Drugo poglavlje
Proljeće II
Izašao sam iz jame, uživajući u suncu.
Sunce me obasjavalo, preuzimajući cijelo tijelo, ostavljajući me svjesnim
tek toliko da osjetim crvenilo svjetla i toplinu. Dva ili tri dana (tko
zna koliko dugo?) u toj bijednoj i mračnoj rupi je utjecalo na to da
se osjećam poput šišmiša koji se nakon nepomičnog sna previja na suncu.
Kako se moja tjelesna toplina povećavala i postigla ravnotežu s temperaturom
vani, počeo sam otvarati oči i gledati oko sebe. I koji pogled je to
bio! Našao sam se visko na planini s koje se pružao pogled na grad ograđen
zidinama i okružen brojnim drvećem. Moje uši, začepljene hladnoćom u
jami su tek tada oživjele i do mog uma je dopirala prava harmonija stotina
različitih ptica. Toliko sam bio dirnut svime što me okruživalo, da
sam pri izlasku zaboravio pogledati prijeti li mi kakva opasnost, tako
da sam to sada učinio.
Ni dvadeset metara od mene je u prirodnoj stolici sjedio jako star čovjek,
koji je gledao grad i kontemplirao. Izgledao je iznenađen, ali njegovo
ponašanje je govorilo da sam dobrodošao i da već neko vrijeme tu sjedi
pa bi mu godilo moje društvo. Počeo sam se penjati prema njemu, pazeći
pri tome da se ne poskliznem po sitnom kamenju koje se nalazilo između
nas. Ustao je i pozdravio me, dajući mi do znanja da osjeća kako sam
prošao kroz nešto neobično, te da sam zabrinut za svoju sigurnost.
"Zdravo, zdravo, moje ime je Aristotel. A tvoje?"
"Tom," odgovorio sam.
"Drago mi je," rekao je.
Ispružio je ruku i pomogao mi popeti se u stolicu. Usprkos njegovim
godinama, bio je vrlo jak i vitalan, te me vrlo samouvjereno podigao
do tog nivoa. Stajali smo jedan kraj drugog u tišini gledajući grad.
"Moram primjetiti," rekao je Aristotel vrlo polagano, kao
da ne želi poremetiti tišinu, "kako je idealna veličina grada ta
da ga možeš obuhvatiti jednim pogledom: tako da možeš vidjeti njegove
rubove, baš kao i sve u njemu samo jednim pogledom."
Pomislio sam na ogromne, neorganizirane i raširene gradove koje sam
poznavao i odgovorio:
"Da... Možda bi to stvarno trebalo biti tako. Čim su veći od toga
prestaju imati formu, ružni su, uništavaju okoliš, a predstavljaju i
opasnost za društvenu stabilnost."
Aristotel je klimnuo u znak slaganja. Nastavio sam:
"Uzmi Mexico City kao primjer."
Pogledao me zbunjeno. Očito nikad nije čuo za Mexico City.
"Nikad nisam bio tamo," pojasnio sam, "no, znam da taj
grad ima dvadeset ili trideset milijuna stanovnika, ogroman je i zagađen
toliko da ukoliko ga ptice pokušaju preletjeti padaju mrtve."
Aristotel je licem izrazio zgražanje i rekao:
"Ako uistinu postoji takvo mjesto, a nadam se da ne postoji, onda
je život u njemu užasan, nije ljudski. Za njegove stanovnike je nemoguće
jednostavno izaći van iz grada kako bi uživali u prirodi, a normalan
društveni život je nemoguć ako živiš negdje gdje se nagomilavaju totalni
stranci."
Zastao je, baš kao da je zaprepašten mogučnošću postojanja jedne takve
zajednice. "Možda imaju ogromnu memoriju i mogu pamtiti sve što
se događa s milijun ljudi, dok se mi možemo baviti sa svega nekoliko
tisuća?"
"Ne," odgovorio sam, "mislim da takvo što ne postoji...
i da bi grad od dvadeset milijuna ljudi bio stvarno odvratno mjesto.
Vjerujem da si u pravu kad kažeš da se takvo mjesto ne može ni nazvati
gradom."
