Graham Purchase

Moje putovanje s Aristotelom
kroz anarhističku utopiju

 

Drugo poglavlje

Proljeće II

Izašao sam iz jame, uživajući u suncu. Sunce me obasjavalo, preuzimajući cijelo tijelo, ostavljajući me svjesnim tek toliko da osjetim crvenilo svjetla i toplinu. Dva ili tri dana (tko zna koliko dugo?) u toj bijednoj i mračnoj rupi je utjecalo na to da se osjećam poput šišmiša koji se nakon nepomičnog sna previja na suncu. Kako se moja tjelesna toplina povećavala i postigla ravnotežu s temperaturom vani, počeo sam otvarati oči i gledati oko sebe. I koji pogled je to bio! Našao sam se visko na planini s koje se pružao pogled na grad ograđen zidinama i okružen brojnim drvećem. Moje uši, začepljene hladnoćom u jami su tek tada oživjele i do mog uma je dopirala prava harmonija stotina različitih ptica. Toliko sam bio dirnut svime što me okruživalo, da sam pri izlasku zaboravio pogledati prijeti li mi kakva opasnost, tako da sam to sada učinio.
Ni dvadeset metara od mene je u prirodnoj stolici sjedio jako star čovjek, koji je gledao grad i kontemplirao. Izgledao je iznenađen, ali njegovo ponašanje je govorilo da sam dobrodošao i da već neko vrijeme tu sjedi pa bi mu godilo moje društvo. Počeo sam se penjati prema njemu, pazeći pri tome da se ne poskliznem po sitnom kamenju koje se nalazilo između nas. Ustao je i pozdravio me, dajući mi do znanja da osjeća kako sam prošao kroz nešto neobično, te da sam zabrinut za svoju sigurnost.
"Zdravo, zdravo, moje ime je Aristotel. A tvoje?"
"Tom," odgovorio sam.
"Drago mi je," rekao je.
Ispružio je ruku i pomogao mi popeti se u stolicu. Usprkos njegovim godinama, bio je vrlo jak i vitalan, te me vrlo samouvjereno podigao do tog nivoa. Stajali smo jedan kraj drugog u tišini gledajući grad.
"Moram primjetiti," rekao je Aristotel vrlo polagano, kao da ne želi poremetiti tišinu, "kako je idealna veličina grada ta da ga možeš obuhvatiti jednim pogledom: tako da možeš vidjeti njegove rubove, baš kao i sve u njemu samo jednim pogledom."
Pomislio sam na ogromne, neorganizirane i raširene gradove koje sam poznavao i odgovorio:
"Da... Možda bi to stvarno trebalo biti tako. Čim su veći od toga prestaju imati formu, ružni su, uništavaju okoliš, a predstavljaju i opasnost za društvenu stabilnost."
Aristotel je klimnuo u znak slaganja. Nastavio sam:
"Uzmi Mexico City kao primjer."
Pogledao me zbunjeno. Očito nikad nije čuo za Mexico City.
"Nikad nisam bio tamo," pojasnio sam, "no, znam da taj grad ima dvadeset ili trideset milijuna stanovnika, ogroman je i zagađen toliko da ukoliko ga ptice pokušaju preletjeti padaju mrtve."
Aristotel je licem izrazio zgražanje i rekao:
"Ako uistinu postoji takvo mjesto, a nadam se da ne postoji, onda je život u njemu užasan, nije ljudski. Za njegove stanovnike je nemoguće jednostavno izaći van iz grada kako bi uživali u prirodi, a normalan društveni život je nemoguć ako živiš negdje gdje se nagomilavaju totalni stranci."
Zastao je, baš kao da je zaprepašten mogučnošću postojanja jedne takve zajednice. "Možda imaju ogromnu memoriju i mogu pamtiti sve što se događa s milijun ljudi, dok se mi možemo baviti sa svega nekoliko tisuća?"
"Ne," odgovorio sam, "mislim da takvo što ne postoji... i da bi grad od dvadeset milijuna ljudi bio stvarno odvratno mjesto. Vjerujem da si u pravu kad kažeš da se takvo mjesto ne može ni nazvati gradom."
Aristotel je izgledao zadovoljno i pozdravio je moj odgovor:
