Iz medija o izdanjima Što čitaš?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Autoritet razjaruje anarhiste

[prikaz prvog izdanja "Snage utopije"]

Piše: Vanja Ivančić

Snaga utopije pravi je priručnik za svakoga tko se želi posvetiti proučavanju anarhizma. U najkraćim crtama i zanimljivo izložene su najbitnije ideje anarhističkih teoretičara, najvažnije akcije i pokreti, iako izabrani po vlastitu afinitetu. Štošta se promijenilo od izlaska knjige, no to je ne čini ništa manje korisnom malom enciklopedijom.

Dvije su predrasude o anarhizmu, u koje je svaki čovjek sklon povjerovati, jer ga nadležno tijelo uvjerava u njihovu istinitost, a to su: anarhizam je nepraktičan, premda prekrasan ideal, no zalaže se za nasilje i destrukciju, pa ga treba odbaciti kao lošeg i opasnog. (Goldman). Prava je istina drukčija - jest, zacijelo bi bio nepraktičan u početku, kao što je i uvođenje svake nove politike koja zamjenjuje neku drugu. Tko bi to znao bolje od nas? A što se tiče one, zalaže se za nasilje, ekstremisti postoje oduvijek, oko svake ideje koja je možda i dobra sama po sebi, ali definitivno ne želim u nju zaviriti bolje ako me netko na to tjera prislonivši mi pištolj uz glavu. Moram, ali ne želim.

Predaja suvereniteta

Postoje dvije vrste anarhista: skloni pacifizmu - koji vjeruju da će se svijet promijeniti sam po sebi razvijajući se vremenom te oni koji opravdavaju nasilje. Međutim, svi se oni slažu oko potrebe za samo-organiziranjem i direktnom akcijom. Direktna akcija nije nekakva nestrukturirana dinamičnost ili poziv na akciju po svaku cijenu; to je odbijanje strukture kontrole i sklonost autonomiji u svim aspektima društvenog života; borba za utopiju. Ona nije anarhistička taktika koja se može prihvatiti ili odbiti s obzirom na njezinu efektivnost ili popularnost; to je moralni princip, ideal, osjećaj.

Anarhisti direktnu akciju vide kao nadahnuće za svaki aspekt našeg života, ponašanja i ciljeva. To je nukleus slobodarske borbe. Jedno je od anarhističkih načela anarhospacijalizam. Anarhisti zemlju ne doživljavaju kao predviđenu za vlasništvo, već za obrađivanje i uporabu, za svakog. Netko bi možda takvu ideju doživio kao komunističku (i to ne bi bio prvi put), međutim, anarhizam i komunizam imaju vrlo malo dodirnih točaka. Anarhizam ne osporava pravo privatnog vlasništva, za razliku od komunista koji se zalažu za kolektiv u kojem bi se dobra dijelila po principu svakome jednako. To pomalo podsjeća na onu Orwellovu Sve su životinje jednake, ali su neke jednakije od drugih. Čim postoji netko tko bi preuzeo dužnost dijeljenja, to bi neminovno dovelo do stvaranja svojevrsnog autoriteta. A autoritet je ono što razjaruje anarhiste, kao i svakog spremnog da se neograničeno razvija kao Čovjek.

Kod anarhizma je prisutna težnja da se autoritet demistificira, uzevši u obzir da se vlast uvijek poziva na svoj autoritet koji joj je dan od boga, tradicije i naroda - licemjeri jedni. Da postoji kakva anarhistička stranka, na izborima bih zacijelo glasala za nju, dopustila da malo reformiraju svijet i zatim se povuku u anonimnost sretnog svijeta slobodnih ljudi, a ovako nema nikakve pojave za koju bih htjela da dođe na vlast i sputava me. Anarhisti upozoravaju da je tu zamka - teorija narodnog suvereniteta u sebi samoj sadrži negaciju, jer čim je narod suveren, nisu potrebni ni vlada ni podanici. Anarhisti se protive predaji svakog suvereniteta - odgovornosti političarima i potvrđivanju istog svakih nekoliko godina, jer u tome vide gubitak vlastite slobode i podvalu vladajuće klase.

Zašto je anarhija samo san?

Kroz vrijeme očitovalo se mnogo borbi protiv vladajućih slojeva. Ne dovoljno, očito, jer vladajući slojevi još uvijek postoje, bez obzira na to kako se zovu.

Svejedno mi je guše li me demokrati ili komunisti ili liberali ili tkogod, dok ne mogu u miru živjeti bez straha od neke izmišljotine koju su izmislili Oni, a koja služi da se meni i svim ostalim civilima utjera strah u kosti. O jedinstvenom anarhističkom pokretu ili ideji može se govoriti samo u sklopu prve polovice 20. stoljeća, do Španjolske revolucije. Nakon toga anarhistička se ideja disperzirala u više njih - razne feminističke, antirasističke, fašističke ili radničke grupe i organizacije koje se ne brinu o cjelokupnom čovječanstvu, već se bave svojim afinitetima.

Da bi se anarhizam ostvario kao što treba, čovjek bi trebao dostići određeno stanje svijesti, koje će ga natjerati da, kad se jednom nađe bez kontrole, ne čini zlo, za koje zna da neće biti kažnjen, već da radi za ukupan dobitak društva. Netko bi nas trebao naučiti tome da smo ljudi, da smo vrijedni i zaslužni i da nam ne treba nitko tko bi nama upravljao. To će biti teško, jer nama upravljaju još od špilja. S kojim se pravom netko postavlja iznad nekog drugog? Jači je? Bogatiji? Brže trči? Nisu to dovoljno dobri razlozi.

Zarez, 11. 10. 2001.

Anarhisti, beat i hippie

[prikaz prvog izdanja "Snage utopije"]

Disperzija anarhističkih pokreta, ultimativnost zahtjeva, DIY (do it yourself) aktivizam, široka lepeza ideja i njihovih manifestacija, ustrajnost u borbi za postavljene ciljeve, preslik su samo dijela atmosfere suvremene anarhističke scene, prikazane u iscrpno oprimjerenu presjeku anarhističkih ideja i akcija druge polovice dvadesetog stoljeća, u knjizi Snaga utopije, mladog autora Dražena Šimleše. Veliki interes za problematiku, osobna angažiranost autora, koja se očituje u jasno određenim stajalištu i bezrezervnu podupiranju određenih grupa i akcija, razlikuje ovu knjigu od teorijskih radova o anarhizmu, koji su se intenzivnije pojavljivali u sedamdesetim i osamdesetim godinama ovoga stoljeća.

