Mario Kovač

Baršunasto podzemlje

 

Pravi čarobnjak

 

Sunčan je i vedar dan. U dvorištu dječjeg vrtića "Cvrčak" igra se gomila djece. Krici, vriska i povici odjekuju nadaleko. Dječja lica, opijena igrom, zrače optimizmom. U tom idiličnom prizoru nitko ni ne primjećuje neuglednog starca koji sjedi na klupici pored vrtića. Nitko osim Suzane. Suzana ima četiri godine i jako je znatiželjna. Prilazi starcu i ne može se suzdržati.

- Tko si ti?

Starac bojažljivo pogleda u pravcu vrtića i zatim kažiprstom pozove Suzanu da mu priđe. Ona to i učini.

- Ja sam čarobnjak.

Suzanine oči se rašire od nevjerice. Ona je čarobnjake zamišljala potpuno drukčije. Zamišljala ih je kao starce s dugim bijelim bradama odjevene u šarene dugačke haljine koji vitlaju čarobnim štapovima pa je zato pogledala malo sumnjičavo.

- Čarobnjak?

Starac potvrdno kimne glavom.

- Da. Pravi čarobnjak.
- A zašto si obučen normalno, a ne u čarobnjačku odjeću?
- Magična odjeća mi je na pranju.

Suzana nakratko promisli o odgovoru pa odluči da zadovoljava.

- A gdje ti je čarobni štapić?

Starac još jednom pogleda u pravcu vrtića, a zatim uhvati Suzanu za ruku i odvede je iza najbližeg grma. Tamo otkopča remen i svuče hlače te izvadi iz gaća čarobni štap.

- Evo ga.

Suzana je razočarana. Štap je relativno malen i prilično jednobojan za razliku od onih šarenih u crtanim filmovima.

- Nekako je čudan. - kaže Suzana.
- Kako to misliš?
- Nije k'o onaj pravi.
- Koji pravi?
- Onaj s televizije.
- Onaj s televizije nije pravi čarobni štap. Televizija uvijek laže. Ovaj je pravi.

Suzana razmišlja par trenutaka, a onda odluči povjerovati starcu.

- A smijem ga malo držati u ruci? - upita naivno Suzana s takvim dražesnim izrazom lica da joj je nemoguće odbiti bilo koju želju.

- Ne samo da ću ti dozvoliti da ga držiš, nego ću ti pokazati kako da ti ispuni jednu želju.

Suzana radosno cikne, ali joj čarobnjak pokrije usta.

- Budi tiho. Pazi da nas netko ne vidi. Onda ti se želja ne bi ispunila.

Suzana kimne glavom s razumijevanjem.

- Obgrli ga s obadvije rukice. Tako. I sada miči rukicama gore-dolje, gore-dolje. Bravo! Pametna curica.

Suzana marljivo prione zadatku i poželi da se mama i tata više nikada ne posvađaju i da tata više ne tuče mamu. Čarobnjak je čudno stenjao.

- Brže, brže!

Iz čarobnog štapa izleti bijela smjesa i poprska Suzanu po licu. To je malo zbuni.

- Što je ovo?
- To znači da će ti se želja ispuniti.

Suzanino lice se razvuče u dražesni smiješak. Čarobnjak pospremi štap, koji se nekim čudom smanjio, i zatim nestane bez traga. Suzana potrči u vrtić.

Te večeri, kada je došla kući, Suzana nije mogla prestati pričati o čarobnjaku kojeg je srela u vrtiću i njegovom čarobnom štapu. Njena majka je nešto kasnije, u bračnoj postelji, zabrinuto šapnula njenom ocu u uho:

- Jesi li je čuo kako misli da je stvarno srela čarobnjaka? Živi u svijetu bajki. Nadam se da će vječno ostati ovako neiskvarena i da se nikada neće suočiti sa grubom realnošću ovog svijeta.

Otac je odgovorio:

- Začepi, glupačo! Spava mi se.

 

Prethodna priča

 

Sljedeća priča

 

 

na prvu stranicu