"Da, da! Ti si uistinu mudar čovjek," a onda je napravio kratku pauzu. "Čak je i drevna Atena, čija je populacija u svom vrhuncu tek malo prelazila 250 000 osoba imala listu čekanja za filozofe i mislioce koji su željeli tamo živjeti. Čekalo se i po deset godina. Ruralna područja koja su je okruživala su postala toliko uništena farmama, zemlja je bila utabana od hodanja, pa je proizvodnja maslinovog ulja bila dovoljna za zadovoljavanje potreba svake kuće kroz tek nekoliko tjedana, a sve ostalo su morali uvoziti sa svih strana Mediterana."
Već prije sam čuo za drevnu Atenu, no nisam ništa znao o njoj. Jednostavno sam klimnuo glavom u znak poštovanja i odobravanja, te u pokušaju da sakrijem određeno strahopoštovanje koje sam osjetio u tom trenutku prema njemu. Strahopoštovanje izazvano prisnim, ali ipak mudrim i artikuliranim načinom govora. Opet smo stajali u tišini, jedan kraj drugoga, gledajući grad koji se nalazio u podnožju. Aristotel je opet prekinuo šutnju:
"Davno sam poznavao jednog mislioca, koji nažalost više nije s nama, po imenu Platon. On nije pretjerano mario za prirodu i njegove ideje vezane uz nju su bez sumnje bile pogrešne. Prema njegovom mišljenju, sva živa bića i stvari su nesavršena kopija savršene kombinacije nepromjenjivih i vječnih geometrijskih formula za koje ne zna gdje postoje!" Zastao je i rekao, "Da li ti dosađujem?"
"Ne, ne," odgovorio sam, "molim te, nastavi." Nastavio je:
"Uglavnom, prateći taj način razmišljanja, moj prijatelj Platon je zamislio savršen oblik koji bi jedan grad trebao imati i objavio to u svojoj poznatoj knjizi Republika. Jesi li ikad čuo za tu knjigu?"
"Ne, nisam."
"Nema veze," odgovorio je, "ali jesam li ja tada mislio kako je crtanje planova za savršen grad ili društvo razuman ili glup potez? Kakve rezultate je to moglo uopće dati - dobre ili loše?"
Na trenutak sam razmislio i ubrzo odgovorio:
"Ne, društvo i priroda uvijek evoluiraju, prilagođavaju se novom razvoju i novim izazovima. Ne postoji mogućnost potpunog utvrđivanja ili stvaranja plana bez alternativa za razvoj društva i prirode, jer taj razvoj ne poznaje takvu točnost. Društvo je proces, a ne neosporiva serija činjenica. Stvaranje takvog plana bi postala dogma i sputalo bi kreativnu moć ljudi."
Aristotel je izgledao zadovoljan mojim odgovorom.
Ah!" uzdahnuo je, "ti onda znaš za Heraklitove ideje. On je, kao jedan od očeva drevne i moderne mudrosti, uvidio kako je priroda proces i kako je to pozitivna činjenica koju treba uvijek imati na umu. Platon je, s druge strane, u svojoj knjizi Zakoni veličao drevni egipatski kod, za koji je tvrdio kako je ostao nepromjenjen 10 000 godina. Time je prokleo evoluciju, prilagodbe i stvaranje kao smetnju vječnim matematičkim istinama u usporedbi s kojima je priroda ništa više od glupe i neukusne kopije iz koje se ne može ništa smisleno ili korisno naučiti."
Tu sam postao pomalo izgubljen, jer nisam dobro poznavao filozofiju i povijest, međutim, godila mi je činjenica da je moj odgovor zadovoljio ovog starog i mudrog čovjeka. Iznenada smo iznad nas začuli zvuk, pogledali smo gore i ugledali orla koji je kružio na svega dvadesetak metara visine. Jedan, dva, tri puta je lagano napravio krug oko nas, prije nego što se polako počeo udaljavati u sve većim i većim krugovima, do trenutka dok nije dosegao horizont i na kraju nestao. Smireni njegovim bezbrižnim odlaskom, opet smo stajali i gledali grad kao bebe orlovi koje iz sigurnosti svog gnijezda širom otvorenih očiju promatraju svijet ispod sebe. Podne je već odavno prošlo i duge popodnevne sjene počele su se uvlačiti u pukotine i usjekline naše stolice.
"Vrijeme je za polazak," iznenada je rekao Aristotel. "Ovo nije mjesto gdje valja biti po noći, a kako mi se čini, ti si ovdje stranac koji treba vodiča i malo pomoći... molim te... eh... dopusti da te barem otpratim s planine."
