Mario Kovač

Baršunasto podzemlje

 

I drveće želi hodati

 

Od smrti njegove žene gospodinu T. svi dani su bili jednaki. Ujutro bi ustajao, sjedio na balkonu do kasno popodne, a zatim bi otišao do parka i sjeo na svoju klupicu. Sa prvim mrakom odlazio bi kući na spavanje. I tako godinama.

Gospodin T. je umirovljeni službenik što za nastavak naše pripovijesti nije baš previše bitno. Večeras, poput usporenog filma, prilazi i sjeda na svoju klupicu. Njegova klupica je drvena i ugodna. No, zna se dogoditi da je njegova klupica zauzeta kad on stigne, pa baš tada gospodin T. mrzi čitav svijet. Isto tako se zna dogoditi da padaju snijeg ili kiša i tada je gospodin T. primoran gledati padaline kroz prozor svoga stana.

S njegove klupice se pruža sjajan pogled na ostatak parka i na sva 32 drveta u njemu. Gospodin T. voli baš to drveće i često razmišlja o njemu. Čudno mu je kako je drveće neambiciozno. Već godinama stoji na istom mjestu i tek s vremena na vrijeme promijeni svoju odjeću.

Da je gospodin T. kojim slučajem drvo (zbog neostvarivosti te ideje, mi si smijemo dopustiti tu slobodu), on bi sasvim sigurno isčupao svoje korijene i pošao u šetnju. Ne bi ostao ukočen, već bi vodio raznolik i svestran život i baš bi ga bilo briga što misli ostalo drveće o njemu.

Tu svoju ideju gospodin T. je već nekoliko puta htio izložiti nekom drvetu, ali uvijek mu ponestane hrabrosti. Da ga netko vidi kako razgovara s drvetom, mogao bi pomisliti da je gospodin T. luckast, a jedan umirovljeni službenik si ne može dopustiti takav luksuz.

I evo, dok smo se mi zapričali, pao je prvi mrak i gospodin T. mora kući na spavanje. I tako još godinama.

 

Prethodna priča

 

Sljedeća priča

 

 

na prvu stranicu