Kontakt - kliknite i pošaljite nam e-mail...

 

 

 

 

 

 

 

 

Protiv civilizacije i tehnologije

piše: markos

Dugo najavljivano i sada već prošlo gostovanje Johna Zerzana, teoretičara anarhoprimitivizma, kritičara civilizacije i tehnologije, uzrokovalo je razne reakcije, no svakako su se mnogi našli isprovocirani njegovim dolaskom i predavanjem.

Samim tim je mini-turneja postigla svoj cilj - Zerzan, uglavnom nepoznat i samim tim do sada nevažan na ovim prostorima je iznenada postao tema razgovora i diskusija, te je, makar nakratko, uzburkao duhove svojim stavom o konačnom zaključku i cilju jednog smjera anarhizma. Primitivizma, naravno. Mogao vas je i prije gostovanja isprovocirati svojim tekstovima, gdje većinu argumenata bazira na tezi kako treba ukinuti dvije ključne društvene institucije - podjelu rada i pripitomljavanje, kako bi uopće bio moguć bilo kakav opstanak ljudi i planeta uopće. Bez toga, on, kao niti većina primitivista, ne vidi uspjeh anarhizma.

Naravno, upravo tu nastaje problem.

Anarhoprimitivizam je potpuna kritika civilizacije, od početka zemljoradnje (kao trenutka koji se uzima za početak građenja civilizacije) do svega onoga što je obilježilo njen razvoj do današnjih dana, odnosno, ovo tehnološko društvo u kojem živimo. Međutim, unatoč argumentaciji kojom se kritizira razvoj civilizacije, smjera koji uzima i tehnologije, ne daje odgovore na pitanja kako napustiti taj smjer, kako izaći iz civilizacije. Zapravo, na pitanje kako to učiniti, John Zerzan kaže "Dobro pitanje, no to je teško i ne znam odgovoriti...". Odnosno, kaže da "treba napustiti tehnologiju i pripitomljavanje". To jednostavno nije dovoljan odgovor.

Kada bi taj odgovor usporedili s ostalim smjerovima anarhizma, to bi bilo kao da kažete "treba napustiti koncept države i autoriteta uopće", što može biti istina, no u svojoj osnovi ne znači baš ništa. Barem ne do trenutka dok ne postoje konkretni prijedlozi smjera djelovanja, koji bi omogućili društvenu promjenu nakon koje koncept autoriteta (i svega što ide uz njega) stvarno ne bi postojao, niti bi bio potreban.

Način na koji će doći do bilo kakve promjene je bitno znati - bez toga, svaki cilj lako pada u vodu.

Ipak, to ne znači da anarhoprimitivizam možemo jednostavno diskreditirati i odbaciti kao teoriju, jer možda je njegova najveća snaga upravo u kritičkom stavu prema bezuvjetnom prihvaćanju suvremene tehnologije u svim njenim oblicima i kritika stava da ne treba nešto pokušati ukoliko to "nije realno". Danas pitanje tehnologije nije samo pitanje njene upotrebe, dakle, pitanje rješavanja praktičnih problema na lakši i jednostavniji način, već je političko i društveno pitanje, kako zbog njenog utjecaja na proizvodne odnose i tržište (kao gotovo jedini zakon na globalnoj razini), ratove, komunikaciju i manipulaciju, tako i zbog činjenice da njena upotreba dovodi do sve većeg zagađenja i koliko god se trudili smanjiti te "postotke", to nije ni približno dovoljno za opstanak. Možda je ovo paranoičan stav, no apokaliptične slike nisu više stvar budućnosti, već su tu, oko nas - apokaliptična budućnost koju smo mogli gledati u raznim filmovima događa se upravo sada... Sve to nije nužno posljedica same tehnologije, već odnosa koji stoje iza nje i koji dolaze uz nju, no time postaje sasvim jasno da tehnologija nije "neutralna", već je uvjetovana tim odnosima. Samo u idealnim, strogo kontroliranim uvjetima bi mogla biti neutralna - no i to je gotovo nemoguće postići. Kao što u prirodnom svijetu ne postoje "idealni uvjeti", bez ikakvih vanjskih utjecaja, tako je i u našem društvenom životu, gdje spada i tehnologija.

