Graham Purchase

Moje putovanje s Aristotelom
kroz anarhističku utopiju

 

Osmo poglavlje

Proljeće III

Netko me jako tresao.
"Probudi se! Probudi se!"
"Probudi se, probudi se." ponovio je glas, ovaj put pomalo očajnički.
Otvorio sam oči, a jaka bol u glavi kao da je tutnjala između ušiju.
"Živ si!" rekao je ogroman rudar, čije lice je bilo potpuno crno od ugljena, s olakšanjem u glasu i smiješkom na licu.
"Sigurno si ovdje već tjedan dana. Možeš li hodati? Samo polako, pazi sad!"
Polako sam ustao. Nije me pridržavao, ali je stajao spreman u slučaju da me mora uhvatiti. No, sve je bilo dobro.
"Panduri se te pošteno razbili." rekao je, nakon što je na svjetlu uspio bolje pogledati moju glavu. "No, zaraslo je i rana je čista. Idemo vagonom do lifta pa na površinu. Lift ne ide prebrzo, a uskoro će ga ugasiti, jer danas je prvomajska proslava, pa je neradni dan. Ovdje sam ostao zadnji, provjeriti da li je sve kako treba i ugasiti svjetla. Stvarno imaš sreće što sam te našao."
Prvomajska proslava? Danas? Pomislio sam kako je sve ovo bio san, dok su se tijelo i um vraćali u punu svijest. Putovali smo vagonom nekih pet ili deset minuta. Ležao sam na leđima, dok je on sjedio na rubu i gledao da li sam dobro.
"Kada kažem skoči, ja ću skočiti, a ti se samo odkotrljaj i onda ću te uhvatiti. OK... skoči!"
Kotrljao sam se i na moje ugodno iznenađenje, on me lagano uhvatio i pomogao stati na noge. Još uvijek sam imao problema s hodanjem, ali lift nije bio daleko. Pritisnuo je crvenu tipku i nakon jedne minute smo se počeli penjati prema površini.
"Vidio sam te na sastanku... pobjedili smo, znaš... Pekarski sindikat, kao i svi ostali stvorili su svoje milicije, koje su se na kraju ujedinile i višestruko nadjačale policiju na površini. Naravno, policija nije puno znala o rudnicima pa smo ih i ovdje brzo sredili. Buenaventura zove to "anarhija", no daleko je sve to skupa od kaosa. Zapravo, ljudi napokon imaju kruh svaki dan, nakon tko zna koliko mjeseci. Nije bilo previše nasilja i policija je još dobro prošla. Uostalom, sami su to započeli. A poginulo je 22 rudara u napadu na naše sindikalne prostorije."
Uskoro smo došli na površinu. Tijekom tih tjedan dana koje sam proveo na dnu rudnika zima je napokon popustila i bilo je toplije. Led se otopio, a tople kiše su isprale bljuzgu i blato. Nekoliko vlati trave je pronašlo svoj put kroz naslage ugljene prašine. Trava je bila jako zelene boje, tipične za sve što raste u rano proljeće. Iz daljine je dolazila prvomajska povorka. Rudari su bili okupljeni kod ulaza u rudnik i sa svojim transparentima u rukama čekali su povorku kako bi joj se priključili. Stajao sam potpuno zaprepašten. Sanjam li ja to još uvijek, ili je to stvarnost postajala budućnost o kojoj sam upravo sanjao? Povorka je bila sve bliže. Svaka grupa koju možeš zamisliti bila je prisutna. Različita društva, aktivističke grupe, svaka grana proizvodnje koje možeš pronaći u regiji.
Ekološke grupe su se ujedinile s radničkim grupama, te postale dijelom ove veličanstvene i spontane društvene energije. Na kamionima su svirali različiti muzičari i muzičarke, dok su oko njih bile cijele obitelji, stvarajući šarenu kombinaciju suprotnosti. Cijela povorka je bila samoorganizirana i ujedinjena zajedničkom željom za festivalom i proslavom. Počeo sam prepoznavati neka lica iz grada u povorci, neki bi mi mahnuli, na što bi im uzvratio pozdrav. Toplo proljetno sunce mi je grijalo lice i napokon sam u potpunosti došao k sebi. Rudar koji me doveo do površine je nekako uspio pronaći nešto kave za mene. Iako sam bio zahvalan, kava je imala okus kao blato i bila je u jednoj od onih odvratnih stiropornih šalica.
"Nećemo ih više viđati," rekao je rudar, kao da mi je čitao misli, "kao niti ugljen, vrlo vjerojatno." tužno je primjetio. "Loš je za okoliš. No, trebati će ugljen sljedećih par godina. Bilo što je bolje od nuklearne energije. A ima toliko toga za napraviti. Stare zidove treba popraviti da bi se opet mogli početi baviti poljoprivredom. Uvijek ima zdravog posla koji treba odraditi. Sad kad ne moramo raditi za šefove ili vladu, možemo se sami zaposliti u izgradnji svog novog života. Života za nas, našu djecu i djecu naše djece."
Rudari su se počeli priključivati početku povorke. Krenuo sam s njima, dok nas je masa pozdravljala kada smo prolazili kroz vrata rudnika. U trenutku kada je povorka bila u nešto većem redu, krenuli smo s brda prema gradu. Rudar mi je rekao:
"Neki stari čovjek, stranac u ovom kraju, je napisao krasnu melodiju i riječi za prvomajsku pjesmu. Lokalna pop grupa je napravila singl iz toga. Svi smo se složili da bi bilo dobro zapjevati tu pjesmu negdje oko podneva, što je upravo sada. Evo, tu su ti riječi, ja ih ionako znam iz srca."
Riječi su bile gotovo potpuno identične riječima prvomajske pjesme koju sam čuo u Bear Cityju, osim što je ovdje bila i šesta strofa. Možda sam je čuo na radiju ili tako nešto?

Kada dođe kraj, samovoljnoj sili, autoritetu i moći,
Kako bi život i sloboda bile naše pravo,
Zauvijek se time čovječanstvo sebi odužuje.
Sudac, kralj i vladar silaze sa svog trona,
Odustaju od svog doba, odustaju od država,
Sve sada postaje volja naroda.


Kraj ili početak?

 

Prošlo poglavlje

 

Sljedeće poglavlje
online tekstovi

 

 

na prvu stranicu