Zaobilazeći prevelika teoretiziranja, uvodni dio knjige donosi sažeta pojašnjenja nekih osnovnih kategorija kojima operira anarhizam te ukratko daje povijest razvoja anarhističkih pokreta i ideja, od 13. stoljeća i prvih izrazito anticrkvenih orijentacija pokreta free spirit (zajednički naziv za seljačke pokrete srednjeg vijeka), do utemeljenja prepoznatljivog političkog programa i ideja u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Drugi dio knjige, podijeljen na nekoliko tematskih jedinica, Razdoblje poslije Drugoga svjetskog rata (Anarho-sindikalizam i radničko pitanje, skvotiranje), Mali tečaj demokracije - Cointelpro, Novi teorijski doprinosi anarhizma, Grupe i akcije (Borba protiv neoliberalizma, globalizacije i multinacionalnih kompanija, Food Not Bombs, Anarhist Block Cross, Animal Liberation Front...) želi prikazati previranja na anarho-sceni od kraja šezdesetih godina 20. stoljeća do današnjih dana.

Obilježje Šimlešina pristupa jest ponajprije sažetost i jasnoća iskaza, ali i nedosljednost obrade pojedinih tema, koja varira, koliko zbog poznatosti odnosno nepoznatosti građe, toliko i zbog autorova povećana interesa za pojedine teme. No ne može se zanijekati osebujnost pristupa u znanstvenoj analizi kroz komentare poput: »istu stvar je krajem '60-ih radila Coca Cola u Zimbabveu, laprdajući o zdravstvenoj vrijednosti svojih napitaka...«.

Knjiga donosi pregled neformalnih grupa, organizacija i pokreta, u rasponu od najmasovnije anarhističke organizacije CNT-a (Nacionalna konfederacija rada, anarhistički sindikat) stvorene u Španjolskoj za revolucije tridesetih, preko mirotvornih akcija CND-a (Campaign for Nuclear Disarmament), feminističkih akcija sedamdesetih, Clas War kolektiva osamdesetih (poznat po šokantnim naslovnicama i fotografijama, zagovaranju nasilja ne samo protiv sustava, države i vladajuće klase, nego i kao praksu uperenu protiv stvarnih osoba), Movimento Sem Terra (Pokret bez zemlje - najmasovniji skvoterski pokret iz Brazila), do Erth Firsta, London Greenpeacea, Exodusa, Reclaim the Streetsa. Isto tako prati razvoj slobodnih festivala od Windsor Free Festivala (1972-1974), Stonhenge Free Festivala (1974-1984) najdužeg slobodnog festivala u povijesti, stvaranje anarho-punk scene kao izravna odgovora na mirotvornost beat i hippie-scene iz šezdesetih godina, do najpoznatijeg susreta rave-kulture Castelmorton common 1992, i na kraju Global Street Party organiziranih 1998. i 1999. godine diljem svijeta od Ženeve do Brazila, od Londona do Indije, kao protesti protiv WTO-a, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda, neoliberalizma, globalizacije i multinacionalnih kompanija poput Nikea, McDonaldsa, Shella. Razvoj anarhističkih ideja dan je u prikazu teorijskih radova Stirnera, Proudhona, Bakunjina, Krpothina, Chomskog, Beya, Bookchina, Blacka...

Bez obzira što mislili o anarhizmu kao političkoj, praktičnoj ideji, ne može se osporiti aktualnost pitanja kojima se suprotstavljaju, a slikovitost opisa intervencija od strane države, da bi se osporilo i suzbilo njihovo djelovanje, poput ovoga brazilskih vlasti da unište skvoterski pokret Movimento Sem Terra čija djelovanja ne zagovaraju borbu oružjem, navode na ozbiljna promišljanja: »Policija je tvrdila da je djelovala u samoobrani. No činjenica da je jedna od ubijenih djevojčica, ubijena s leđa iz blizine, predstavlja nesvakidašnji način samoobrane. Profesor patologije iz Rio de Jeneira Nelson Massini, potvrdio je da su deset tijela nakon micanja s ceste gađana iz vatrenog oružja još jednom u potiljak... sedam drugih tijela raskomadano je mačetama.«

Osmišljena kao znanstvena analiza, zahvaljujući autorskim komentarima kojima izražava sklonost određenim idejama i akcijama, knjiga prerasta u svojevrstan poziv na promišljanje o anarhizmu, ali i njegovu praktičnu primjenu. Najveći prigovor knjizi jest nezgrapnost sintakse te nedostatak većih zahvata u tekst s popratnim pojašnjenjima nekih pojmova, koji su autoru samorazumljivi, dok će se šira publika teško kroz njih moći bez teškoća probijati. Ako zanemarimo utjecaj autorskih komentara, ovo je svakako vrijedan i zanimljiv primjer prikaza aktualnih zbivanja na anarhističkoj sceni širom svijeta i prikaz snage jedne utopije, koja se ne očituje samo u okupljanju velikog broja naklonjenih pojedinaca, nego i u sili koju upotrebljavaju državne institucije i vlasti da bi je zaustavile.

Sandra Berak / Vijenac #165, 2000.

Užas je njihova furka

Među mnogima od vas koji sebe smatraju anarhistima (a i među ostalima) sigurno ima onih koji o samom anarhizmu ne znaju gotovo ništa. Ova zbirka novinskih članaka, pamfleta i izjava mladih pripadnika anarhističkog pokreta, od njegovog začetka do danas, sigurno će vam biti od velike koristi.

U prvom tekstu Erico Malatesta definira anarhizam i razbija sve predrasude koje o njemu postoje. Tako ističe humanost kao osnovu ovog pokreta protiv vlasti koja koristi bilo kakav oblik nasilja.

Tekst Eme Goldman, izašao 1915.g., jedan je od prvih koji govore o militarizmu, posebno američkom, koji je već tada počeo jačati, da bi danas poprimio znate-već-kakve razmjere.

Da li je anarhizam nasilje (1928.), naslov je teksta Alexandra Berkmana, gdje on pokušava ubijediti čitatelje kako mediji pune naše glave pričama da je anarhizam čisti haos i nered. Također objašnjava kako se od davnina nasilje koristilo u suzbijanju zla – Brut je ubio imperatora Cezara, Kullman Bizmarcka, John Booth Lincolna, Gavrilo Princip Franz Josepha. Čak tvrdi da je i Isus koristio nasilje da bi uništio bogaćenje jednih a siromašenje drugih.

Povodeći se za strahom čovjeka od autoriteta ( šefa, policajca, poslodavca, Jačega, zakona, vlasti , Boga, sveštenika) i, zalažući se za anarhističko oslobađanje od autoriteta, on propagira red bez vlasti i mir bez nasilja (da li je ovo zaista i moguće?).

