Mario Kovač

Baršunasto podzemlje

 

Tragična ispovijest mladog ovisnika

 

"Do prije nekoliko godina bio sam sasvim normalan srednjoškolac. Izostajao sam s nastave kad god je to bilo moguće, vucarao se ulicama bez cilja, odlazio s tuluma na tulum neprestano se opijajući i jedva čekajući ljeto. Moji roditelji su bili ponosni na mene i svima se hvalili kako imaju dobrog i poslušnog sina. I sve bi bilo lijepo i krasno da se jednog jutra nije dogodila katastrofa.

Naime, kad sam se probudio tog kobnog jutra, otkrio sam da me neka nepoznata sila pretvorila u intelektualca. Ta spoznaja me šokirala. Gledao sam svoj odraz u ogledalu i nisam mogao vjerovati. Morao sam nešto poduzeti. Kao prvo, moji roditelji ne smiju saznati. To bi im slomilo srce. Trebao sam biti oprezan i kontrolirati se. Svaka pristojnost koju bih pokazao, svaka komplicirana riječ koju bih izrekao mogla me izdati.

Od tog jutra moj život se pretvorio u noćnu moru. Svaki dan sam se kriomice šuljao po knjižnicama i knjižarama pazeći da me ne vidi nitko od starih znanaca. Počeo sam odlaziti na razna predavanja i seminare. U školi sam popravio sve ocjene i izgubio sve prijatelje. Situacija je bila očajna. Čak su me opsjedale bolesne misli o upisu na nekakav fakultet. Spao sam na najniže grane. POSTAO SAM OVISNIK O KNJIGAMA.

Počeo sam iz kuće krasti stvari i prodavati ih, a onda za taj novac kupovati knjige i priručnike po svakakvim sumnjivim antikvarijatima. Po cijele sam dane sjedio u svojoj sobi i čitao sve što bi mi dopalo šaka: medicinske priručnike, povijesne udžbenike, klasike svjetskih književnosti, pa čak i filozofske spise iz čega se najjasnije očituje u koliku sam nevolju upao. Bio sam svjestan toga da mi je potrebna pomoć, ali nikome se nisam mogao obratiti. Bilo me strah reakcije ljudi, a ponajviše moje obitelji.

Već mi se duže vrijeme činilo da oni nešto sumnjaju. Čudno su me gledali i neprestano se nešto došaptavali, ali ništa mi nisu govorili. Ja nisam bio svjestan toga da je moja obitelj već tada bila meta mnogih ogovaranja u susjedstvu.

Otac mi je katkad davao novac za izlaske, a ja bih odlazio i provodio noći na hladnim klupama u parkovima razmišljajući o smislu života. Ujutro bih doteturao kući praveći se pijan i lagao ocu u oči kako sam se sjajno proveo. Izgovarajući te grozne laži, iznutra bih se osjećao kao grozna hulja nedostojna ovako dobrih roditelja.

S vremenom je to poprimilo tako ogromne razmjere da se više nije moglo skrivati. Jedne večeri, kad sam se vratio kući iz koncertne dvorane, cijela me obitelj dočekala. Na stolu ispred njih ležalo je par knjiga. Pročitao sam u sebi naslov najgornje. Bila je to Nietzscheova "Genealogija morala". Otac me pitao: "Nije ti dosta da si zaglibio u ovome do grla, nego si počeo i doma donositi to sranje! Što bi se desilo da je to pronašao netko od tvoje mlađe braće, ha? Tko te šopa tim smećem? Gdje to nabavljaš?"

Majka me gledala očima punih suza i nisam mogao lagati. Sve sam skrušeno priznao moleći za oprost. Odlučili su mi pružiti pomoć i dati još jednu šansu. Zaključavali su me u sobu i sprječavali svaki kontakt sa znanošću, umjetnošću i sličnim napastima. Vezali bi me za krevet i prisiljavali gledati televiziju. Dobro mi je krenulo na trenutak. Skinuo sam se s težih knjiga i koristio samo slikovnice i dnevni tisak. Borili smo se svim silama, ali povratka više nije bilo. Otac je pronašao bilježnicu u koju sam potajice pisao poeziju. Izbačen sam iz kuće i svi su me se odrekli.

Ostatak života sam proveo skitajući se po bijelom svijetu i nema toga što nisam radio samo da doprem do novih knjiga. Propadao sam tjelesno i duševno. Konačno, svoje sam kosti ostavio nekom sanatoriju za odvikavanje od libromanije."

"Žao mi je. Tvoji su grijesi preveliki." - odgovorio mi je Sveti Petar.
"Ovdje za tebe nema mjesta."

Slegnuo sam ramenima i sjeo sam na tobogan. Fijuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu!!!

 

Prethodna priča

 

Sljedeća priča

 

 

na prvu stranicu