Aristotel je izgledao zadovoljno i pozdravio je moj odgovor:
"Da, da! Ti si uistinu mudar čovjek," a onda je napravio kratku
pauzu. "Čak je i drevna Atena, čija je populacija u svom vrhuncu
tek malo prelazila 250 000 osoba imala listu čekanja za filozofe i mislioce
koji su željeli tamo živjeti. Čekalo se i po deset godina. Ruralna područja
koja su je okruživala su postala toliko uništena farmama, zemlja je
bila utabana od hodanja, pa je proizvodnja maslinovog ulja bila dovoljna
za zadovoljavanje potreba svake kuće kroz tek nekoliko tjedana, a sve
ostalo su morali uvoziti sa svih strana Mediterana."
Već prije sam čuo za drevnu Atenu, no nisam ništa znao o njoj. Jednostavno
sam klimnuo glavom u znak poštovanja i odobravanja, te u pokušaju da
sakrijem određeno strahopoštovanje koje sam osjetio u tom trenutku prema
njemu. Strahopoštovanje izazvano prisnim, ali ipak mudrim i artikuliranim
načinom govora. Opet smo stajali u tišini, jedan kraj drugoga, gledajući
grad koji se nalazio u podnožju. Aristotel je opet prekinuo šutnju:
"Davno sam poznavao jednog mislioca, koji nažalost više nije s
nama, po imenu Platon. On nije pretjerano mario za prirodu i njegove
ideje vezane uz nju su bez sumnje bile pogrešne. Prema njegovom mišljenju,
sva živa bića i stvari su nesavršena kopija savršene kombinacije nepromjenjivih
i vječnih geometrijskih formula za koje ne zna gdje postoje!" Zastao
je i rekao, "Da li ti dosađujem?"
"Ne, ne," odgovorio sam, "molim te, nastavi." Nastavio
je:
"Uglavnom, prateći taj način razmišljanja, moj prijatelj Platon
je zamislio savršen oblik koji bi jedan grad trebao imati i objavio
to u svojoj poznatoj knjizi Republika. Jesi li ikad čuo za tu knjigu?"
"Ne, nisam."
"Nema veze," odgovorio je, "ali jesam li ja tada mislio
kako je crtanje planova za savršen grad ili društvo razuman ili glup
potez? Kakve rezultate je to moglo uopće dati - dobre ili loše?"
Na trenutak sam razmislio i ubrzo odgovorio:
"Ne, društvo i priroda uvijek evoluiraju, prilagođavaju se novom
razvoju i novim izazovima. Ne postoji mogućnost potpunog utvrđivanja
ili stvaranja plana bez alternativa za razvoj društva i prirode, jer
taj razvoj ne poznaje takvu točnost. Društvo je proces, a ne neosporiva
serija činjenica. Stvaranje takvog plana bi postala dogma i sputalo
bi kreativnu moć ljudi."
Aristotel je izgledao zadovoljan mojim odgovorom.
Ah!" uzdahnuo je, "ti onda znaš za Heraklitove ideje. On je,
kao jedan od očeva drevne i moderne mudrosti, uvidio kako je priroda
proces i kako je to pozitivna činjenica koju treba uvijek imati na umu.
Platon je, s druge strane, u svojoj knjizi Zakoni veličao drevni egipatski
kod, za koji je tvrdio kako je ostao nepromjenjen 10 000 godina. Time
je prokleo evoluciju, prilagodbe i stvaranje kao smetnju vječnim matematičkim
istinama u usporedbi s kojima je priroda ništa više od glupe i neukusne
kopije iz koje se ne može ništa smisleno ili korisno naučiti."
Tu sam postao pomalo izgubljen, jer nisam dobro poznavao filozofiju
i povijest, međutim, godila mi je činjenica da je moj odgovor zadovoljio
ovog starog i mudrog čovjeka. Iznenada smo iznad nas začuli zvuk, pogledali
smo gore i ugledali orla koji je kružio na svega dvadesetak metara visine.
Jedan, dva, tri puta je lagano napravio krug oko nas, prije nego što
se polako počeo udaljavati u sve većim i većim krugovima, do trenutka
dok nije dosegao horizont i na kraju nestao. Smireni njegovim bezbrižnim
odlaskom, opet smo stajali i gledali grad kao bebe orlovi koje iz sigurnosti
svog gnijezda širom otvorenih očiju promatraju svijet ispod sebe. Podne
je već odavno prošlo i duge popodnevne sjene počele su se uvlačiti u
pukotine i usjekline naše stolice.
"Vrijeme je za polazak," iznenada je rekao Aristotel. "Ovo
nije mjesto gdje valja biti po noći, a kako mi se čini, ti si ovdje
stranac koji treba vodiča i malo pomoći... molim te... eh... dopusti
da te barem otpratim s planine."