Bez imalo ideje u koje vrijeme ili koje mjesto sam došao, vrlo rado sam prihvatio nejgovu ponudu i zatim smo krenuli niz grube kamene puteljke koji su vodili s vrha. Koncentracija nam nije bila narušena sve do trenutka dok nismo došli do prve vegetacije. Vrh se već čino daleko, iako nam je pogled još uvijek bio dobar i zaokupljao nam je misli. Na trenutak smo zastali.
"Reci mi," pitao sam Aristotela, "zašto grad ima zidine kao srednjovjekovni gradovi? Imate li razloga bojati se napada?"
"Oh, ne!", odgovorio je, "Baš suprotno. Od ponovne pojave vukova, medvjeda i lavova u našem kraju smatrali smo nužnim izgraditi zidove kako bi smo zaštitili stanovništvo. Naš projekt obnove divljine u bioregiji je započeo prije gotov 1000 godina i bio je vrlo uspješan. Sada je čest slučaj da svega par kilometara od gradskih zidina vidimo medvejede kako podižu cijele obitelji. Zid ima osam glavnih ulaza," pokazao je na svih osam u po redu i nastavio još uvijek pokazujući, "a također je probijen na 13 drugih mjesta, zatim tri glavne gradske rijeke; tamo! tamo! i tamo!, te 10 prolaza divljeg života koji predstavljaju zelene trake koje se susreću u središnjem gradskom parku, koji se nalazi tamo. Na ualzu u proalze divljeg života se nalaze ogormne rešetke koje propuštaju sve životinje, oism onih većih i opasnih. No, rijeke su se pokazale težima. Kao što znaš, medvjedi vole ribu i odlično plivaju. No, velika važnost slobodnog prolaza za sva živa bića u vodi kroz naš grad je ipak bitnija od povremenih slučajeva kada medvjedi na ovaj način uđu u grad. Niti jedan od ovih slučajeva nije završio nekim ozbiljnijim ozljedama. Ponekad ljudi iz našeg grada nose sa sobom puške za omamljivanje, no ja to ne volim raditi, radije sam malo oprezniji. Željeli smo stvoriti grad koji je 100% samoodrživ, iako još uvijek postoje manja područja koja su ograđena zbog poljoprivrede, no veći dio prirode je prepušten sam sebi. To u početku nije bio lak zadatak, međutim "iz malog žira, velik hrast raste." zaključio je...
"Zapravo, sljedeće godine slavimo prvi milenij našeg projekta obnove divljine u bioregiji..." i dalje je nastavio u polušali, "iako za njim nema neke prave potrebe... u posljednje vrijeme se priroda u regiji uglavnom brine sama o sebi. Osim povremenog branja ljekovitog bilja, ribarenja i kampiranja za hendikepiranu ili bolesnu djecu, doslovno nema drugih oblika organiziranog iskorištavnja šumskih proizvoda, a uostalom, ima vrlo malo razloga za dodatnim održavanjem šume."
Bio sam stvarno zadivljen time što mi je Aristotel rekao. Zabunom sam pomislio kao su zeleni putevi zapravo auto-ceste koje povezuju predgrađe s centrom grada.
"Jesu li svi gradovi zgrađeni ovako?" pitao sam.
"Ne, nisu," odgovorio je, "društvena i ekološka revolucija je uništila umjetne barijere država, što je značilo da stanovništvo svake ekološke regije mogu odlučiti kako će na najbolji način reintegrirati svoj način života, gradove i mjesta u regionalnu ekologiju njihovog kraja. Neke bioregije, kao što je susjedna, su se odlučile na minimalne programe. Vrlo malo je ostavljeno prirodnoj divljini, dok su njihova veća sela i gradovi još uvijek jako ovisni o poljoprivredi u tom kraju. Naravno, poljoprireda je svedena na jednu razumniju razinu i zemlja je podjeljena na manja polja između kojih raste prirodno grmlje. Također, razvili su neka vrlo važna otkrića vezana uz šumsku hortikulturu. Iako je susjedna bioregija manje bogata divljinom i uređenija od naše, ironično je koliko nas je pokušaj stvaranja 100% samoodrživog grada, koji ne uzima ništa iz prirode, niti nešto daje prirodi, doveo do stvarnja biološki osjetljivog, ali pretjerano bio-tehnološkog okruženja