Pojavom urbane gerile u Italiji, od studentskih nemira ’68 i ’69, javlja se i insurekcionizam, poseban oblik anarhizma gdje je osnovni oblik otpora oružje i nasilje. U ovoj knjizi objavljen je i tekst teoretičara insurekcionizma Alfreda Maria Bonnana - Moralna podijeljenost (1988.), kao i interview s njim.

Tu su također i proglas sa Internacionalnog kongresa anarhističke federacije ( IFA - Internacionalna federacija anarhista ) koji je održan u Carrari 23-27 marta 1979. godine.

Drugi dio knjige govori o muzici kao mediju anarhista. Tu je, prije svega punk - anarho punk, u kojem je sve poruka: od političkih tekstova, ritma, načina odijevanja, frizure, ishrane, itd. Uz taj tekst priložene su i fotografije, grafiti, naslovi anarhističkih časopisa.

Sigurno ste u vezi sa antiglobalistima čuli i pojam black bloca. 1999., prve masovne demonstracije u Seattleu protiv ekonomske globalizacije iznjedrile su pokret Antidržavnog crnog bloka (Anti-statst black bloc) koji se počeo prepoznavati po crnoj boji (zastava anarhista) i crnim maskama protiv suzavaca. Taj pokret djeluje i danas, i (kažu) ima sve više sljedbenika. U knjizi je priložena i izjava za javnost R2K kojom nas anarhisti iz black bloca žele uvjeriti kako su svi razbijeni izlozi prodavnica u Seattleu nepravedno pripisani njima.

U okviru anarhističkog pokreta danas djekluju i žene, naravno. Kao i svugdje, i ovdje one žele svoja prava. Muškoanarhija je pojam koji onačava mačoističku elitističku militarnost i loše ponašanje nekih anarhista koji smatraju da ne možeš biti pravi sljedbenik dok ne budeš spreman popiti batine, prenoćiti u zatvoru i opsovati mater policajcu barem 212 puta.

Od ostalih tekstova važno je spomenuti tekst Roberta Posaveca Otpor u digitalnoj eri u kojem je za njega era interneta savršena prilika za hakere-anarhiste da putem rušenja sistema, brisanjem podataka, kontrolom medija i sličnim marifetlucima konačno ostvare svoj dugogodišnji san - unište vlast i stvore besklasno društvo.

VOLKOV [Književna radionica Omnibus]

'Ljudi iz televizora' - novi priručnik za društvenu promjenu televizije

"Ljudi iz televizora" - ime je prve knjige Martine Globočnik na temu televizijskog novinarstva predstavljene nedavno u "Mami". Spomenuta je već duži niz godina novinarka i scenaristica na HRT-u, poznata i po radu u producentskoj kući za medijsko praćenje aktivizma "Fade in" gdje je napravila već niz kratkih dokumentarnih filmova. "Ljude iz televizora" - zbirku nepretencioznih razmišljanja o televizijskom programu koji stvara tzv. pseudookolinu - uz autoricu je predstavila i autorica predgovora, Vesna Janković, koja je napisala stručan, ali i vrlo netipičan predgovor. Naime, u njemu se iščitava njihovo teorijsko neslaganje oko Globočnikove tvrdnje "kako treba preoblikovati pseudokookolinu preoblikujući je", dok Janković puno oštrije zahtijeva medije koji će kontinuirano tražiti odgovor na pitanje "Koliko fašizma?".

Kako smo već dugo navikli na hvalospjevne predgovore, ovakav pristup je već u startu sklon izazvati diskusiju, a to je ono što su obje aktivistice zapravo i htjele. Kako je i sama autorica knjige rekla, "Knjige se čitaju ne samo radi čitanja, nego i radi promišljanja određene teme", zbog čega i Vesna Janković misli kako je izdavanje ovakve knjige iskustava i razmišljanja o televiziji odlična stvar u zaspalim vodama civilne scene. "Najprije, bavi se temom medijskog aktivizma što je nešto o čemu se u javnosti vrlo malo govori, a autorica ima zavidno iskustvo u angažiranom novinarstvu", rekla je Vesna Janković.

Autorica predgovora smatra da je knjiga značajna i zbog toga, "jer dolazi od nekog tko je upravo vlastitu praksu pokušao pretočiti u teorijski okvir". Globočnik naime, u knjizi daje upute kako raditi angažirane televizijske priloge, zbog čega tekst ima vjerodostojnost u teoriji i u praksi, otvarajući cijeli niz pitanja koji mogu biti zanimljiva profesionalnim novinarima i aktivistima. "Jedan od značajnih koraka u tom smislu je prikazivanje priloga 'Fade ina' na nacionalnoj televiziji", istaknula je Janković, "ali pitanje je da li je to dovoljno, jer nedostaje javna rasprava o tome kakva nam javna televizija treba što gledatelje još nitko nije pitao".

"Pojam 'pseudookoline' je zanimljiva inovacija u medijskoj analizi Martine Globočnik", tvrdi Vesna Janković, "a pseudookolinu čine natrpane norme, obrasci društvenog ponašanja, društvena hijerarhija i pravila". Uloga medija je da uvjeri ljude kako su ti obrasci u redu i da je sve u redu s načinom na koji svijet funkcionira i da nam je za sreću dovoljno imati baš tu perilicu ili baš taj automobil. "Međutim, pseudookolina se može preoblikovati, upozorava ova knjiga, posebno jer smo u vremenu kada u Hrvatskoj počinje prevladavati korporativno novinarstvo", istaknula je Vesna Janković.

O razlozima zbog kojih je napisala knjigu "Ljudi iz televizora", autorica Martina Globočnik je rekla "kako su mediji odlične igračke s kojima se može svašta. Gledatelji mogu biti pasivni konzumenti i podložni manipulaciji ili pak, osmišljavati sadržaje svijeta oko nas." Prema njoj, ipak "postoji šansa da se djeluje, da se u TV programu ponudi nešto što nije tipično hateveovsko ili nešto tipično za politiku ostalih televizija". Jer manipulacija ljudima pomoću TV programa prepunih ispraznih filmskih hitova i reklama ima vrlo duboke korijene koji sežu sve od "djetinjstva gledatelja kada počinjemo biti konzumenti TV programa".

U potrazi za boljim programom, Globočnik smatra da "ne postoje alternativni mediji, već alternativne teme, što znači da bilo koja tema - ako je dulje vrijeme dovoljno medijski propagirana - može postati zanimljiva za društvo u cjelini". Na pitanje kakvi su dugoročni izgledi za "humanizaciju" televizijskog programa i hoće li ista također postati svojevrstan "dugi marš kroz institucije", Globočnik nije bila pretjerano optimistična. "Dogodilo se da mediji gledaju samo gdje je novac, a ne kako utječu na ljude, pa će to biti užasno dug put".

