Mario Kovač

Baršunasto podzemlje

 

Čeljust nije pukla dok ne čuješ "kvrc"

 

DING 1. RUNDA

Prilazim mu lagano i nonšalantno. Iza mene su stotine borbi, a klincu je ovo prva u životu. Dok međusobno ispitujemo snage na trenutak se prisjećam svoje prve borbe. Bilo je to prije dvadeset i dvije godine. Usrao sam se od straha. Noge su mi bile kao od gume. Tip me izmlatio k'o vola u kupusu. Tako će sigurno biti i večeras samo što ću ja ovaj puta biti taj koji mlati.

Stjerao sam malog u kut i mažem ga direktima u facu. Brani se kao da nikada nije vidio ring. Pa i nije, iz ove perspektive. Već mu je napola zatvoreno jedno oko. U jednom trenutku vidim nemoć u njegovim očima. Očajnički zamahuje šakom i pogađa me u bradu. Grizem pod. Brzo ustajem i dajem treneru znak da je sve u redu, ali nije mi baš svejedno. Dobro me prodrmao. Ponekad jedan takav udarac odluči pobjednika. Ostatak runde pokušavam izbjeći bliži kontakt.

DING

Zvono mi tutnji u glavi. Sjedam. Trener mi urla u uho:
- Što radiš? Jesi li normalan, kretenčino? Stjeraj ga u kut i unakazi ga.

Ne slušam trenera. Zabrinjava me zvono koje i dalje odzvanja u mojoj glavi. To mi se nije dogodilo nikada u karijeri.

DING 2. RUNDA

Misli mi lete kroz glavu. Što ja radim ovdje? Ja sam star čovjek i ovo mi ne treba. Po mom licu pljušte udarci. Neke blokiram, ali me većina pogađa. Znam da mi žena i dijete sjede u prvom redu i gledaju kako me ovaj balavac masakrira. Pokušavam jedan kroše, ali promašujem za kilometar. TUP, TUP, TUP. Izveo je kombinaciju i već sam grogi. Jedva stojim na nogama. Zašto onaj idiot ne udara to zvono? Odavno su prošle tri minute. To je neka zavjera protiv mene. Publika vrišti i urla. Žedni su krvi. Moje krvi. TUP. Pukla mi je arkada. Pune su mi oči krvi. Sudac na trenutak prekida borbu. Brišu mene i pod. Nastavljamo. Shvaćam da cijelu rundu nisam zadao ni jedan pošteni udarac. Hvatam ga u klinč, ali me udara po bubrezima. Piša mi se. Zašto nisam išao prije borbe? Zvoni, idiote, zvoni! TUP, TUP, TUP. Mašem u prazno.

DING

Vode! Vode! Teško gutam. Dok prolijevam po sebi vodu i sline, buljim u suprotni kut. U daljini čujem trenerov glas.

- Prekidam meč. Mali će te ubiti.

Odmahujem glavom. On zna da nikada ne predajem. Pljuvat ću krv ako treba, ali ne predajem.

- Pomakni donju usnu. Da li čuješ "kvrc"? Da li je pukla čeljust?

Odmahujem glavom. Nemem snage za odgovor. Trener još nešto govori, ali ga ne slušam.

"Taj izraz lica nije bio s ovog svijeta. Da je Tomkin vjerovao u takve stvari, pomislio bi da je sam Lucifer došao uzeti mu dušu. Vidje strahoviti bljesak metalnih kandži na desnoj ruci koju je Saigo visoko podigao. Saigova lijeva ruka kretala se prema Tomkinovim grudima. Već je osjećao bol vatre u njima.
A onda, u djeliću sekunde, djeliću manjem od treptaja oka, ninđa je bio odbačen u stranu, preko poda, prema prozorima.
"

- Ako je čeljust pukla, prekidam meč! Čuješ li me?

Meč je dobro počeo. Kad je nastao preokret? Ništa ne razumijem. Strašno sam star. I umoran.

DING 3. RUNDA

Mali je prepun snage. Nasrće na mene. Izmičem se. Zapetljao sam se u konopce. TUP, TUP. Zuji mi u glavi. Više mu ne vidim lice, ne vidim mu šake. Ne vidim ni publiku. Samo neka ogromna masa koja navaljuje na mene.

"Prvi redovi britanskih snaga već su upadali u predgrađe, zapovjednik je prebacio svoju postrojbu na istočnu stranu da se pregrupira i napadne. Ali, on sam se previše istaknuo i odjednom se našao opkoljen sa svih strana. Uhvaćen u smrtonosnu unakrsnu vatru, sasjekao je šest Engleza svojom katanom prije nego što su ostali shvatili da se trebaju povući i napasti ga ručnim bombama. Ništa od njega nije ostalo. Čak ni kosti."

Ne jedan čovjek, ne cijela dvorana. Grad, planet. Mržnja čitave planete se okomila na moje tijelo i moj um. Zvižde mi, udaraju me. TUP, TUP, TUP.

"Tijelo bijele kože je bilo rasječeno od desnog ramena do lijevoga kuka. Jedan zamah, jedna rasjekotina najfinijim sječivom koje je čovjek ikada proizveo. Moglo je lako da presječe, čak, i oklop: meso i kosti bili su za katanu komadići papira ukoliko bi se našla u rukama majstora."

Odjednom, ni sam ne znam kako, nalazim se na podu. Sudac broji. 1, 2, 3... pokušavam ustati...4, 5... ponovo sam novorođenče koje se pokušava osoviti na svoje klimave noge,ali pada..."Trčao je ne praveći nikakav zvuk. Nikakva sjenka nije se vidjela iza nas jer je on pažljivo izbjegavao svaki tračak svjetlosti. Izišao je iz logora određenom stazom koju je samo on znao, koja kao da je za njega pripremljena."...9, 10. Kako deset? Kako prije? Prevaren sam. Sudac proglašava pobjednika, ali to nisam ja. Ona masa mi ponovo prilazi. Pruža mi ruku. Ceri se podrugljivost u očima. Ovaj svijet nema poštovanja prema starim ratnicima. Pljujem mu u lice. Ogromna masa se usporeno približava. KVRC!

Netko je ugasio sva svjetla u gradu.

 

[korišteni citati iz romana The Ninja Erika Van Lustbadera, izdanje Dečje novine - Gornji Milanovac 1989. Prijevod s engleskog Valerija Por]

 

Prethodna priča

 

Sljedeća priča

 

 

na prvu stranicu