u gradu. Susjedna regija se kroz tradicionalan pristup korištenja zemlje nikad nije odlučila na korištenje bio-tehnologije koja je potpuno siguran za okoliš. Odlučili/e su se za jednostavniju tehnologiju, te miješavinu velikog broja uglavnom poljoprivrednih seoskih zajednica, koje proizvode dovoljno za sebe i za regionalne kulturne i umjetničke centre. Neke regije su se pokušale vratiti na nivo labavih federacija manjih zajednica povezanih većim riječnim tokovima, dok su drugi pokušali izgraditi ogromne kupole oko svojih gradova, kako bi živjeli/e potpuno izolirani/e od ostatka prirode. Naša i susjedne regije imaju pristup koji se nalazi negdje između ta dva krajnja pristupa."
"Velika različitost regionalnih eksperimenata u cijelom svijetu su doveli do cvjetanja praktične inventivnosti. Nije samo stvar u tome na koji način su ljudi željeli postići ravnotežu, već," zaključio je, "stvar je u tome kako se svatko u svakoj ekološkoj regiji jako identificirao sa svojim domom, te svatko brine za to mjesto, što znači kako je ekološko zdravlje planeta time u potpunosti osigurano."
Pažljivo sam razmišljao o Aristotelovom opisu njegovog svijeta i o mom svijetu, sa svim njegovim tumorima koji su stalno na vrlo nepromišljen način pokrivali cijele regije sa čelikom, ciglama i asfaltom. Razmišljao sam o glupim sukobima zaraćenih zemalja, koje su grubo djelile prirodu u pokušaju krojenja svijeta prema apstraktnom konceptu koji je potpuno okrenut ljudima i ljudskoj politici. Nakon nekog vremena sam rekao:
"Izgleda da sam zalutao dalje nego što sam mislio. Stvarno sam stranac ovdje, jer iz onoga što si mi rekao, tvoj svijet ne samo da mi je stran, već i potpuno nov. Molim te, možeš li me odvesti u svoj grad i u susjednu regiju, pokazati mi što god možeš, kako bih naučio nešto iz te mudrosti i odnio to znanje sa sobom kada se vratim. Naš planet je u velikoj ekološkoj opasnosti," strastveno sam objasnio. "Naši ljudi su bez milosti, pohlepno uništili tlo i šume zbog kratkoročne koristi moćnika i korumpirane elite koja je podjelila naš svijet prema svojim interesima, a ne interesima prirode."
Aristotel se na trenutak zamislio, kao da je zatečen, a onda odgovorio:
"Imam puno posla, no ako je istina to što govoriš, možda je moja dužnost pomoći ti. Pokušati ću pronaći vremena za to. U međuvrmeneu, moramo krenuti dalje, jer sjene su sve duže, a pred nama je još dobar komad puta koji moramo proći prije mraka."
Krenuli smo dalje stazom prema dolje, polako i pažljivo. Zrak je postajao hladniji, a mi smo napuštali planinu s osjećajem žurbe i svrhe. Usprkos Arsitotelovim godinama i stvarima, njegovo korak je bio siguran i jak kao moj. Udaranje njegovog štapa je obilježavalo stalan napredak našeg kretanja. Nakon nekih sat vremena, trava i zapleteno grmlje je zamijenila gusta planinska šuma i put je postao ravniji. Pomalo smo se opustili, uvjereni u to kako je najopasniji dio puta iza nas, pa nije problem ukoliko nas ulovi noć.
"Kakve su ono velike staklene kupole svugdje po gradu?" pitao sam.
"Ali to nije staklo," odgovorio je Aristotel. "Napravljene su od tanke membrane čistog biljnog ekstrakta, poput organskog balona, ako to želiš tako nazvati. Postavljene su preko vrtova s povrćem u svakom gradskom predgrađu. Gredice se gnoje organskim otpadom i osiguravaju povrće za nekih 2000 ljudi. Dok postoji opasnost od smrzavanja, balon štiti mlade biljke. Balon je potpuno bio razgradiv, tako da se u kasno proljeće, ukoliko ima dovoljno kiše, potpuno razgrade. Ove godine je bilo jako suho, pa je poamlo čudno vidjeti ih u ovo doba godine. Membrana je dovoljno propusna, pa postoji protok zraka i propušta nešto