S ovim optimističnim procjenama, za vrijeme kojih će u naš mozak ući još nekoliko milijuna perilica i automobila završavamo priču o "Ljudima iz televizora", knjizi zamišljenoj da postane priručnik televizijskim novinarima ili pak, svim aktivistima koji osjećaju da sadržaj magične kutije može biti drugačiji. Televizija tako može postati medij koji će ljude ne samo informirati i zabavljati, nego mijenjati i educirati, osobito u područjima koja trenutno izazivaju aktualne društvene sukobe. A prema poučku Martine Globočnik, i vama se ostavlja na izbor koji ćete način promjene TV programa izabrati: ili bacajući kamenje na našu javnu dalekovidnicu ili ulazeći u nju i pokušati napraviti neki kvalitetniji i bolji program.

[Radio 101, 4. studeni, 2004.]

Dolje šefovi!

Piše: Milan Pavlinović

Posebno veseli kada se na domaćem izdavačkom tržištu pojavi poneko strip izdanje, pogotovo takvo koje još nije bilo tiskano ili je potpuno nepoznato domaćim ljubiteljima devete umjetnosti jer se dobro zna koliko se danas čita i cijeni strip, a ekonomsku isplativost ne treba ni spominjati. Zagrebački anarhistički pokret i njihova novoosnovana biblioteka Što čitaš? funkcionira kao ugodna novina već neko vrijeme s nekoliko knjiga različitih sadržaja i preokupacija, a sve ih prožima jedna ideja: anarhizam. Tako je novo izdanje u biblioteci, anarhoidni stripovi Donalda Roouma još jedan dobar poziv za nastavak upoznavanja anarhističke ideje. U ovom slučaju, riječ je o političkom stripu i predstavlja pravo osvježenje u oskudnoj stripovskoj produkciji jer je ovo prvo izdanje na hrvatskom jeziku. Donald Rooum je sedamdesepetogodišnji londonski strip autor i kako sâm kaže, anarhistom je postao s trinaest godina: "Puno anarhista počinje tako što prvo odbacuje šefa na nebu, a kasnije odbacuje i sve ostala šefove. Tako sam i ja tada postao anarhist." Od 1944. godine aktivno se priključuje aktivističkom pokretu, a stripove u novinama Freedom iz kojeg su preuzeti i ovi stripovi, crta od 1980. Freedom Press osnovan je 1886. i predstavlja jedinu anarhističku organizaciju koja kontinuirano postoji već više od sto godina. Rooum je do sada objavio četiri albuma a osim u novinama Freedom objavljuje i u drugim britanskim anarhističkim časopisima i fanzinima. Freedom izlazi dvotjedno i Rooumovi stripovi su najviše vezani uz temu broja, aktualnu situaciju u zemlji ili svijetu i funkcioniraju kao poentirani duhoviti komentari društvenih zbivanja. Cenzura, korupcija, Slobo, politički cinizam, nemoralnost i dvoličnost političkih vođa, sljepilo i gramzivost vojnih sila, bespoštedna borba za profit, teme su koje su razumljive i izvan lokalne britanske situacije te priređivač nije imao previše nedoumica pri odabiru stripova. Osim anarhističkih i akcionaških ideja u svojim stripovima, Rooum kao istinski osviješten sudionik pokreta, urnebesno duhovito propituje i analizira i same anarhističke načine djelovanja. Crtež mu je jednostavan i linijski pravilan, s minimalnom kompozicijom kadrova i na rubu karikature, posebno u crtanju negativnih (uglavnom ljudskih) likova. Glavna junakinja je divlja mačka, jedan od najstarijih anarhističkih simbola, a ekipu njezinih slobodarskih prijatelja sačinjavaju roda, vodeni konj, djevojčica i mali bradati patuljak. Odlična skupina likova i individua za ostvarenje jednog društvenog ideala i utopije kao što je anarhizam. Kao što i priliči anarhističkom duhu antikapitalizma i antiekonomije, prisutnoj u većini izdanja biblioteke Što čitaš?, autorska prava za objavljivanje su besplatna, i svatko može objaviti tri stripa iz ovog albuma bez dogovora s autorom. U svakom slučaju, na pedesetak stranica možete pronaći odličnih stripova koji će vas nasmijati, a možda i potaći na slobodarsko razmišljanje.

[Zarez, 28. veljače, 2002.]

Da nam živi, živi rad

Piše: Dragan Grozdanić

Edicija anarhističke biblioteke Što čitaš? predstavlja nam dva nova izdanja iz zbirki radova o anarhizmu. Iz prvog eseja Jasona McQuinna više možemo saznati o trenutačno najraširenijoj anarhističkoj teoriji - primitivizmu, ali i pročitati autorovu kritiku istog. Pišući o izvorima američke primitivističke teorije, McQuinn ističe dva razvojna pokreta. Kao prvi izdvaja struju proizašlu iz detroitskih anarhomarksističkih Black/Red anarhista koji su kasnih osamdesetih u suradnji sa časopisom Fifth Estate postale primitivistički projekt, a kao drugi izvor navodi aktiviste proizašle iz pokreta koji zastupaju izravnu akciju u obrani netaknute prirode. Njihovi pobornici zalažu se za povratak u male prvobitne zajednice koje su cijenile život u prirodi. Ključne osobe za razumijevanje teorije primitivizma su Fredy Perlman, David Watson, John Zarezan i Arnie Naess. Za jedne primitivizam podrazumijeva poetičko slavljenje pjesme i ples primitivnih zajednica, drugima pak znači poštovanje i veličanje predindustrijskog načina života, dok ga treći doživljavaju kao svjetonazor lišen potrebe za religijom ili umjetnošću. Očit je McQuinnov neutralan stav i stoga je njegova kritika upućena onim primitivistima s idealiziranom vizijom primitivističkog identiteta, kojih kako kaže ima mnogo. McQuinn upozorava na kotač povijesti kojim možemo dospjeti kamo želimo umjesto da u njemu budemo zarobljeni. Autoru je važno kritičko propitivanje društva i njegovih vrijednosti što bi trebalo biti važno i svakom članu zajednice. Ostvarenje ideala primitivizma značilo bi, kaže McQuinn, u najmanju ruku odricanje tisuća godina civilizacijskih tekovina. Ako pročitate ovaj esej na vama je da odlučite jeste li za anarho primitivizam ili neku drugu vrstu političkog radikalizma.

Mogućnost ili apsurd?