Hoće li budućnost biti primitivistička ili ne, tijekom Zerzanovog gostovanja nije odgovoreno, no takvo što nije trebalo ni očekivati. Pametan čovjek se ne stavlja u poziciju da daje odgovore koji "vrijede za sve" i koji su "jedini ispravni". Uostalom, takvo što ne bi bilo nimalo anarhistički.
Ipak, izostanak jasnije vizije koja bi teoriju približila praksi svakako je glavna zamjerka i anarhoprimitivizmu i gostovanju Johna Zerzana. Pa iako je to bila glavna tema diskusije koja se dogodila u net.kulturnom klubu Mama, došlo je do očekivanog sukoba mišljenja oko toga treba li ili ne treba napustiti tehnologiju - što zapravo nije rezultiralo ničim konstruktivnim, jer je ostalo na razini provokacije.

Slagali se sa anarhoprimitivizmom ili ne, ovo je bila dobra prilika za "pretresti" mnoge teme kojima se bavi, a stavljajući stvar na nešto lokalniju razinu (u ovom slučaju Zagreb, jer drugdje nisam prisustvovao diskusijama), posve je jasno da postoji jaka potreba za diskusijama koje se bave anarhizmom uopće i mogućim smjerovima djelovanja, što samo otvara prostor za neka buduća događanja... A tako nećemo ostati ograničeni na samo jedno viđenje anarhizma...

Banksy "napao" British Museum!

Ugled velikog muzeja gradi se godinama. Onda se s prvim posjetiteljima na novoj izložbi pojavi Banksy i u postav uvrsti vlastito djelo, što muzealcima uopće nije zabavno.
Iako se grafiter Banksy na svojoj web stranici predstavlja kao specijalist za eksterijerno slikarstvo, svjetsku je slavu stekao zavlačenjem u interijer i postave poznatih muzeja.
Tate Britain, britanski Muzej prirodne povijesti i nekoliko vodećih njujorških galerija već su pali kao žrtve njegovih podvala.
Sada na popis nevjerojatnih naivčina može dodati i British Museum, bez obzira koliko se oni trudili uvjeriti javnost da je Banksy najobičniji art-terorist.
Genijalcima u muzeju trebali su dani da shvate kako Early Man Goes to Market, kamen s jednostavnim crtežom koji prikazuje lik koji gura kolica za kupovinu, nije originalni primjerak pećinske umjetnosti.

Zapravo se radi o originalnom primjerku street-arta, a u muzeju su njegove prisutnosti postali svjesni tek kad je Banksy na svojoj web-stranici objavio da se djelo nalazi negdje u muzeju.
Time je objavio lov na blago i obećao da će osobi koja se prva fotografira uz rad darovati original slike s kolicima za kupovinu. Jednom kada su u muzeju saznali za podvalu, vrlo su brzo pronašli Ranog čovjeka. No, kako je Banksy napisao na svojoj stranici: "ostao je u kolekciji neko duže vrijeme".

Ako vas zanima više o njegovom radu, kliknite na ovaj link ...

Na Interliberu protiv liberalnog tržišta?

piše: markos

Interliber je uglavnom okarakteriziran kao najvažniji kulturni događaj godine, barem što se tiče knjige i nakladništva, a ono što je svakako obilježilo ovogodišnji sajam knjiga je sudjelovanje dnevnih novina sa svojim izdanjima na sajmu. To je uznemirilo nakladnike, pa evo nekoliko riječi o cijeloj stvari...

Naravno, riječ je o diskusiji koja među nakladnicima traje već od samog početka marketinške utrke bazirane na jeftinim knjigama koje možete kupiti uz novine i toga na koji način to utječe na gomilu malih nakladnika. Problem je nastao kada se pojavio netko dovoljno velik da količinom knjiga može srušiti cijenu pojedine knjige, ali i time da već ima organiziranu distribuciju po vrlo netipičnom mjestu za prodaju knjiga - po kioscima.

Kompanije (korporacije) koje objavljuju novine ušle su u dio proizvodnje i tržišta koji do tada nisu pokrivale, a nakladnici su po prvi put osjetili što to znači raditi unutar kapitalizma, na tipičan zapadni način. Do tada se samo pričalo o "supermarketima" za knjige, velikim izdavačima (koji objavljuju knjige u nakladama od nekoliko desetaka tisuća) koji uništavaju male i svim ostalim "blagodatima" slobodnog tržišta i kapitalizma uopće. Naravno, dok naše guzice nisu bile direktno ugrožene, problema nije bilo.