kiše, ali je u mogućnosti zadržati topal zrak i vlagu. Pošto je membrana bogata prirodnim tvarima, kada se balon razgradi pruža vrijednu tekuću hranu za povrće u stadiju kada im treba još dva tjedna ili mjesec dana do sazrijevanja. Balon je dovoljno jak za, recimo, zaštiti rane jagode od ptica, a kontrola bioloških štetočina je jednostavna, insekte ili životinje predatore ostavimo u balonu dok štetočine ne nestanu. Osim u vrlo toplim zimama, kada gljivična oboljenja mogu biti problem, ovi baloni su se pokazali potpunim uspjehom i plodovi su sve bolji i bolji. Svega jedna kanta ekstrakta te biljke je dovoljna za pokrivanje stvarno ogromnog područja."
Divio sam se Aristotelovim opisima njegovog grada. U usporedbi s neizrecivim pesimizmom mog vremena, njegova samouvjerenost u bolju budućnost je bila ohrabrujuća i inspirativna. Čovječanstvo je razvojem pozitivnog stava prema prirodi opet naučilo živjeti u skladu, udobnosti i sigurnosti sa Zemljom.
Nastavili smo hodati stazom, drveće je bilo prepuno raznih ptica, a tlo šume je bilo pokriveno cvijećem karakterističnim za to doba proljeća - šafranima, visibabama, jaglacima i sl. Vibracije proljeća su se uvukle u nas i djeleći taj užitak divili smo se svakoj novoj biljci na našem putu.
"Da li je vaše društvo pretežno vegetarijansko?" pitao sam Aristotela.
"Naravno," odgovorio je, "ima nekih ljudi koji/e uopće ne žele jesti meso, no većina predgrađa ima kokoši kako bi grebale i gnojile njihove zajedničke vrtove, a većina ljudi ih i jede. Ne možemo uzgajati dovoljno povrća za cijeli grad, a velika proizvodnja pšenice i soje je destruktivna za tlo koliko i uzgoj govedine. Šuma pruža puno plodova, korijenja i gljiva, koje redovito skupljamo, a bogata je i životinjama, pogotovo fazanima i jelenima, dok rijeke i potoci obiluju ribom. Dakle, proizvodnja i konzumacija hrane u gradu je pretežno vegetarijanska, međutim, dodatak je meso iz šume."
"Odlučili smo ne uništavati šumu zbog uzgoja žitarica, pa čak ne želimo pokupiti ni sve plodove koje daje, jer oni su hrana i za druge životinje. Kada biramo koje životinje ubiti zbog hrane, onda su to uvijek one kojih ima najviše ili previše, pa time ugoržavaju opstanka manjih i slabijih vrsta. Tako je to slučaj sa fazanima i jelenima, kojih oduvijek ima puno. Meso divljači ima malo masti, različite proteine i druge nužne tvari. Nije nužno jesti puno mesa, niti je pretjerano jedenje mesa nešto što se smatra poželjnim, dobrim i zdravim, niti za organizam, niti za prirodu."
"Vegetarijanstvo," odgovorio sam, "je postajalo sve popularnije i popularnije u mom vremenu i čini se kako je to baš put kojim su se stvari mogle razvijati. Uostalom, ne postoje li etički razlozi zašto netko ne bi trebao jesti drugo živo biće?"
Aristotel se složio, ali je tužno dodao:
"Priroda se ne prilagođava ljudskoj etici. Bijeli sok iz mlade zelene salate ili krv fazana, koja je stvarna razlika? Kako bi smo živjeli, moramo konzumirati život. Postoje zajednice, ima ih i Bear City, koje su isključivo vegetarijanske ili čak vegan (a to ima i određene prednosti, jer možeš kompostirati svoj izmet). Kao što znaš, botulizam, čija bakterija se nalazi samo u mesnim proizvodima, živi i do četiri godine u tlu. Iako su neke bioregije u potpunosti vegetarijanske - a možda su zbog toga stvorile puno čovječnije društvo - velike površine u njihovim regijama su pokrivene poljima za uzgoj žitarica i graha, dok je veći dio naše regije divljina. Pradoksalno tome, naš grad je gotovo u potpunosti jestiv."
"Jestiv!" uzviknuo sam.
"O, da, naša regija je pionir u razvoju znanosti o jestivim materijalima."
"Jestivim materijalima?" zapitao sam.