Drugi esej američkog aktivista i teoretičara Boba Blacka žestoka je i beskompromisna kritika rada. Ovaj zanimljiv i provokativan tekst mogao bi izazvati oprečne reakcije što se može naslutiti već iz uvodnih rečenica. Black esej počinje riječima: "Nitko ne bi trebao raditi. Nikad. Rad je izvor gotovo sve bijede u svijetu. Ukoliko želimo prestati patiti, moramo prestati raditi". No, kako opstati bez rada? Kao odgovor autor nam nudi nove načine življenja temeljene na igri. To su: veselje, kreativnost, društvenost, zajedništvo, umjetnost. Zadirući u povijest naše civilizacije on ukazuje na dugotrajno postojanje prezira prema radu. Najprije se poziva na antički svijet u kojemu je rad bio ponajprije odlika robova. Slobodni su bili oni koji nisu morali raditi. Ali, nova otkrića mijenjala su svijet i svijest ljudi. Novac je zamijenio robnu razmjenu i s vremenom je došlo do utrke u proizvodnji, globalnoj ekonomiji, naoružanju. Ovdje nas autor podsjeća na ludičku revoluciju, pokret onih koji su uništavali strojeve, palili tvornice i organizirali druge oblike sabotaže, boreći se protiv kapitalizma i nehumanih uvjeta rada. No, taj je pokret propao i rad je iznova masovno prihvaćen kao sredstvo "sigurnog opstanka".

Na kraju Black iznosi podatke o štetnosti rada, o izrabljivanju od kapitalističkih magnata, profesionalnim bolestima uzrokovanim teškim i nehumanim uvjetima na radnom mjestu, te o smrtima prouzrokovanim striktnim pridržavanjem radne discipline. U današnjem globalno zatrovanom svijetu rad je nužno zlo. O alternativnim načinima preživljavanja doznat ćete više ako ova publikacija stigne i do vaših ruku. Intrigantno i zanimljivo viđenje, mogućnost ili apsurd, prosudite sami. Ovi eseji kao i ostala izdanja biblioteke Što čitaš? mogu se nabaviti u većini knjižara ili izravno od izdavača.

[Zarez, 10. 10. 2002.]

Anarhistotel

Piše: Neven Jovanović

Društvo je razdirala kriza. Radnici, nezaposleni i ekolozi sukobili su se s bogatašima i državnim aparatom. Sastanak rudarskog sindikata policija je pokušala nasilno prekinuti; u okršaju koji je uslijedio, kaže glas koji pripovijeda, "udarali su me pendrecima po glavi sve dok nisu bili sigurni da sam mrtav." No, bilo je drukčije; pripovjedač se probudio, ali negdje drugdje. Umjesto u svome ogoljelom, izgladnjelom i negrijanom svijetu našao se u nepreglednoj, divljoj šumi, pred neobičnim gradom, gradom koji je jestiv (iako nije jako dobra okusa) zato što je u potpunosti izgrađen od biorazgradivih materijala; taj je grad i samoodrživ, što znači da vrlo malo mora uzimati od okoline, a prometnu gužvu u njegovim podzemnim tunelima čine kolone biciklista (pri čemu su i bicikli, naravno, biorazgradivi). U gradu nema novca, a privatno je vlasništvo "vrlo uspješno prestalo postojati"; zajednica funkcionira zahvaljujući razmjeni usluga, potrebe koordinira kompjutor, a zadovoljavaju ih "kolektivi" različitih struka, od biciklističkog do astronautičkog; potonji se upravo sprema lansirati u svemir prvu letjelicu od biljnih ekstrakata... "Ljudi su odustali od potrošačkog društva, i postigli harmonično stanje društvenog anarhizma", objašnjavaju domaći pripovjedaču. Putujući po okolici konjskim kolima, pripovjedač doživljava prometnu nezgodu - i budi se opet u polaznom svijetu, ali tamo je prvi maj (prošlo je tjedan dana), dogodila se i uspješno je završila revolucija. "Sada kada ne moramo raditi za šefove ili vladu, možemo se sami zaposliti u izgradnji novog života za nas, našu djecu i djecu naše djece," zaključuje kršni rudar dijeleći s pripovjedačem šalicu grozne kave.

Što mislite, kako se zvao pripovjedačev vodič kroz onaj drugi svijet, kroz svijet divljine, biotehnologije i harmoničnog anarhizma? Zvao se Aristotel. Da, da - baš onaj Aristotel, onaj iz srednje škole, sa satova filozofije.

Aristotel na biciklu

Ovakvu je priču smislio i ispričao Graham Purchase, u knjizi Moje putovanje s Aristotelom kroz anarhističku utopiju (preveo Marko Strpić, biblioteka Što čitaš, Zagreb, 2001). Riječ je o anarhističkom tekstu; Graham Purchase teoretičar je koji se bavi ekologijom i anarhosindikalizmom. Anarhizam nikako nije pojam koji bih povezivao s Aristotelom, i baš je taj neočekivani spoj naveo ruku filologa da posegne za ovom knjigom. Kako je to upravo Aristotel odabran da glumi Vergilija (ili Beatrice) Purchaseovu anarhističkom Danteu?

Raščistimo prvo moguću nedoumicu: u knjizi se nedvojbeno radi o Aristotelu na koga mislimo. On spominje drevnu Atenu - koja je trpjela zbog prenaseljenosti: farme su uništavale okoliš, zemlja je bila utabana od hodanja, a grad je morao uvoziti glavninu sirovina i hrane - a imao je i prijatelja mislioca Platona, s čijom se teorijom društvenog planiranja ne slaže. S druge strane, čini se da je svijet kroz koji Aristotel vodi pripovjedača udaljen od polaznog svijeta oko tisuću godina, a Aristotel (koji voli voziti bicikl, i radi kao medijator u rješavanju sukoba) ima kćer Mollie, zeta i unuke.

Čini se da se Aristotel za stanovnika anarhističke utopije kvalificirao svojom izjavom iz Politike, o tome da je "idealna veličina grada ona koju možeš zahvatiti jednim pogledom"; tu izjavu ponavlja na početku Purchaseove knjige, a i susreće pripovjedača baš na mjestu s kojeg se može pogledom obuhvatiti grad. Aristotel je anarhist i po tome što nije Platon, nije pristaša društvenog inženjeringa ni protivnik i preziratelj prirode. Aristotel je žitelj savršenog ekološkoga grada zato što se sam bavio prirodnom znanošću, fizikom i biologijom, ali i zato što je bio enciklopedist, što njegovo učenje obuhvaća sve, kao je u eko-sustavu sve obuhvaćeno i povezano (u jednom prizoru Purchaseove knjige pripovjedač isprobava bazu podataka globalne geografije; baza može prikazati svaki detalj na kugli zemaljskoj, cjelinu Zemlje, i sve međurazine). Napokon, Aristotel ima i odličan potencijal za mitsku figuru "mudrog starca" - ili vi, možda, kad čujete "Aristotel" pomislite na nekog u godinama Jamesa Deana? (U mitske Aristotelove osobine ulazi i okolnost da je on lik iz antike, iz doba kad su ljudi bili "bliži prirodi" nego što su danas.)