Bez imalo ideje u koje vrijeme ili koje mjesto sam došao, vrlo rado
sam prihvatio nejgovu ponudu i zatim smo krenuli niz grube kamene puteljke
koji su vodili s vrha. Koncentracija nam nije bila narušena sve do trenutka
dok nismo došli do prve vegetacije. Vrh se već čino daleko, iako nam
je pogled još uvijek bio dobar i zaokupljao nam je misli. Na trenutak
smo zastali.
"Reci mi," pitao sam Aristotela, "zašto grad ima zidine
kao srednjovjekovni gradovi? Imate li razloga bojati se napada?"
"Oh, ne!", odgovorio je, "Baš suprotno. Od ponovne pojave
vukova, medvjeda i lavova u našem kraju smatrali smo nužnim izgraditi
zidove kako bi smo zaštitili stanovništvo. Naš projekt obnove divljine
u bioregiji je započeo prije gotov 1000 godina i bio je vrlo uspješan.
Sada je čest slučaj da svega par kilometara od gradskih zidina vidimo
medvejede kako podižu cijele obitelji. Zid ima osam glavnih ulaza,"
pokazao je na svih osam u po redu i nastavio još uvijek pokazujući,
"a također je probijen na 13 drugih mjesta, zatim tri glavne gradske
rijeke; tamo! tamo! i tamo!, te 10 prolaza divljeg života koji predstavljaju
zelene trake koje se susreću u središnjem gradskom parku, koji se nalazi
tamo. Na ualzu u proalze divljeg života se nalaze ogormne rešetke koje
propuštaju sve životinje, oism onih većih i opasnih. No, rijeke su se
pokazale težima. Kao što znaš, medvjedi vole ribu i odlično plivaju.
No, velika važnost slobodnog prolaza za sva živa bića u vodi kroz naš
grad je ipak bitnija od povremenih slučajeva kada medvjedi na ovaj način
uđu u grad. Niti jedan od ovih slučajeva nije završio nekim ozbiljnijim
ozljedama. Ponekad ljudi iz našeg grada nose sa sobom puške za omamljivanje,
no ja to ne volim raditi, radije sam malo oprezniji. Željeli smo stvoriti
grad koji je 100% samoodrživ, iako još uvijek postoje manja područja
koja su ograđena zbog poljoprivrede, no veći dio prirode je prepušten
sam sebi. To u početku nije bio lak zadatak, međutim "iz malog
žira, velik hrast raste." zaključio je...
"Zapravo, sljedeće godine slavimo prvi milenij našeg projekta obnove
divljine u bioregiji..." i dalje je nastavio u polušali, "iako
za njim nema neke prave potrebe... u posljednje vrijeme se priroda u
regiji uglavnom brine sama o sebi. Osim povremenog branja ljekovitog
bilja, ribarenja i kampiranja za hendikepiranu ili bolesnu djecu, doslovno
nema drugih oblika organiziranog iskorištavnja šumskih proizvoda, a
uostalom, ima vrlo malo razloga za dodatnim održavanjem šume."
Bio sam stvarno zadivljen time što mi je Aristotel rekao. Zabunom sam
pomislio kao su zeleni putevi zapravo auto-ceste koje povezuju predgrađe
s centrom grada.
"Jesu li svi gradovi zgrađeni ovako?" pitao sam.
"Ne, nisu," odgovorio je, "društvena i ekološka revolucija
je uništila umjetne barijere država, što je značilo da stanovništvo
svake ekološke regije mogu odlučiti kako će na najbolji način reintegrirati
svoj način života, gradove i mjesta u regionalnu ekologiju njihovog
kraja. Neke bioregije, kao što je susjedna, su se odlučile na minimalne
programe. Vrlo malo je ostavljeno prirodnoj divljini, dok su njihova
veća sela i gradovi još uvijek jako ovisni o poljoprivredi u tom kraju.
