Black
Bloc
Black Bloc (crni blok) se kao ime prvi put pojavljuje
krajem 1999. (iako ta strategija postoji već tridesetak godina u Europi)
na masovnim demonstracijama protiv ekonomske globalizacije u Seattleu,
gdje dobija veliku medijsku pažnju. Zapravo je riječ o već postojećim
anarhističkim grupama ili osobama, koje su se iz nekoliko razloga udružile
pod imenom Black Bloc. Dakle, ovdje nije riječ o novonastaloj grupi,
već se radi o interesnoj grupi koja se stvorila zbog određenog razloga
- zbog prepoznatljivog identiteta i zajedničkog sudjelovanja u demonstracijama,
gdje Black Bloc ima mogućnost korištenja svoje strategije tijekom protesta.
Možda se iz ovog objašnjenja čini kako je time Black Bloc sebe izdvojio
iz ostatka protesta, no to nije tako, jer predstavlja samo jedan, sastavni
dio svakog protesta, te ponekad usko surađuje s ostalim grupama.
Ime je simbolično, jer crna boja je boja anarhističke zastave, no ima
i svoju praktičnu stranu. Svatko tko se nađe unutar Black Bloca će nositi
crnu odjeću i masku na licu, što predstavlja zaštitu od suzavca i zaštitu
identiteta svakog pripadnika i pripadnice Black Bloca.
Nastanak ove interesne grupe nije ujedno značio i stvaranje istog političkog
stava, što je uglavnom nepoželjno, ali i gotovo nemoguće unutar anarhističkog
pokreta. To ipak nije značilo kako Black Bloc neće povremeno održavati
sastanke, diskutirati o svojoj strategiji, promišljati svoje postupke
i razvijati se. Isto tako, pojedine grupe koje se nalaze unutar Black
Bloca će davati svoje izjave za javnost, kako bi pojasnile svoje postojanje,
svoje postupke i kako bi demantirale ono što im se pripisuje. To je
ovdje prikazano kroz samo jednu izjavu, no do danas ih je bilo nekoliko.
Bitno je naglasiti kako je prvenstveno pojava Black Bloca na političkoj
sceni uzrokovala revitalizaciju "bauka anarhizma", pogotovo
nakon svih demonstracija gdje se pojavljuje, nakon čega postaje jasno
kako nije riječ o neorganiziranoj i kaotičnoj skupini, već o grupi koja
djeluje sasvim promišljeno. To je unutar medija izazvalo čuđenje, ali
i pokretanje kampanje usmjerene protiv anarhističkih grupa i anarhizma
uopće. Tako danas i neki domaći mediji prenose vijesti stranih agencija
i time doprinose toj kampanji, koja je zapravo bazirana na senzacionalizmu,
ali i promišljenom pokušaju ocrnjivanja djelovanja tih grupa. Ta medijska
kampanja je prvenstveno usmjerena na pokušaj prikazivanja anarhističkog
pokreta kao odgovornog krivca za nasilje koje izbija tijekom demonstracija.
Naravno, kroz tu kampanju se provlači generaliziranje, sasvim očito
nepoznavanje temeljnih pitanja vezanih uz pokret, kao i senzacionalizam,
koji danas uvelike zasjenjuje ono što možemo nazvati objektivnim novinarstvom.
Unutar te "hajke", svega je par novinara i novinarki koji
i koje pokušavaju prikazati stvarno stanje stvari.
Bilo bi suludo ne kritizirati pojedine postupke Black Bloca. Kako je
riječ o grupi koja nije čvrsto organizirana i strukturirana, sasvim
je jasno kako postoji nekoliko pristupa, različitih stavova i samim
time postupaka tijekom demonstracija. Dok s jedne strane postoji jasna
suradnja s lokalnom zajednicom (npr. demonstracije u Quebecu), gdje
je sasvim jasno koja količina nasilja i nenasilja je nužna za ostvarivanje
određenog cilja i gdje situacija nije izmicala kontroli, s druge strane
se pojavljuju slučajevi gdje situacija u potpunosti izmiče kontroli
i pretvara se u nasilje koje je nemoguće objasniti, čvrsto argumentirati
ili opravdati.