Aristotelova kći

Anarhistički je Aristotel, očito, konstruiran; iz obilja postojećih znanja o antičkom filozofu licentia poetica nešto je odabrala, veći dio izostavila. U Purchaseovu svijetu nema, na primjer, Aristotela logičara, retoričara, metafizičara, nema Aristotelova nepovjerenja prema demokraciji, a Purchase prilično opušteno tretira Aristotelovo učenje da se ljudska društvenost može ostvariti samo u državnoj zajednici. No anarhistički nas Aristotel podsjeća da je svaki Aristotel konstruiran, čak i onaj "povijesni" ili "znanstveni" - taj je, recimo, podijeljen na ladice: dok proučavamo Aristotelovu metafiziku, malo nas brine pitanje tko je bila Aristotelova kći (što god rekao Purchase, kći se zvala Pitija, kao i njezina majka). Osim toga, Aristotel kao anarhistički svetac, tata, dida i biciklist unosi dašak osvježenja u smog smrtne ozbiljnosti koji inače obavija antičke teme; konačno, za razliku od filološkog i povjesničarskog Aristotela, ovaj anarhistički radi, govori nam nešto aktualno, nešto od izravne važnosti za nas i našu svagdašnju situaciju.

Na ovoj točki filologu pada na pamet da u Purchaseovoj knjizi osim lika Aristotela postoji još jedan važan antički - ili općenito povijesni, tj. suprotstavljen današnjici - element, još jedno mjesto na kojem se naša svijest prelama kroz prizmu drugog doba. Taj element i to mjesto jest sama forma Mog putovanja s Aristotelom. Graham Purchase odjenuo je svoju utopiju, svoju viziju idealnog društva, u priču s radnjom i likovima. Tako su utopije izlagali Grci Hekatej, Euhemer i Jambul, i renesansni mislioci Thomas More i Tommaso Campanella.

Aristotel i naiva

Ispričati utopiju jest zanatski najjednostavnije rješenje, za pisca manje obvezujuće od svake nefikcionalne forme, za čitatelje pristupačno i primamljivo. Međutim, čim poželi biti priča, utopija zalazi na teren moderne "lijepe književnosti". Tu nastaje problem. Ono što od lijepe književnosti očekujemo, od Purchaseove utopije ne dobivamo. Njegovo pripovijedanje i karakterizacija jednostavno su nevješti. "Književnost" nama sugerira "zaokružene", kompleksno motivirane, životu bliske likove, dok Purchaseovi junaci i u neformalnim situacijama govore drveno kao da izlažu referate; svima se živo fućka kako se to pripovjedač stvorio u njihovom svijetu, i tko je on uopće; premda je autor pokušao dati likovima mesa, i ujedno pokazati da u anarhističkoj utopiji ne vlada jednoumlje, čineći likove kritičnima prema svijetu u kojem žive, pokazujući da se Aristotelova kći želi odseliti iz biotehnološkog grada - sve to loše ispada, jer je garnirano dociranjem tipa: "Aristotel se nasmijao. Bio je zadovoljan time što je odgojio oštroumnu kćer, koja je gotov uvijek bila u pravu kada bi nešto rekla". "Plošni", shematski, tipizirani likovi mogu proći u žanrovskoj književnosti - recimo, u znanstvenoj fantastici, gdje još ideje i "svjetotvornost" privlače više od psihologije. Nažalost, za znanstvenu je fantastiku svijet Mog putovanja s Aristotelom naivan, barem u očima ne-anarhističkog čitaoca (tj. onoga tko ne čita u kontekstu anarhističkih teorija); danas se entuzijastičnim, ali naivnim čini Purchaseov stav da će promjene u ekonomiji i tehnologiji automatski eliminirati svako zlo i svaku entropiju ljudskog društva (a ljubitelje SF-a, koji su na svoj način također filolozi, beskrajno će iznervirati šlampavosti, poput podatka da Purchaseov pripovjedač u nesvijesti/komi/transu provede tjedan dana - čak mu rane zarastu - bez hrane, vode, medicinske skrbi). Obilje entuzijazma, ali literarna naiva; to je konačnica Purchaseove knjige. Priča mjestimice čak sklizne u pubertetsku maštariju, kad junaci puše tehnološki usavršenu marihuanu, ili kad se pripovjedač bez mnogo okolišanja poseksa s učiteljicom (kojoj se naziru gaćice i kroz njih "topli kutić"!) - ovo bi valjda trebalo ilustrirati potpunu slobodu koja vlada u harmoničnom anarhizmu.

Velik dio nedostataka Mog putovanja s Aristotelom ide na dušu autoru; ipak, čini mi se da je naivnost ove knjige dijelom uvjetovana i povijesnim razlozima. Graham Purchase mislio je da će biti dosta ako bude slijedio konvencije fikcionalne utopije iz vremena dok je ona bila živa književna vrsta, ali to vrijeme više nije naše; prešlo je u domenu filologije. Aristotel na biciklu odlična je ideja. Samo što danas, kad čitamo, želimo više od odlične ideje.

[Zarez, 24. 10. 2002.]

Ekstaza činjenica

Piše: Višeslav Kirinić

Noam Chomsky jedan je od onih mislilaca koje zbog neprocjenjivog doprinosa znanosti - u njegovu slučaju lingvistike - gotovo i nije potrebno predstavljati. Rad na transformacijsko-generativnoj gramatici, razmatranje odnosa jezika i uma, te problema stjecanja jezičnoga znanja, samo su dijelovi autorova bogatog opusa čiji opseg uistinu zadivljuje. Druga bitna sastavnica tog opusa svakako su autorova politološko-ekonomsko-kulturalna razmatranja koja od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća bude interes čitatelja diljem globusa. Valja, međutim, na samom početku istaknuti jednu uistinu zanimljivu pojavu: politički dio opusa Noama Chomskog - koji broji toliko djela da im broj ne zna ni sam autor – na čudan je način zaobilazio prostor Hrvatske. Iako su pojedina lingvistička djela našla svoje mjesto na policama hrvatskih knjižnica, politologijska promišljanja nisu ovdje našla plodno tlo. Svega četrdesetak godina (!) nakon objavljivanja prve knjige Noama Chomskog na temu Vijetnamskog rata, čitateljima u Hrvatskoj pružena je mogućnost da se upoznaju s bitnim sastavnicama autorova izvanlingvističkog opusa.
Odvraćanje pažnje

