Mario Kovač

Baršunasto podzemlje

 

Ljubav je samo riječ

 

Jutros se osjećao sjajno. Gledao je golo tijelo koje je ležalo pored njega. Sinoć je doveo u svoj stan tu djevojku koju je upoznao u nekom kafiću i cijeli noć su vodili divlju, neobuzdanu, iskonsku ljubav tako da je bio siguran da je ona prava. Kemija. Ono "nešto". Sve je bilo ovdje. Osjećao se kao savršeni mužjak dok su mu kroz glavu prolazile slike sinoćnjeg seksa. Toliko se izvijala i stenjala pod njim da je osjetio kako su na istoj valnoj dužini.
Odlučio joj je prirediti iznenađenje. Napravio je topli doručak i spustio se u šlapama i kućnom ogrtaču osam katova da bi na livadi pred neboderom ubrao par rosnih cvjetova. Zamišljao je kako će izgledati njihov zajednički život. Konačno će završiti taj fakultet i naći ozbiljan posao. Dosta je zezanja. Dosta svakodnevnog švrljanja. Cijeli novi život je pred njim. Pred "njima".

Kad se popeo natrag u stan, ona je već bila budna.

- Dobro jutro! Kako si spavala?
- K'o top. Nisi se trebao tol'ko trudit' oko doručka.
- Kad se voli, ništa nije teško. Izvoli! - pruži joj cvijeće.
- Kak' si ti romantičan, jebote! Cure buju pošizile kad im velim.

On se blaženo nasmiješi.

- Kol'ko je sati? - trznu se ona najednom.
- Sad će deset.

Ona izbeči oči na njega.

- Kojih mrtvih deset? Ubit' će me muž! - vrisne, baci poslužavnik i panično počne tražiti svoju odjeću.

- Muž? - jedva iscjedi kroz zube.
- Da, kaj ti nisam rekla sinoć? - reče ni ne pogledavši ga.

On je stajao nasred sobe osjećajući se kao najveća budala na svijetu. Ona se obukla, otrčala do vrata, a zatim se na trenutak okrenula i dobacila mu.

- Nisi bio loš sinoć, ali moraš još malo poraditi na tehnici i kondiciji.

Namigne mu i zalupi vratima. Sunce je kroz prozor obasjavalo njegovo zbunjeno lice bacajući sjenu na prljave zidove.

 

Prethodna priča

 

Sljedeća priča

 

 

na prvu stranicu