Anarhizam i nasilje

 

Black Bloc

Black Bloc (crni blok) se kao ime prvi put pojavljuje krajem 1999. (iako ta strategija postoji već tridesetak godina u Europi) na masovnim demonstracijama protiv ekonomske globalizacije u Seattleu, gdje dobija veliku medijsku pažnju. Zapravo je riječ o već postojećim anarhističkim grupama ili osobama, koje su se iz nekoliko razloga udružile pod imenom Black Bloc. Dakle, ovdje nije riječ o novonastaloj grupi, već se radi o interesnoj grupi koja se stvorila zbog određenog razloga - zbog prepoznatljivog identiteta i zajedničkog sudjelovanja u demonstracijama, gdje Black Bloc ima mogućnost korištenja svoje strategije tijekom protesta. Možda se iz ovog objašnjenja čini kako je time Black Bloc sebe izdvojio iz ostatka protesta, no to nije tako, jer predstavlja samo jedan, sastavni dio svakog protesta, te ponekad usko surađuje s ostalim grupama.
Ime je simbolično, jer crna boja je boja anarhističke zastave, no ima i svoju praktičnu stranu. Svatko tko se nađe unutar Black Bloca će nositi crnu odjeću i masku na licu, što predstavlja zaštitu od suzavca i zaštitu identiteta svakog pripadnika i pripadnice Black Bloca.
Nastanak ove interesne grupe nije ujedno značio i stvaranje istog političkog stava, što je uglavnom nepoželjno, ali i gotovo nemoguće unutar anarhističkog pokreta. To ipak nije značilo kako Black Bloc neće povremeno održavati sastanke, diskutirati o svojoj strategiji, promišljati svoje postupke i razvijati se. Isto tako, pojedine grupe koje se nalaze unutar Black Bloca će davati svoje izjave za javnost, kako bi pojasnile svoje postojanje, svoje postupke i kako bi demantirale ono što im se pripisuje. To je ovdje prikazano kroz samo jednu izjavu, no do danas ih je bilo nekoliko.
Bitno je naglasiti kako je prvenstveno pojava Black Bloca na političkoj sceni uzrokovala revitalizaciju "bauka anarhizma", pogotovo nakon svih demonstracija gdje se pojavljuje, nakon čega postaje jasno kako nije riječ o neorganiziranoj i kaotičnoj skupini, već o grupi koja djeluje sasvim promišljeno. To je unutar medija izazvalo čuđenje, ali i pokretanje kampanje usmjerene protiv anarhističkih grupa i anarhizma uopće. Tako danas i neki domaći mediji prenose vijesti stranih agencija i time doprinose toj kampanji, koja je zapravo bazirana na senzacionalizmu, ali i promišljenom pokušaju ocrnjivanja djelovanja tih grupa. Ta medijska kampanja je prvenstveno usmjerena na pokušaj prikazivanja anarhističkog pokreta kao odgovornog krivca za nasilje koje izbija tijekom demonstracija. Naravno, kroz tu kampanju se provlači generaliziranje, sasvim očito nepoznavanje temeljnih pitanja vezanih uz pokret, kao i senzacionalizam, koji danas uvelike zasjenjuje ono što možemo nazvati objektivnim novinarstvom. Unutar te "hajke", svega je par novinara i novinarki koji i koje pokušavaju prikazati stvarno stanje stvari.
Bilo bi suludo ne kritizirati pojedine postupke Black Bloca. Kako je riječ o grupi koja nije čvrsto organizirana i strukturirana, sasvim je jasno kako postoji nekoliko pristupa, različitih stavova i samim time postupaka tijekom demonstracija. Dok s jedne strane postoji jasna suradnja s lokalnom zajednicom (npr. demonstracije u Quebecu), gdje je sasvim jasno koja količina nasilja i nenasilja je nužna za ostvarivanje određenog cilja i gdje situacija nije izmicala kontroli, s druge strane se pojavljuju slučajevi gdje situacija u potpunosti izmiče kontroli i pretvara se u nasilje koje je nemoguće objasniti, čvrsto argumentirati ili opravdati.