Naravno, poljoprireda je svedena na jednu razumniju razinu i zemlja
je podjeljena na manja polja između kojih raste prirodno grmlje. Također,
razvili su neka vrlo važna otkrića vezana uz šumsku hortikulturu. Iako
je susjedna bioregija manje bogata divljinom i uređenija od naše, ironično
je koliko nas je pokušaj stvaranja 100% samoodrživog grada, koji ne
uzima ništa iz prirode, niti nešto daje prirodi, doveo do stvarnja biološki
osjetljivog, ali pretjerano bio-tehnološkog okruženja u gradu. Susjedna
regija se kroz tradicionalan pristup korištenja zemlje nikad nije odlučila
na korištenje bio-tehnologije koja je potpuno siguran za okoliš. Odlučili/e
su se za jednostavniju tehnologiju, te miješavinu velikog broja uglavnom
poljoprivrednih seoskih zajednica, koje proizvode dovoljno za sebe i
za regionalne kulturne i umjetničke centre. Neke regije su se pokušale
vratiti na nivo labavih federacija manjih zajednica povezanih većim
riječnim tokovima, dok su drugi pokušali izgraditi ogromne kupole oko
svojih gradova, kako bi živjeli/e potpuno izolirani/e od ostatka prirode.
Naša i susjedne regije imaju pristup koji se nalazi negdje između ta
dva krajnja pristupa."
"Velika različitost regionalnih eksperimenata u cijelom svijetu
su doveli do cvjetanja praktične inventivnosti. Nije samo stvar u tome
na koji način su ljudi željeli postići ravnotežu, već," zaključio
je, "stvar je u tome kako se svatko u svakoj ekološkoj regiji jako
identificirao sa svojim domom, te svatko brine za to mjesto, što znači
kako je ekološko zdravlje planeta time u potpunosti osigurano."
Pažljivo sam razmišljao o Aristotelovom opisu njegovog svijeta i o mom
svijetu, sa svim njegovim tumorima koji su stalno na vrlo nepromišljen
način pokrivali cijele regije sa čelikom, ciglama i asfaltom. Razmišljao
sam o glupim sukobima zaraćenih zemalja, koje su grubo djelile prirodu
u pokušaju krojenja svijeta prema apstraktnom konceptu koji je potpuno
okrenut ljudima i ljudskoj politici. Nakon nekog vremena sam rekao:
"Izgleda da sam zalutao dalje nego što sam mislio. Stvarno sam
stranac ovdje, jer iz onoga što si mi rekao, tvoj svijet ne samo da
mi je stran, već i potpuno nov. Molim te, možeš li me odvesti u svoj
grad i u susjednu regiju, pokazati mi što god možeš, kako bih naučio
nešto iz te mudrosti i odnio to znanje sa sobom kada se vratim. Naš
planet je u velikoj ekološkoj opasnosti," strastveno sam objasnio.
"Naši ljudi su bez milosti, pohlepno uništili tlo i šume zbog kratkoročne
koristi moćnika i korumpirane elite koja je podjelila naš svijet prema
svojim interesima, a ne interesima prirode."
Aristotel se na trenutak zamislio, kao da je zatečen, a onda odgovorio:
"Imam puno posla, no ako je istina to što govoriš, možda je moja
dužnost pomoći ti. Pokušati ću pronaći vremena za to. U međuvrmeneu,
moramo krenuti dalje, jer sjene su sve duže, a pred nama je još dobar
komad puta koji moramo proći prije mraka."
Krenuli smo dalje stazom prema dolje, polako i pažljivo. Zrak je postajao
hladniji, a mi smo napuštali planinu s osjećajem žurbe i svrhe. Usprkos
Arsitotelovim godinama i stvarima, njegovo korak je bio siguran i jak
kao moj. Udaranje njegovog štapa je obilježavalo stalan napredak našeg
kretanja. Nakon nekih sat vremena, trava i zapleteno grmlje je zamijenila
gusta planinska šuma i put je postao ravniji. Pomalo smo se opustili,
uvjereni u to kako je najopasniji dio puta iza nas, pa nije problem
ukoliko nas ulovi noć.
"Kakve su ono velike staklene kupole svugdje po gradu?" pitao
sam.
"Ali to nije staklo," odgovorio je Aristotel. "Napravljene
su od tanke membrane čistog biljnog ekstrakta, poput organskog balona,
ako to želiš tako nazvati. Postavljene su preko vrtova s povrćem u svakom
gradskom predgrađu. Gredice se gnoje organskim otpadom i osiguravaju
povrće za nekih 2000 ljudi. Dok postoji opasnost od smrzavanja, balon
štiti mlade biljke. Balon je potpuno bio razgradiv, tako da se u kasno
proljeće, ukoliko ima dovoljno kiše, potpuno razgrade. Ove godine je
bilo jako suho, pa je poamlo čudno vidjeti ih u ovo doba godine. Membrana
je dovoljno propusna, pa postoji protok zraka i propušta nešto kiše,
ali je u mogućnosti zadržati topal zrak i vlagu. Pošto je membrana bogata
prirodnim tvarima, kada se balon razgradi pruža vrijednu tekuću hranu
za povrće u stadiju kada im treba još dva tjedna ili mjesec dana do
sazrijevanja. Balon je dovoljno jak za, recimo, zaštiti rane jagode
od ptica, a kontrola bioloških štetočina je jednostavna, insekte ili
životinje predatore ostavimo u balonu dok štetočine ne nestanu. Osim
u vrlo toplim zimama, kada gljivična oboljenja mogu biti problem, ovi
baloni su se pokazali potpunim uspjehom i plodovi su sve bolji i bolji.
