Hakim Bey

Kritika slušatelja

 

Previše govoriti a da vas nitko ne čuje prilično je mučno. Ali dobiti slušatelje moglo bi biti još gore. Slušatelji misle da je dovoljno slušati -- kao da je njihova istinska želja čuti tuđim ušima, vidjeti kroz tuđe oči, osjećati na tuđoj koži...

Tekst (ili emisija) koja će izmijeniti stvarnost: Rimbaud je o tome sanjao, a zatim s gađenjem odustao. Ali njegovo shvaćanje magije bilo je presuptilno. Možda je okrutna istina da tekstovi mogu izmijeniti stvarnost samo kada čitatelje potaknu da vide i djeluju, a ne tek vide. Sveto je pismo jednom u tome uspjelo -- ali Sveto pismo je postalo idol. Vidjeti kroz te oči značilo bi (u vudu smislu) zaposjesti kip -- ili leš.

Uvid, i knjiševnost uvida, prelaki su. Prosvjetljenje je lako. "Lako je biti sufi", rekao mi je jedan perzijski šeik. "Teško je biti čovjek." Političko je prosvjetljenje još lakše od duhovnog -- nijedno ne mijenja svijet, ali ni pojedinca. Sufizam i situacionizam -- ili šamanizam i anarhija -- teorije s kojima se igram -- samo su to: teorije, vizije, načini gledanja. Znakovito, sufistička se praksa sastoji od ponavljanja riječi (dhikr). Sam ovaj čin je tekst, i samo tekst. A praksa anarho-situacionizma svodi se na isto: na tekst, parolu na zidu. Trenutak prosvjetljenja. Pa, to i nije potpuno bezvrijedno -- ali što će nakon toga biti drukčije?

Svoj bismo radio mogli poželjeti očistiti od svega čemu nedostaje makar i težnja za promjenom. Isto kao što postoje knjige koje su potakle potresne zločine, mi bismo željeli emitirati tekstove zbog kojih će slušatelji ugrabiti sreću koju nam je Bog zanijekao (ili makar posegnuti za njom): poticaje da se orobi stvarnost. Ali još bismo više željeli očistiti svoje živote od svega što nas priječi ili zbog čega odgađamo da da krenemo -- ne u trgovinu oružjem i robljem u Abesiniju -- ne da postanemo pljačkaši ili policajci -- ne da pobjegnemo od svijeta da bismo njime zavladali -- već da se otvorimo razlici.

S najreakcionarnijim se moralistima slažem u tvrdnji da umjetnost može na ovaj način utjecati na stvarnost, i prezirem liberale koji tvrde da sva umjetnost treba biti dopuštena zato što je -- na kraju krajeva -- to samo umjetnost. Zato sam se posvetio onim spisateljskim i radijskim kategorijama koje su konzervativcima najmrskije -- pornografiji i agitpropu -- u nadi da ću svojim čitateljima/slušateljima i sebi zadati nevolje. Ali sada se optužujem za neučinkovitost, ili čak uzaludnost. Nije se dovoljno toga promijenilo. Možda se nije promijenilo ništa.

Prosvjetljenje je sve što imamo, a i to smo morali oteti iz zagrljaja pokvarenih gurua i mucavih samoubilačkih intelektualaca. A naša umjetnost -- što smo postigli, osim što smo prolili svoju krv za prividan svijet pomodnih ideja i slika?

Pisanje nas je dovelo do ruba iza kojega bi pisanje moglo biti nemoguće. Tekstovi koji bi preživjeli skok preko ovoga ruba -- u ambis ili Abesiniju koja tamo čeka -- morali bi biti praktički samostvoreni, kao poput skrivenoga blaga čudesni Dakini svitci s Tibeta ili taoistički duhovni tekstovi zapisani žabljim pismom -- i apsolutno užareni, poput posljednje poruke koju urla vještica ili heretik na lomači (da parafraziramo Artauda).

Osjećam kako ovi tekstovi dršću tik iza zastora.

Što ako nas uhvati takvo raspoloženje da poželimo odustati i od puke objektivnosti umjetnosti i puke subjektivnosti teorije? i suočimo se s ponorom? Što ako nitko ne krene za nama? Možda bi tako bilo i bolje -- sebi ravne pronaći ćemo među Hiperborejcima. Što ako poludimo? Pa -- taj rizik prihvaćamo. Što ako nam postane dosadno? Ah...

Već smo odavno sav svoj ulog stavili na provalu čudesnoga u svakodnevicu -- prvo smo malo dobili, a zatim mnogo izgubili. Sufizam je stvarno bio mnogo mnogo lakši. Da onda založimo sve, do posljednje, najbjednije žvrljotine? Da udvostručimo ulog? Da varamo?
Gotovo kao da možemo čuti anđele u susjednoj sobi, iza debelih zidova -- svađaju se? ili se jebu? Ne razumijemo ni jednu jedinu riječ.

Možemo li ovako kasno postati Otkrivači skrivenoga blaga? I kojom da se tehnikom poslužimo, jer upravo nas je tehnika iznvjerila? Poremećenim osjetima, pobunom, pobožnošću, poezijom? Znati kako predstavlja jeftin šarlatanski trik. Ali znati što moglo bi biti poput božanske samospoznaje -- moglo bi stvoriti ex nihilo.

Na kraju će ipak trebati napustiti ovaj grad koji nepomično lebdi na rubu sterilnoga sumraka, kao Hamelin nakon što su su iz njega izmamljena sva djeca. Možda postoje drugi gradovi, u istom prostoru i vremenu, ali... drukčiji. I možda postoje džungle u kojima je puko prosvjetljenje zasjenjeno crnom svjetlošću jaguara. Nemam pojma -- užasnut sam.

[originalno objavljeno u časopisu Libra Libera, prijevod: Sven Cvek]

 

 

 

na prvu stranicu