Naravno, to ne znači kako u pojašnjavanju uloge Black Bloca unutar pojedinih
demonstracija treba generalizirati i pokušati stvoriti jedinstvenu definiciju
o djelovanju ove grupe. Metode i način na koji se one provode su uvjetovane
različitim situacijama, postojanjem ili nepostojanjem tradicije političkog
nasilja u nekom području (npr. dok su autonomi u Njemačkoj prihvatili
ulično nasilje kao sastavni dio svog djelovanja, to drugdje nije slučaj),
razlikama u ideji o političkom djelovanju, itd.
Nužna je jasna i otvorena kritika neprihvatljivih oblika djelovanja,
jer izostanak kritike pristupa koji može odvesti cijelu stvar u političku
izoliranost, elitizam i ekstremno nasilje predstavlja već viđenu situaciju,
nešto što je u nekoliko navrata uništilo moguće stvaranje društvene
alternative. Glavni uzrok tome se uvijek nalazio u isključivosti i izostanku
kritike. Uzrok tog izostanka kritike je sakriven u još većoj opasnosti
- proglašavanju svake kritike "narušavanjem svetog jedinstva pokreta",
što nikako ne može biti anarhistički princip, jer stvaranje takvog pokreta,
koji nije podložan konstruktivnoj kritici predstavlja stvaranje nove
političke partije, jedinstva koje je bazirano na prisili, isključivosti
i strahu od osude.
Sljedeća izjava za javnost, kao i diskusija o nasilju, nenasilju i rodnim
odnosima unutar Black Bloca će, vjerujem, biti samo jedan korak u razumijevanju
osnovne motivacije postojanja ove skupine, kao i mogući početak daljnjeg
istraživanja.
Također, važno je reći da je od trenutka prvog objavljivanja ove knjige
došlo do cijelog niza događaja (ubojstvo u Genovi i ogromna količina
nasilja na tim demonstracijama, napad 11. rujna, itd.) koji su utjecali
na mnoga društvena pitanja, pa tako i na promjenu ove nasilne strategije.
Unatoč činjenici da Black Bloc zapravo nije prestao postojati, količina
nasilja na javnim manifestacijama se smanjila, gotovo da se može govoriti
(ako govorimo općenito) o sve većem okretanju nenasilnom pristupu. Time
ujedno postaje jasno da je samo postojanje Black Bloca gotovo u potpunosti
prešlo u simbolizam - sam izgled je svar ikonografije i neka vrsta političke
izjave (iako često nejasne u različitim kulturološkim okruženjima),
koja graniči sa tipičnim primjerom izražavanja nekog stava na način
koji je svojstven različitim subkulturnim skupinama.
Istovremeno, taj simbolizam je (pogotovo nakon Genove) uzrokovao skeptičan
stav mnogih pripadnika i pripadnica anarhističkog pokreta prema toj
strategiji, zbog ogromne količine zloupotreba situacije, ljudi, i što
je najvažnije, zbog korištenja nasilja koje je postalo samo sebi svrha.
I na kraju, možda je najveći apsurd sama reakcija prebijenih i privedenih
nakon izrazito nasilnog odgovora talijanske države na nasilje u Genovi
(ali i drugim gradovima u svijetu), jer gotovo svi su bili Ťiznenađeniť
takvom reakcijom, kao da takvo što nije bilo moguće očekivati.
Možda je jedan od najvećih problema koji se može vezati uz taj simbolizam
i subkulturni pristup stvaranja popularne ikonografije i prateće retorike,
čime je sve svedeno na razinu glazbenog stila (što je zapravo najbolja
usporedba), ali sa puno ozbiljnijim posljedicama za sve sudionike. Ako
tome dodamo izostanak temeljne odgovornosti (prvenstveno prema tuđoj
slobodi) i nerazumijevanje mogućih posljedica, zapravo govorimo o vrlo
opasnoj kombinaciji koja može uzrokovati cijeli niz problema.
|