelovanje usmjereno prema stvaranju utopijskog društva onemogućavat će sile distopije. Sile distopije čine skupine emocionalno nezrelih i duhovno tupih pojedinaca koje zanima jedino vlastito dobro. Od njihovih nastojanja da im bude što bolje - majci Zemlji je svakim danom sve gore. Uspiju li sile distopije zavladati cijelim svijetom,sva vlast će biti u rukama zlikovaca, priroda će biti uništena i svi će biti nesretni. Vizija boljeg svijeta je nužna ukoliko ne želimo da naš planet bude uništen od sila distopije.

Kako se možemo oduprijeti silama distopije?

Ljudska povijest je povijest borbe ljudskog duha sa silama distopije i povijest međusobnih borbi distopija. Da bismo se oduprijeli silama distopije trebamo ih prepoznati i opisati. Kao što vampir ne može podnijeti sunčeve zrake tako ni distopisti ne mogu podnijeti istinu. Ignoriraju je, prešućuju je, cenzuriraju je i progone je podizanjem sudskih tužbi zbog klevete i traženjem nadoknade za nanesene im duševne boli. Da, distopisti su zaista bolesni ljudi.
Živjeći utopiju, ovdje i sada, odupiremo se silama distopije.

Tko su distopisti, tj. pristaše distopije?

Pristaše distopije su svi nesvjesni pojedinci koji svojim mislima, riječima i djelima omogućavaju zaživljavanje distopije i onemogućavaju zaživljavanje utopije. Riječ je o pojedincima koji u svakodnevnom životu uglavnom misle, govore i djeluju distopistički. To su oni koji gledaju samo svoja posla, oni koji umiru od dosade, oni koji imaju bistar um za mutne poslove, oni koji toleriraju netoleranciju, oni koji jedinstvenost nastoje zatrijeti jedinstvom, oni koji se protive legalizaciji prostitucije ali nemaju ništa protiv da im se kćerke bogato udaju, oni koji s riječi prelaze na jela, oni koji su svoje čovjekoljublje suzbili rodoljubljem, oni koji slobodu guše domoljubljem, oni koji grade zidove i ruše mostove, oni koji govore razlikovni jezik, oni koji su oholi s poniznima i ponizni s oholima, oni koji osiromašuju siromašne pomažući bogatima da budu još bogatiji, oni koji se boje govoriti istinu i tako omogućavaju vladavinu laži, oni koji rade sve po zakonu kojim je ozakonjeno bezakonje, oni koji paze da se nekom ne zamjere, oni koji podmazuju i daju se podmazati, oni koji žive nogomet a sanjaju život, oni koji vjeruju da je Coca-Cola ono pravo, oni koji ne znaju cijeniti ono što se dobije bez truda, oni kod kojih su osjećaji toliko snažni da im razum ne može doći do izražaja, oni koji slavljenjem herojske prošlosti grade temelje herojske budućnosti, oni koji plaše i oni koji se plaše, oni koji cijene čovjeka prema njegovom bogatstvu, tituli i položaju u hijerarhiji, podanici kojima trebaju vođe da ih (na)vode, imitatori imitatora, pristaše smrtne kazne i doživotnog zatvora, beščasnici kojima treba mnogo počasti, bezveznjaci s dobrim vezama, učenici koji uče samo zbog dobrih ocjena, trgači krasti s rana koje zacjeljuju, majstori previda, krvoločnici koji slave ratne pobjede, tajnice koje taje, protjerivači istjerivača duha vremena, divljaci prepuni ponosa, mafijaši koje krasi sloga, pobijednici koji stvaraju gubitnike, žrtve promidžbenog programa, protivnici agamije, monogamije, poligamije, mješovitih i istospolnih brakova, antipacifisti, antinudisti, gljupke dame i gadljivo fina gospoda, tehnotrogloditi, uporni glupani, zastavoljupci, mrzitelji drveća, čvrsto uvjereni, ovce koje daju novce, sveznalice i ima ih još.

Kako zamišljam utopijsko društvo?

Utopijsko društvo bit će postrevolucionarno društvo.
Revolucija je prijelaz iz predrevolucionarnog u postrevolucionarno društvo. Revolucija je sredstvo, a ne cilj. Cilj je postrevolucionarno utopijsko društvo. To društvo bit će ostvareno nenasilnom revolucijom koja je već započela u srcima i umovima ljudi koji ne stvaraju revolucije. Jer, oni su ta revolucija. Njihova je pravednost milosrdna i njihova je ljubav pravedna. Oni ne gladuju za titulama, novcem, moći i ugledom. Oni znaju da je obožavanje novca i moći glavni uzrok kriminala u društvu. Oni vide da je nasilje vulgarno. Oni se odupiru zapovjedima neumjerenog potrošačkog društva. Oni se suprotstavljaju svakoj nepravdi, svakom izrabljivanju, svakoj podmitljivosti i ne pristaju na defetizam. Nikoga ne mrze jer su svjesni da mržnja ubija one koji mrze, a jednako tako i one koje se mrzi. Ti ljudi i svi oni koji ih podupru ili im se pridruže stvorit će novo, utopijsko društvo. Društvo u kojem čovjek može svoju osobnost izražavati na stvaralački način. Društvo u kojem je mudrost način na koji čovjek koristi svoje znanje. Društvo koje neće ugrožavati sebe i planet na kojem živi nepromišljenim pravljenjem potomaka, pljačkom sirovina i "napretkom". Društvo u kojem se smije smijati. Društvo u kojem se sluša umirujuća glazba koja ima dubinski i pozitivan utjecaj na živce i mentalno stanje. Društvo u kojem čovjek vlada sobom, a ne drugima. Društvo u kojem se nečijoj vjeri, nacionalnosti, boji kože i spolnoj orijentaciji pridaje onakva pažnja kakva se danas pridaje boji nečijih trepavica. Društvo u kojem "spoznaja dobra i zla" ne čini ljude zlima. Društvo u kojem su muži uglavnom trijezni, a babe dobroćudne. Društvo bez zakona, propisa i sankcija koji su potrebni tamo gdje se ljudi ne vole. Društvo u kojem...