Tako je na ovogodišnjem Interliberu pokrenuta diskusija upravo na temu knjige i novine, tijekom koje su izgovoreni razni pozivi za "regulacijom tržišta", "na kioske svi ili nitko" i slično, čime su sudionici valjda pokušali popraviti svoj položaj. Takav pristup je, blago rečeno, smiješan, jer zapravo puno govori o stvarnoj situaciji u nakladništvu - umjesto da se bavi stvarnim problemom, pokušava se pronaći model koji bi pojedinim nakladnicima donio mogućnost jednako široke distribucije (kao i novinama) i ne dovodi u pitanje tzv. "slobodno tržište" koje je iznenadilo mnoge, unatoč sasvim jasnom procesu koji je morao dovesti do toga. Uostalom, nije knjiga bila prva na udaru, no kako to obično biva, "dok meni ne dođe do grla, nije tako strašno".

Tržište u kojem ne postoji "lojalna konkurencija" je svojstveno neoliberlanom kapitalizmu koji većina smatra poželjnim i prema kojem se društvo kreće, uz svoj pristanak, aktivan ili prešutan. Uostalom, novonastala situacija pojavom novih velikih nakladnika (u ovom slučaju dnevnih novina), koji baš i ne mare za svoju konkurenciju, nije stvarna novost u nakladništvu. Tijekom prošlih par godina se moglo slušati/čitati o neetičkom odnosu među nakladnicima, licitiranju za prava, "otimanju" prava na objavljivanje knjiga, neravnopravnoj zastupljenosti u knjižarsko-distribucijskoj mreži, a tu je i pitanje knjižara, koji bi trebali biti najvažnja karika u distribuciji knjige, međutim, tek u njihovom slučaju na vidjelo izlazi "nelojalnost".

Nakladništvo već odavno poznaje sve probleme koje danas pripisuju novim akterima u cijeloj priči, međutim, sad je riječ o tome da malo tko od već postojećih nakladničkih kuća može od toga profitirati. Biti će zanimljivo pratiti razvoj situacije kada se korporacijsko bavljenje knjigama dodatno razvije - hoće li biti pobune nakladnika kada lanci supermarketa za knjige postanu uobičajena pojava, a zastupljenost knjiga u istima privilegija velikih nakladnika, a cijeli taj fenomen kraj za male knjižare?

Uglavnom, kao i mnogim drugim stvarima, sada je na redu traženje načina kako "pokrpati" i na brzinu "sanirati" situaciju. Dugoročnog razmišljanja nema, jer da ga je bilo, situacija oko knjige, distribucije i svega ostalog nikada ne bi došla do ovoga gdje je sad. No, kada bi išli do toga da u potpunosti istražimo uzrok problema, dolazimo do samog ekonomskog sustava, načina na koji je postavljen i kuda ide. To nitko ili malo tko dovodi u pitanje. Dakle, nisu nakladnici protiv "slobodnog tržišta" (koje sada osjećaju na svojoj koži), već su za dio "kolača" u njemu... Onda im ostaje jedino to da se izbore sa svoj dio i time druge pregaze ili prežive - uostalom, to je bit slobodnog tržišta, nema lojalne konkurencije i zaštite "velike mame" (države). Govorili mi, ne govorili, džaba nam je, ali kapitalizam je malo kome donio nešto dobro... No, ne zna naš čovjek dok ne proba...

Dan poslije sutra

piše: markos

Ponekad se dogodi da holivudska produkcija izbaci zanimljiv film, barem kada je u pitanju sama priča pa čak i onda kada se ista u mnogo toga čini naivnom.

U cijelom nizu filmova koji su se tijekom posljednjeg desetljeća bavili raznim apokalipsama, krajevima svijeta, katastrofama (od kometa koji udaraju u Zemlju, do vulkana u urbanim središtima i sl.), a za koje je priroda "krivac", nakon gotovo dvadeset godina snimljen je film koji upozorava na ljudsku glupost, pohlepu i sve ostalo što će dovesti do katastrofe.

