Mario Kovač

Baršunasto podzemlje

 

Tetovaža

 

Od svoje trinaeste godine Sven je čekao ovaj dan. Svoj osamnaesti rođendan. Po zakonu, osobe mlađe od osamnaest godina starosti nisu se smjele tetovirati. Od danas on više nije spadao u tu starosnu skupinu. Imao je pun džep novaca i znao je što želi. Pravu profesionalnu tetovažu kakvu imaju svi opasni momci na filmovima. Potražio je u telefonskom imeniku adresu tatoo-shopa i uputio se tamo.

Stajao je pred drvenim vratima i skupljao hrabrost. Konačno, pritisnuo je kvaku i gurnuo. Prostorija je bila tijesna i svijetla. Nije bilo prozora. Sa stropa su visile dvije lampe koje su bacale zasljepljujuću svjetlost. Unutra se nalazio mali stol prepun raznih časopisa, gomila postera po zidovima, dve zubarske i dvije obične stolice. Na običnim stolicama sjedila su dva čovjeka. Jedan stariji, odjeven u traperice i pamučnu bijelu majicu kratkih rukava, i mlađi, odjeven u neku čudnu istočnjačku odjeću. Odmjerili su ga od glave do pete, a zatim mu se stariji obratio.

- Izvoli.

Sven je progutao slinu.

- Htio bih tetovažu.
- Imaš li osamnaest?
- Da. - odgovorio je i izvadio iz džepa osobnu iskaznicu.
- Nisam te tražio osobnu već sam te pitao imaš li osamnaest.
- Imam.
- Kakvu tetovažu želiš?
- Želim zmaja...preko cijelih leđa.

Muk.

- Jesi li siguran?
- Sto posto.
- To će te skupo koštati.

Odjednom je osjetio nevjerojatnu injekciju hrabrosti.

- Novac nije problem.
- Osamsto maraka.
- Novac nije problem.

Stariji muškarac se podlo iskesi i okrene se mlađem.

- Ovo je posao za tebe.

Ovaj je samo kimnuo glavom.

- Kakvog zmaja želiš?- upitao je pružajući Svenu katalog.

Sven je malo prolistao, a zatim pokazao prstom na jednu stranicu. Na njoj se nalazio zmaj raširenih krila koji bljuje vatru. Mladić je namrštio obrve.

- To će trajati cijeli dan.
- Vrijeme nije problem.
- Skini majicu i sjedni.

Stariji muškarac je izašao.
Sven se blago trznuo kad je čuo zujanje aparata. Na trenutak se pokolebao, ali onda je odmahnuo glavom. Nema odustajanja.
Prvih par minuta je bio napet i nervozan, ali zatim se opustio i sljedećih nekoliko sati mu je prošlo kao u snu. Nije se ni snašao, a već je bio zamotan u zavoje.

- Gotovo. Zavoje skini za tri dana i onda namaži tetovažu nekom laganom kremom. Do tada nemoj močiti leđa.
- Ali, nisam vidio zmaja.
- Nemaš što vidjeti. Isti je kao ovaj na slici.

Sven je pogledao sliku koju je odabrao, nasmiješio se i izvadio novac. Mladić je dignuo ruku.

- Kuća časti.

Sven je ostao zaprepašten.

- Hvala. - jedva je promucao.
- Zaboravi. Dobro došao u svijet tetoviranih.

Ta tri dana su trajala kao i bilo koja tri dana (otprilike 72 sata ili 4320 minuta ili 259200 sekundi) no Svenu su se protegli u beskonačnost. Ta tri dana se vrpoljio, šetkarao lijevo-desno, umirao od nestrpljenja, a vrijeme se vuklo poput prebijenog psa.

Kad je napokon došao taj trenutak, Sven je naprosto strgao sa sebe zavoje i otrčao pred ogledalo. Tog trenutka je shvatio značenje fraze "kao gromom ošinut". Preko čitavih leđa mu se ispružio televizor. Pravi, pravcati televizor sa svim gumbima i potenciometrima. Sa pravim ekranom. Čak je imao na sebi i antenu. Svenu je mrak pao na oči.

Nakon što se osvjestio, na brzinu se obukao i otrčao prema tatoo-shopu. Na vratima je našao poruku "Prodaje se".

Sven više nikada nije vidio niti jednog od dvojice muškaraca premda ih je tražio po tatoo-shopovima diljem Evrope. Sven nikada nije skupio dovoljno hrabrosti da skine majicu i ode se kupati na plažu ili bazen. Isto tako, Sven više nikada nije smogao snage za gledanje televizora. Jadni Sven!

 

Prethodna priča

 

Sljedeća priča

 

 

na prvu stranicu