Svega jedna kanta ekstrakta te biljke je dovoljna za pokrivanje stvarno
ogromnog područja."
Divio sam se Aristotelovim opisima njegovog grada. U usporedbi s neizrecivim
pesimizmom mog vremena, njegova samouvjerenost u bolju budućnost je
bila ohrabrujuća i inspirativna. Čovječanstvo je razvojem pozitivnog
stava prema prirodi opet naučilo živjeti u skladu, udobnosti i sigurnosti
sa Zemljom.
Nastavili smo hodati stazom, drveće je bilo prepuno raznih ptica, a
tlo šume je bilo pokriveno cvijećem karakterističnim za to doba proljeća
- šafranima, visibabama, jaglacima i sl. Vibracije proljeća su se uvukle
u nas i djeleći taj užitak divili smo se svakoj novoj biljci na našem
putu.
"Da li je vaše društvo pretežno vegetarijansko?" pitao sam
Aristotela.
"Naravno," odgovorio je, "ima nekih ljudi koji/e uopće
ne žele jesti meso, no većina predgrađa ima kokoši kako bi grebale i
gnojile njihove zajedničke vrtove, a većina ljudi ih i jede. Ne možemo
uzgajati dovoljno povrća za cijeli grad, a velika proizvodnja pšenice
i soje je destruktivna za tlo koliko i uzgoj govedine. Šuma pruža puno
plodova, korijenja i gljiva, koje redovito skupljamo, a bogata je i
životinjama, pogotovo fazanima i jelenima, dok rijeke i potoci obiluju
ribom. Dakle, proizvodnja i konzumacija hrane u gradu je pretežno vegetarijanska,
međutim, dodatak je meso iz šume."
"Odlučili smo ne uništavati šumu zbog uzgoja žitarica, pa čak ne
želimo pokupiti ni sve plodove koje daje, jer oni su hrana i za druge
životinje. Kada biramo koje životinje ubiti zbog hrane, onda su to uvijek
one kojih ima najviše ili previše, pa time ugoržavaju opstanka manjih
i slabijih vrsta. Tako je to slučaj sa fazanima i jelenima, kojih oduvijek
ima puno. Meso divljači ima malo masti, različite proteine i druge nužne
tvari. Nije nužno jesti puno mesa, niti je pretjerano jedenje mesa nešto
što se smatra poželjnim, dobrim i zdravim, niti za organizam, niti za
prirodu."
"Vegetarijanstvo," odgovorio sam, "je postajalo sve popularnije
i popularnije u mom vremenu i čini se kako je to baš put kojim su se
stvari mogle razvijati. Uostalom, ne postoje li etički razlozi zašto
netko ne bi trebao jesti drugo živo biće?"
Aristotel se složio, ali je tužno dodao:
"Priroda se ne prilagođava ljudskoj etici. Bijeli sok iz mlade
zelene salate ili krv fazana, koja je stvarna razlika? Kako bi smo živjeli,
moramo konzumirati život. Postoje zajednice, ima ih i Bear City, koje
su isključivo vegetarijanske ili čak vegan (a to ima i određene prednosti,
jer možeš kompostirati svoj izmet). Kao što znaš, botulizam, čija bakterija
se nalazi samo u mesnim proizvodima, živi i do četiri godine u tlu.
Iako su neke bioregije u potpunosti vegetarijanske - a možda su zbog
toga stvorile puno čovječnije društvo - velike površine u njihovim regijama
su pokrivene poljima za uzgoj žitarica i graha, dok je veći dio naše
regije divljina. Pradoksalno tome, naš grad je gotovo u potpunosti jestiv."
"Jestiv!" uzviknuo sam.
"O, da, naša regija je pionir u razvoju znanosti o jestivim materijalima."
"Jestivim materijalima?" zapitao sam.