Dan poslije sutra je upravo takav. Čak je i ime slično filmu (Dan poslije) koji se posljednji (koliko mi je poznato) bavio katastrofom na taj način. Iako se prvi bavio problemom Hladnog rata i mogućim nuklearnim uništenjem Zemlje, drugi se bavi aktualnim problemom zagađenja, efektom staklenika i nastupanjem novog Ledenog doba. Oba filma su određena vrsta upozorenja, govore o onome što je prethodilo katastrofi i kakve posljedice ona ima.

Naravno, tu nije riječ o aktivističkom filmu, ali ga je zanimljivo gledati iz te perspektive.

Dan poslije sutra počinje konferencijom UN-a koja se bavi zagađenjem i već tu počinje bavljenje političkim... Na konferenciji imamo znanstvenika (aktivist?) koji upozorava na mogući razvoj situacije zbog sve većeg zagađenja, zabrinute predstavnike "trećeg svijeta" i bahatog predstavnika SAD-a, koji na izjavu "Naša klima je krhka" odgovara "Naša ekonomija je krhka". Ispred zgrade u kojoj se događa konferencija su prosvjednici. Pomalo banalan prikaz današnje situacije, no dobro, ipak je riječ o holivudskom filmu.

Nakon još jedne neuspjele konferencije, situacija se razvija jako brzo (previše budžeta za specijalne efekte, premalo za dužu razradu priče?) i teorija o hlađenju sjeverno-atlanske struje postaje stvarnost, a oluje haraju Zemljom. Naravno, političari još uvijek ne vjeruju, znanstvenici čine sve kako bi ih uvjerili da je gotovo i tu priča postaje još zanimljivija...

Kada postaje jasno da je svijet kakav poznajemo gotov, a stanovništvo sjevera masovno bježi na jug, događa se obrnuta situacija današnjoj - zemlje "trećeg svijeta" zatvaraju svoje granice za val izbjeglica! Zvuči poznato? Da, no ovaj put je situacija obrnuta. To se ubrzo rješava otpisom svih dugova zemljama "trećeg svijeta" i granice se otvaraju... "Prvi svijet" je nestao i otpisao sve dugove. Cijela situacija tjera na smijeh, što zbog naivnog preokreta, što zbog prikazivanja državne (prvenstveno američke) administracije koja je "napokon shvatila koliko je bila u krivu".

Neću nastaviti prepričavati film, no što radnja odlazi dalje, to je jasnija slika novog svijeta koji nastaje, nestanka neoliberalnog kapitalizma, a priroda koja se "osvećuje" (zapravo u filmu to nazivaju "čišćenjem") stvara toliko poznatu sliku solidarnosti i bliskosti uzrokovane ekstremnim situacijama.

Zanimljivo je da se priroda tu ne nalazi u ulozi "negativke", već je prikazana kao sasvim pozitivna, gotovo do te mjere da čovjek poželi što više zagađivati da bi ubrzao proces koji će dovesti do "svijeta koji je shvatio svoje pogreške". Ne mislim da je to trebala biti poruka filma, međutim, druga mogućnost se kroz film ne nudi. Što je za samu priču (ako je već trebala biti upozorenje) šteta.

Naravno, osim same političko-ekološke priče, ne treba zaboraviti dobro prikazane oluje, poplave, tornada i srušene gradove, kao niti New York koji je do pola u ledu...

Film vrijedi pogledati, jer ma koliko bio naivan kroz samu priču, na spektakularan način prikazuje kraj današnjeg svijeta, a opet, ne uništava ga u potpunosti.

FAKI u gradu
[bez krova nad glavom]

piše: markos

FAKI [Festival alternativnog kazališnog izričaja] je opet u gradu i nakon sedam godina ne gubi svoju energiju. No, gubi prostor pa je otvorenje proteklo u ozračju te činjenice i pod sloganom iz naslova... Zanimljivo je da na otvorenju festivala [u u utorak, 25. svibnja 2004. na Zrinjevcu], iako predstavlja jedan od važnijih događaja tijekom godine, a prezentira scenu koja je u mnogo toga specifična i inače neprisutna na festivalima, nije bilo "faca", pogotovo ne onih koje možemo smatrati odgovornima u priči oko prostora i uopće kulturnoj politici u gradu. Kulturnoj politici? Pa kulturna politika ili bilo kakva strategija ne postoji u Zagrebu, već se događa stihijski, a o interesima raznim da i ne govorimo... Zašto bi u kulturi bilo drugačije kad je u svemu drugom stanje takvo?