U knjizi Mediji, propaganda i sistem, svojevrsnom kolažu tekstova i razgovora s Noamom Chomskim čiju osnovu čine autorova promišljanja o sprezi medija i različitih struktura moći (politička, ekonomska itd.), na izrazito ekonomičan način naznačeni su temeljni uvidi autora u funkcioniranje medijske mašinerije, pri čemu tekst Proizvodnja pristanka ima gotovo paradigmatski status. U tom tekstu Chomsky definira indoktrinaciju ili propagandu kao proces kreiranja i učvršćivanja visoko selektiranih, preoblikovanih ili potpuno izmišljenih povijesnih sjećanja, kada je on povezan sa službenim neprijateljima. Kada mi to radimo, stoji u nastavku, onda je riječ o edukaciji, moralnoj poduci ili građenju karaktera. To je vrijedan mehanizam kontrole budući da učinkovito blokira svako moguće razumijevanje onoga što se događa u svijetu. Ključni cilj edukacije, a dakako i propagande, jest preusmjeravanje pozornosti, odvraćanje pažnje od naših vlastitih institucija i njihova djelovanja, ukratko, odmicanje pozornosti od pravog izvora velike količine nasilja i patnje u svijetu. Sprečavanje razumijevanja i odmicanje pozornosti od prostora moći od presudne je važnosti kako bi se elitnim skupinama omogućilo da djeluju bez javnih ograničenja i postižu vlastite ciljeve koji se u akademskoj terminologiji nazivaju "nacionalnim interesima". Pripisati nekom konkretnom pojedincu, na primjer Reaganu, grijehe laži i manipulacije, također je odvraćanje od same stvari. Naime, nasilje, laži i kršenje zakona prirodne su odlike države, svake države. Ono što je važno u danome kontekstu, ističe Chomsky, jest doprinos najoštrijih kritičara (unutar mainstreama) jačanju sustava indoktrinacije, kojega su i oni sami žrtve, ali i pronosioci. Velik uspjeh kritike i sustava indoktrinacije jest upravo taj što onemogućava shvaćanje da ovo što se događa danas ni u kom slučaju nije odstupanje od povijesnih ideala i prakse, koje bi se moglo pripisati ovome ili onome pojedincu. Riječ je zapravo o prikazu načina na koji naše institucije funkcioniraju i nastavit će funkcionirati, ako ih u tome ne spriječi uznemirena javnost koja je razumjela njihovu prirodu i njihovu stvarnu povijest. Sprečavanje takva razvoja događaja zadaća je obrazovnih institucija i medija, žele li ispuniti svoju funkciju - služenje moći i povlasticama. Rečenica koja ponajbolje sažima građu knjige Mediji, propaganda i sustav je ova: želite li naučiti nešto o propagandnom sustavu, dobro promotrite kritike i njihove prešućene pretpostavke - i naći ćete sve ono što u pravilu konstruira doktrinu državne religije.

(...)

Bliskost anarhizmu

Od pojave djela Američka moć i novi mandarini (1969.), Noam Chomsky uvijek iznova potvrđuje svoje nepripadanje bilo kojoj od strana u svjetskom poretku. Pristup Noama Chomskog političkoj problematici na elementarnoj je razini obilježen jednom bitnom sastavnicom koju gotovo da i nije moguće dovoljno naglasiti: riječ je o kritičkom odmaku, jednoj vrsti bezinteresnog prosuđivanja koje je, dakako, posljedak znanstveničkog habitusa autora, njegove vjere u činjenice/dokaze. Presudni dio njegova kritičkog aparata je dakle pobrojavanje svakovrsnih činjenica/podataka ključnih za cjelovito sagledavanje pojedinog problema, a koje je moguće provjeriti, dokazati i potvrditi. Upravo je u smislu takva bitnog nepripadanja Chomsky blizak anarhističkoj opciji. No iako se takav anarhistički habitus može nazvati svojevrsnim optiranjem, zagovorom ili govorom iz određene pozicije/mjesta, valja reći kako je anarhizam kod Chomskog uvijek paradoksalni izam, mjesto koje ne može i ne smije postojati kao mjesto, pozicija koja samu sebe dokida u vlastitom pozicioniranju.

Govoreći o politici jezika i semantike, Chomsky jasno ističe da je za otkrivanje istine potrebno oljuštiti sloj po sloj iskrivljenosti, pri čemu se spomenuto ljuštenje očituje u baratanju činjenicama ili traganju za činjenicama koje su često skrivene u izobličenjima interesno-propagandnog zrcala (medija), a sam spomen pojma istine i traganja za njom smješta Chomskog u okvir znanstveno-objektivističkog zahvata. Tek nakon što su definirani svi relevantni odnosi u sklopu određenog političkog ili ekonomskog problema, nakon što je - uvjetno govoreći - jasno naznačena njihova sintaksa, otvara se prostor utemeljenom prosuđivanju, semantičkom zahvatu ili interpretaciji. Valja, međutim, naglasiti kako upravo ta odlika kritičkog pristupa Noama Chomskog podliježe i najvećoj osudi.

Njegova težnja za objektivnošću, za prosudbama utemeljenim na činjenicama, podvrgnuta je najžešćoj kritici i to iz tri međuovisna razloga: prvi razlog moguća je (a po nekim teoreticima i nužna) selektivnost pri odabiru činjenica, drugi je sveprisutna vladavina relativizma, a treći je razlog vezan uz interpretativnu, hermeneutičku razinu.