"Da, zapravo je tu ideju prvi popularizirao industrijalac Henry
Ford, koji je 1941. proizveo svoj "biološki automobil". Tijelo
je bilo napravljeno od soje, kotački od zlatnice, a gorivo od kukuruza.
Mi imamo repliku u jednom od gradskih muzeja. Ideja nikad nije prihvaćena
u njegovom vremenu, a mi ne proizvodimo soju i kukuruz, no odveli smo
znanost tako daleko kao nitko drugi u svijetu. Naš grad ne samo da je
bio razgradiv, već je i jestiv!"
"Zasigurno ga jedu insekti, miševi i štakori?" rekao sam.
"Toga si se dobro sjetio," odgovorio je, "no na svu sreću,
ima loš okus i sisavci ga ne žele jesti. A premazujemo ga svakih par
godina biljnim lakom koji odbija insekte. Nešto slično što ste vi činili
s drvetom kako bi ste ga zaštitili od truljenja."
Još uvijek smo vidjeli grad jer smo bili dovoljno visoko. Mozaik bijelog
svijetla se miješao s područjima nježne i prirodne zelene.
"Zašto grad toliko svijetli?" pitao sam.
"Vidjeti ćeš kada dođemo tamo. Ako dođemo tamo." Pogledao
je zabrinuto prema nebu. "Pred samim gradom se nalazi velik ponor
i bilo bi vrlo opasno pokušati ga preći u mraku. Tvoja priča nas je
zadržala. Najbolje bi bilo prenoćiti kod Jackovoj kolibi. Udaljena je
oko kilometra, a do grada ćemo otići ujutro."
Aristotel je bio taj koji je najviše govorio, barem po mom mišljenju.
Staza se ubrzo odvajala i mi smo krenuli prema Jackovoj kolibi.
"Sada ćeš vidjeti pravu poslasticu," rekao mi je Aristotel.
"Tamo gdje Jack živi se nalazio park prirode, još dok je sve ovo
što vidiš bilo samo pusto polje. Nekoliko stabala je bilo staro preko
3000 godina, no većina prvobitnih stabala je mrtvo. Taj park očito nije
bio dovoljno velik kako bi barem stvorio privid živog eko sistema, iako
je nekad bio sastavni dio prašume tek par kilometara od Bear Cityja.
Baš tu je započeo naš projekt obnove divljine u bioregiji, šireći se
u svim smjerovima. Iako mjesto starog parka više nije bilo doslovno
centar šume, svi su ga smatrali centrom i mladi ljudi barem jednom u
životu posjete to mjesto kako bi odali priznanje toj promjeni koja je
usljedila nakon što je naša zajednica prije toliko godina počela saditi
prvo drveće na samim rubovima tadašnje šume."
Drveće je bilo uistinu veličanstveno. Široka stabla, puno veća od kitova,
koja šire svoje ogromne zelene grane prema nebu. Neka su bila napola
mrtva, održavajući se na životu samo uz pomoć jedne grane, dok su odmah
pokraj njih druga rasla u svom sjaju, u samom vrhuncu svog postojanja.
Još je dovoljno svjetla prolazilo kroz grane i to svjetlo je otkrivalo
gomilu gnijezda raznih ptica, koje su dosegle toliki broj da su unatoč
vweličanstvenom drveću bile impresivan prizor. Iznenada se staza kojom
smo hodali spoijila sa posebno izgrađenim visećim mostovima.
"Zašto su ovi mostovi izgrađeni na tako lijepom i netaknutom mjestu?"
pitao sam Aristotela.
"Zato što ovdje dolazi jako puno ljudi i hodanjem bi previše utabali
zemlju, što bi ozbiljno ugorzilo drveće. Jackov posao je održavanje
mostova toko zime, kada ovuda prolazi malo ljudi. Prvi dan našeg projekta
se dogodio sredinom ljeta, prije 999 godina i prirodno je da ljudi žele
doći ovdje u to vrijeme, kako bi proslavili taj događaj."
Kada smo zaobišli neobčno veliko stablo na kojem je pisalo "prema
Quaaama kolibi" ugledali smo ogromnu okruglu kolibu. Bila je smještena
na brežujku u središtu kruga omeđenog sa šest velikih borova. Bio sam
svjestan kako smo došli do našeg cilja, a kada sam pomislio na odmor
počeo sam osjećati koliko sam zapravo umoran. Osjetio sam bol u tijelu
i po prvi put taj dan mi je postalo bolno pratiti Aristotelov korak. |