Međutim, pitanje prostora nije jedino što je obilježilo otvorenje festivala FAKI007... Prvi dojam pri dolasku na Zrinjevac je zasigurno bio "o, da, ovo bi trebao biti sadržaj ovog parka". Ili nešto slično što bi potpuno izoliranom i neiskorištenom parku dalo funkciju, a omogućilo besplatnu zabavu i festivalsko ozračje u središtu grada. FAKI je to postigao - oživio je park, kroz glazbu, performanse, ples, instalacije (nastale na samom događanju) i posve očito zadovoljenu potrebu ljudi da iskoriste tu zelenu površinu za izležavanje i krajnje jednostavno uživanje.

Zabava, koja u Zagrebu u tom obliku izostaje, je bila upotpunjena programom samog otvorenja pa su tako prvi dan nastupili/program činili Komikaze [strip izložbom i prezentacijom], Aida Pašić [instalacijom "Volimo razlike"], plesna grupa Burka, Phantomimix, Porodica bistrih potoka, NK mj... Prikazan je i film Toma Gotovca "Dead Man Wlaking", kao i video rad Arme Tanović "Mahrem"...

FAKI je i ovaj put oživio grad i pokazao da se otvorenje festivala ne mora održati na zatvorenom i daleko od očiju šire javnosti, iako je ove godine prisiljen učiniti takvo što, no da i nije tako, ovo je uvijek bio prvi izbor - ulica. No, kada je to izbor onda nema razloga buniti se... Ovako, razloga je i previše.

Večer s Borom Leejem

BORE LEE: U KANDŽAMA VELEGRADA
(r: I. Ramljak, M. Kovač, K. Pauk, gl.ul: Boris Ivković, Ana Franjić, Mario Kovač, Krešimir Pauk, Bojan Petković, Cezar, Orfej, Hogar, 2003., 60 min, hrvatski)

Prvi i drugi dan prosinca u Zagrebu je obilježila svjetska premijera najnovijeg filma sinjskog kung fu majstora i najveće akcijske zvijezde domaćeg filma Borisa Ivkovića - Bore Leeja. Glamurozan dolazak glavnih glumaca (u nekoliko spačeka), crveni tepih, fotografi, kamere i ogroman broj fanova. Parodija na holivudske premijere je bila više nego uspješna.

Prvi dan je bio rasprodan, a procjenjuje se da je veći dio publike na kraju ostao bez karte i tako propustio mogućnost da tu večer pogleda film. Zato je projekcija ponovljena sljedeći dan, kada je posjećenost bila znatno manja i više je podsjećala na standardnu filmsku večer u Močvari.

No, kakav je zapravo film? Film je odličan! Religiozna kung fu ljubavna drama. Majstor borilačkih vještina Bore Lee iz Sinja dolazi u Zagreb s namjerom da nauči drevnu vještinu joge, kako bi se bolje opuštao i pripremao za teške borbe. Sretno se zaljubljuje u lijepu učiteljicu joge Anayogu, ali se istovremeno zamjera i zloj bandi, koja terorizira vlasnika kluba Močvara, kao i uostalom sve poštene stanovnike Zagreba. Pred Borom je izbor, da li će se pridružiti zloj bandi i izdati svoje ideale, ili će staviti svoj i Anin život na kocku u borbi protiv zločina. U krvavim okršajima s bandom Bore Lee će na svojoj koži osjetiti svu okrutnost života u velegradu...

Tko je Boris Ivković - Bore Lee?