Značenja i činjenice

Wittgenstein je na jednom mjestu zapisao da svijet nije ukupnost stvari nego činjenica. Chomsky implicitno, a ponekad i eksplicitno, iznosi ili svakako svojim djelima potvrđuje takav stav. No, suvremeno intelektualno ozračje velikim je, ako ne i prevladavajućim, dijelom određeno bitnim zaokretom: mogli bismo ga sažeti tvrdnjom kako danas svijet nije sveukupnost stvari nego značenja, a s obzirom na to da je sve značenje, hermeneutika dolazi u prvi plan. Važnost spomenutog zaokreta, važnost uzmaka činjenice ili njene preobrazbe u značenje, odnosno metodologijski primat tumačenja, izrazito se jasno očituje upravo na primjeru Noama Chomskog. Chomsky je, tvrde brojni njegovi kritičari, izrazito selektivan pri odabiru činjenica, odnosno odabire samo one činjenice koje odgovaraju njegovom cilju. On je utoliko od brojnih suvremenih teoretika prokazan kao "pozitivist" (pojam koji u velikom dijelu suvremenih diskusija ima izrazito negativan prizvuk), s obzirom na to da naivno vjeruje u postojanje i valjanost objektivnih činjenica te - što je još veći grijeh - u mogućnost objašnjavanja tih činjenica s pomoću objektivne i provjerljive teorije koja nije nužno vezana uz pojedinu kulturu ili promatrača. Pozitivizam je, tvrde brojni teoretici, oblik imperijalizma u čijem sklopu tobože neovisne činjenice postaju izraz i oruđe nekog oblika dominacije. S druge strane, subjektivizam je jedini politički korektan način pristupa zbilji, s obzirom na to da implicira jednakost i poštivanje tuđe kulture. Činjenice se, tvrde suvremeni kritičari Chomskog, ne mogu odvojiti od promatrača koji njima barata/manipulira, niti od kulture koja proizvodi kategorije kojima se one opisuju. U vlastitim interpretativnim zahvatima, kritičari Noama Chomskog najčešće uopće ne interpretiraju činjenice koje on izlaže, nego tumače značenje njegova izbora, onu skrivenu tendenciju, dubinsko zašto, neki pozadinski interes i time vjerojatno najbolje potvrđuju opasku Noama Chomskog prema kojoj su upravo visokoobrazovane strukture, intelektualci (izraz od kojega Chomsky ne zazire, za razliku od njegovih kritičara!) najpodložniji indoktrinaciji i propagandi, dijelom iz jednostavnog razloga što najviše čitaju, a dijelom i stoga što upravo oni predstavljaju prvotnu metu sustava propagande. Moguće je, tvrdi Chomsky, govoriti o doprinosu najoštrijih kritičara (unutar mainstreama) jačanju sustava indoktrinacije, kojega su sami ti kritičari ujedno žrtve i prenosioci. To je pravilo za obrazovane strukture koje su uvijek najdublje indoktrinirane. Jer ako je činjenica otklonjena u drugi plan, ako je objektivna prosudba nemoguća, pa ako čak i subjekt gubi vlastitu utemeljenost, onda je svaki jasan zaključak nužno neodrživ. Kakve li sretne okolnosti za sve moćnike koji su dosad morali prikrivati vlastite tragove! Odsad je prikrivanje tih tragova posao kritičara i teoretika koji, najčešće nesvjesno, stvaraju snažan teorijski štit oko opasnih činjenica. Kritike upućene Chomskom utoliko izvanredno ilustriraju spomenuti skok od “pozitivizma” na hermeneutiku, svojevrsno “nadilaženje” i prokazivanje činjenice i prelazak u prostor značenja. Napuštanjem prostora činjenica, relativiziranjem činjeničnog, objektivnog per se i skokom u značenje otvara se, međutim, zjapeća pukotina između onoga što i kako jest i onoga što i kako bi moglo biti.

U bitnome smislu, Chomsky ne traga za značenjem pojedinih činjenica; njegova prvotna namjera ni u kom slučaju nije tumačenje, nego detektiranje bitnih sastavnica ili činjenica nekog problema. Što će netko činiti s tim činjenicama, naime kako će ih transformirati pri generiranju njihova značenja, zapravo i nije toliko bitno. Ono što je, međutim, od presudne važnosti jest da činjenice budu poznate!

Zašto Chomsky tek sad?

Pitanje je moguće postaviti i na drukčiji način. Primjerice, zašto nam Chomsky stiže tek nakon Foucaulta, Virilioa, Derridae, Baudrillarda ili Žižeka? Jedan od mogućih odgovora izrazito je chomskijanski: zato što je tek nakon dovoljne doze relativizma, dekonstruiranja i svepatologizacije ovaj misaoni prostor spreman bez ikakvih posljedica prihvatiti Chomskog. Tek nakon skoka ili, bolje rečeno, propadanja u bezdan značenja, nakon teoretičkog umrtvljenja svijesti o važnosti činjenice, moguće je pustiti Chomskog u opticaj. Tek nakon što je zločinački napad na Sjedinjene Države proglašen apsolutnim događajem (Baudrillard), događajem odriješenim, isključenim iz svake kauzalnosti, događajem koji nema svojih uzroka(!), tek nakon toga Chomsky stupa na scenu.

Postmoderno mišljenje imalo je u određenom smislu paralizirajući učinak; ukratko, ono je uvelike onemogućilo nesmetano odvijanje bitnog procesa pretvaranja činjenice ili podatka u informaciju. Ako uopće dopušta ili propušta podatke, postmoderno mišljenje paralizira (ili, bolje rečeno, cenzurira) temeljni misaoni proces pretvaranja pasivnog podatka u aktivnu informaciju - u smislu u kojem ova potiče određene aktivnosti ili promjene u određenom sustavu. Upotreba jasnih i razgovijetnih činjenica kao mjerilo valjanosti svakog razmatranja danas je radikalno dovedena u pitanje, jer je svako rangiranje moralno i politički "nekorektno", odnosno pogrešno. Chomsky nasuprot takvim stremljenjima ostaje odan zastarjeloj epistemologiji u smislu u kojem ipak teži iznalaženju objektivne istine. Godine 1986., piše Chomsky, Svjetski sud osudio je SAD zbog "nezakonite uporabe sile", nakon čega su Sjedinjene Države uložile veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom se sve države, pa tako i SAD, poziva na pridržavanje međunarodnog zakona. Tumačenje ove činjenice, njeno dekonstruiranje ili otkrivanje njena značenja zapravo je zadaća drugog reda. Jednom podređena značenju, ona biva prepuštena manipulacijama, raspada se u različitim kutovima gledanja, a njen izvorni smisao biva nepovratno izgubljen.

Zaključak je jasan: naša je sreća što su teoretici poput Foucaulta, Derridae, Baudrillarda ili Žižeka u dovoljnoj mjeri otvorili pukotinu između činjenice i značenja, što su u dovoljnoj mjeri dekonstruirali i demontirali simulirani odnos između uzroka i posljedice, s obzirom na to da su time priredili teren za Noama Chomskog. Jer tko zna; da kojim slučajem činjenice i dokazi još igraju bitnu ulogu na ovom intelektualnom prostoru, da kojim slučajem velik dio obrazovane javnosti nije u dovoljnoj mjeri obasjan i zaslijepljen sjajem post-modernističkog pravovjerja i, konačno, da kojim slučajem nije stvoren dovoljno snažan postmodernistički amortizer koji upija, ublažava i posve umrtvljuje sva ona podrhtavanja koja se javljaju kao posljedica sudara s činjenicama, možda danas i ne bismo čitali Chomskog.

[Zarez, 7. 11. 2002.]

 

 

na prvu stranicu