Naravno, to ne znači kako u pojašnjavanju uloge Black Bloca unutar pojedinih demonstracija treba generalizirati i pokušati stvoriti jedinstvenu definiciju o djelovanju ove grupe. Metode i način na koji se one provode su uvjetovane različitim situacijama, postojanjem ili nepostojanjem tradicije političkog nasilja u nekom području (npr. dok su autonomi u Njemačkoj prihvatili ulično nasilje kao sastavni dio svog djelovanja, to drugdje nije slučaj), razlikama u ideji o političkom djelovanju, itd.
Nužna je jasna i otvorena kritika neprihvatljivih oblika djelovanja, jer izostanak kritike pristupa koji može odvesti cijelu stvar u političku izoliranost, elitizam i ekstremno nasilje predstavlja već viđenu situaciju, nešto što je u nekoliko navrata uništilo moguće stvaranje društvene alternative. Glavni uzrok tome se uvijek nalazio u isključivosti i izostanku kritike. Uzrok tog izostanka kritike je sakriven u još većoj opasnosti - proglašavanju svake kritike "narušavanjem svetog jedinstva pokreta", što nikako ne može biti anarhistički princip, jer stvaranje takvog pokreta, koji nije podložan konstruktivnoj kritici predstavlja stvaranje nove političke partije, jedinstva koje je bazirano na prisili, isključivosti i strahu od osude.
Sljedeća izjava za javnost, kao i diskusija o nasilju, nenasilju i rodnim odnosima unutar Black Bloca će, vjerujem, biti samo jedan korak u razumijevanju osnovne motivacije postojanja ove skupine, kao i mogući početak daljnjeg istraživanja.
Također, važno je reći da je od trenutka prvog objavljivanja ove knjige došlo do cijelog niza događaja (ubojstvo u Genovi i ogromna količina nasilja na tim demonstracijama, napad 11. rujna, itd.) koji su utjecali na mnoga društvena pitanja, pa tako i na promjenu ove nasilne strategije. Unatoč činjenici da Black Bloc zapravo nije prestao postojati, količina nasilja na javnim manifestacijama se smanjila, gotovo da se može govoriti (ako govorimo općenito) o sve većem okretanju nenasilnom pristupu. Time ujedno postaje jasno da je samo postojanje Black Bloca gotovo u potpunosti prešlo u simbolizam - sam izgled je svar ikonografije i neka vrsta političke izjave (iako često nejasne u različitim kulturološkim okruženjima), koja graniči sa tipičnim primjerom izražavanja nekog stava na način koji je svojstven različitim subkulturnim skupinama.
Istovremeno, taj simbolizam je (pogotovo nakon Genove) uzrokovao skeptičan stav mnogih pripadnika i pripadnica anarhističkog pokreta prema toj strategiji, zbog ogromne količine zloupotreba situacije, ljudi, i što je najvažnije, zbog korištenja nasilja koje je postalo samo sebi svrha.
I na kraju, možda je najveći apsurd sama reakcija prebijenih i privedenih nakon izrazito nasilnog odgovora talijanske države na nasilje u Genovi (ali i drugim gradovima u svijetu), jer gotovo svi su bili Ťiznenađeniť takvom reakcijom, kao da takvo što nije bilo moguće očekivati.
Možda je jedan od najvećih problema koji se može vezati uz taj simbolizam i subkulturni pristup stvaranja popularne ikonografije i prateće retorike, čime je sve svedeno na razinu glazbenog stila (što je zapravo najbolja usporedba), ali sa puno ozbiljnijim posljedicama za sve sudionike. Ako tome dodamo izostanak temeljne odgovornosti (prvenstveno prema tuđoj slobodi) i nerazumijevanje mogućih posljedica, zapravo govorimo o vrlo opasnoj kombinaciji koja može uzrokovati cijeli niz problema.

 

Prošlo poglavlje

 

Sljedeće poglavlje

 

 

na prvu stranicu