"Da, zapravo je tu ideju prvi popularizirao industrijalac Henry Ford, koji je 1941. proizveo svoj "biološki automobil". Tijelo je bilo napravljeno od soje, kotački od zlatnice, a gorivo od kukuruza. Mi imamo repliku u jednom od gradskih muzeja. Ideja nikad nije prihvaćena u njegovom vremenu, a mi ne proizvodimo soju i kukuruz, no odveli smo znanost tako daleko kao nitko drugi u svijetu. Naš grad ne samo da je bio razgradiv, već je i jestiv!"
"Zasigurno ga jedu insekti, miševi i štakori?" rekao sam.
"Toga si se dobro sjetio," odgovorio je, "no na svu sreću, ima loš okus i sisavci ga ne žele jesti. A premazujemo ga svakih par godina biljnim lakom koji odbija insekte. Nešto slično što ste vi činili s drvetom kako bi ste ga zaštitili od truljenja."
Još uvijek smo vidjeli grad jer smo bili dovoljno visoko. Mozaik bijelog svijetla se miješao s područjima nježne i prirodne zelene.
"Zašto grad toliko svijetli?" pitao sam.
"Vidjeti ćeš kada dođemo tamo. Ako dođemo tamo." Pogledao je zabrinuto prema nebu. "Pred samim gradom se nalazi velik ponor i bilo bi vrlo opasno pokušati ga preći u mraku. Tvoja priča nas je zadržala. Najbolje bi bilo prenoćiti kod Jackovoj kolibi. Udaljena je oko kilometra, a do grada ćemo otići ujutro."
Aristotel je bio taj koji je najviše govorio, barem po mom mišljenju. Staza se ubrzo odvajala i mi smo krenuli prema Jackovoj kolibi.
"Sada ćeš vidjeti pravu poslasticu," rekao mi je Aristotel. "Tamo gdje Jack živi se nalazio park prirode, još dok je sve ovo što vidiš bilo samo pusto polje. Nekoliko stabala je bilo staro preko 3000 godina, no većina prvobitnih stabala je mrtvo. Taj park očito nije bio dovoljno velik kako bi barem stvorio privid živog eko sistema, iako je nekad bio sastavni dio prašume tek par kilometara od Bear Cityja. Baš tu je započeo naš projekt obnove divljine u bioregiji, šireći se u svim smjerovima. Iako mjesto starog parka više nije bilo doslovno centar šume, svi su ga smatrali centrom i mladi ljudi barem jednom u životu posjete to mjesto kako bi odali priznanje toj promjeni koja je usljedila nakon što je naša zajednica prije toliko godina počela saditi prvo drveće na samim rubovima tadašnje šume."
Drveće je bilo uistinu veličanstveno. Široka stabla, puno veća od kitova, koja šire svoje ogromne zelene grane prema nebu. Neka su bila napola mrtva, održavajući se na životu samo uz pomoć jedne grane, dok su odmah pokraj njih druga rasla u svom sjaju, u samom vrhuncu svog postojanja. Još je dovoljno svjetla prolazilo kroz grane i to svjetlo je otkrivalo gomilu gnijezda raznih ptica, koje su dosegle toliki broj da su unatoč vweličanstvenom drveću bile impresivan prizor. Iznenada se staza kojom smo hodali spoijila sa posebno izgrađenim visećim mostovima.
"Zašto su ovi mostovi izgrađeni na tako lijepom i netaknutom mjestu?" pitao sam Aristotela.
"Zato što ovdje dolazi jako puno ljudi i hodanjem bi previše utabali zemlju, što bi ozbiljno ugorzilo drveće. Jackov posao je održavanje mostova toko zime, kada ovuda prolazi malo ljudi. Prvi dan našeg projekta se dogodio sredinom ljeta, prije 999 godina i prirodno je da ljudi žele doći ovdje u to vrijeme, kako bi proslavili taj događaj."
Kada smo zaobišli neobčno veliko stablo na kojem je pisalo "prema Quaaama kolibi" ugledali smo ogromnu okruglu kolibu. Bila je smještena na brežujku u središtu kruga omeđenog sa šest velikih borova. Bio sam svjestan kako smo došli do našeg cilja, a kada sam pomislio na odmor počeo sam osjećati koliko sam zapravo umoran. Osjetio sam bol u tijelu i po prvi put taj dan mi je postalo bolno pratiti Aristotelov korak.

 

Prošlo poglavlje

 

Sljedeće poglavlje

 

 

na prvu stranicu