Boris Ivković majstor je borilačkih vještina iz Sinja. Još od ranog djetinjstva maštao je o filmskoj karijeri i snimanju kung fu filmova, sve dok nije odlučio uzeti stvar u svoje ruke. Fasciniran Bruce Leejem, Boris 1993. uzima umjetničko ime Bore Lee i počinje snimati filmove sam. U posljednjih deset godina, do filma "U kandžama velegrada", Bore je snimio šest uglavnom srednjemetražnih filmova, za koje je sam napisao scenarij, režirao ih i odglumio u njima glavne uloge. Filmovi su snimljeni bez ikakvog budžeta, a dosad su s velikim uspjehom prikazivani u Sinju i okolici. Svi Borini filmovi su akcijske drame s obilatim korištenjem borilačkih vještina, što Boru čini jedinom i najvećom akcijskom filmskom zvijezdom u nas. Boris Ivković u svom gradu ima status legende, a malo pomalo posljednjih godina dobar glas o njemu proširio se cijelom Hrvatskom, uglavnom zahvaljujući filmu "Otrovne ruke", koji se prikazivao i u Močvari. "U kanđama velegrada" Borin je prvi film realiziran van Sinja, i prvi kojeg nije sam Bore režirao. Film je režirala, snimila i producirala (ponovo s budžetom od 0 kn) grupica filmskih zanesenjaka iz Zagreba, koji dosad nisu imali nikakvih filmskih kreativnih iskustava. U filmu se pojavljuje oko 40 glumaca, uglavnom potpunih amatera, iako ste vjerujem većinu njihovih faca vidjeli i čuli u nekim drugim ulogama na području alternativne kulture Zagreba. "U kandžama velegrada" je prvi Borin film koji je svoju svečanu premijeru imao van Sinja.
Dosadašnja filmografija Borisa Ivkovića - Bore Leeja: "U kandžama orla" (1993.), "Smrtonosna igra" (1999.), "Rušilački udarci" (2000.), "Otrovne ruke" (2001.), "Vrijeme velikog obračuna" (2002.), "Jači od bande" (2003.), "U kandžama velegrada" (2003.).

Interliberalna pušenja

piše: Robert Marić

Bio sam na Interliberu. Pozvao me je jedan od mojih nakladnika, Ivan Rast, da mu budem gost. Našao sam ga u šestom paviljonu, jedva, jer peti paviljon je bio rezerviran za face, za sve one zvijezde koje gledamo po čitave jebene dane i noći po TV-u, slušamo po radiju, gledamo po medijima.

Gledam te naše veličine kako sigurno koračaju paviljonom, osvrčući se gledaju li ih bijednici oko njih, snimaju li ih novinari. Puni sebe i svoje veličine i talenta i svega.
Tada mi je sve to bilo smiješno, ali izgleda ipak da je parcepcija događanja i osoba koje su u tim događanjima usko povezana s raspoloženjem, vremenskim utjecajima i ostalim zračenjima.

Jer, eto, večeras, doma, u Kaštelima, gledam dio Vijesti, govore o Interliberu i - opet, koga ćemo vidjeti, Radakovića (ma što je taj čovjek napisao, da se stalno slika i izjavljuje kako upravo završava roman ili tako nešto?), klasično - Jergovića, pa gospođicu Matanović, i pri kraju začinjeno barem snimkom Tomićeve knjige, kad već njega nema (a čovjek je doista genij).

I pitam se, tko tu kome puši? Tko tu kome daje, uzima... O čemu se radi?
Onda kažem - ipak tu netko nekome puši, na silu, a nije ni to lako.
Jebi ga, tako je uvijek bilo - i bit će.

Ma, ne kažem da su morali snimiti mene, ipak sam samo tri knjige objavio u dva i pol mjeseca, i dopustit ću si neskromnost - kad već mogu svi - ne baš loše, ali bilo je tu pisaca mladih, starijih, kvalitetnih... Koji ne puše, što li...

Drugačiji sajam knjiga

piše: markos

Tijekom godine se događa svega nekoliko velikih anarhističkih okupljanja vezanih uz knjige i izdavaštvo, a anarhistički sajam knjiga u Utrechtu zauzima važno mjesto među tim događanjima.

Govoreći o anarhističkim sajmovima knjiga, neizbježno je spomenuti kako je onaj u Londonu ipak najveći i prvi u nizu sajmova koji su nakon njega pokrenuti, ali i njime potaknuti. Niz sajmova koji se događaju tijekom godine se događaju u Londonu, Gentu, San Franciscu, Montrealu, Edmontonu (Australija), Torontu, Poznanu, Manchesteru i, naravno, Utrechtu.

Sajam knjiga je ipak sajam knjiga

Sajam u Utrechtu je ove godine obilježio petu godinu svog održavanja, a baš kao i svi ostali iz godine u godinu raste, te polako postaje važno mjesto okupljanja, prvenstveno europskih, izdavača i distributera knjiga slobodarske tematike. Možda je taj naziv slobodarstva primjenjiviji na sve sajmove, jer naslovi koji su zastupljeni na njima ne uključuju isključivo anarhističke naslove, unatoč činjenici da ih je moguće svesti i pod taj naziv.

Sajam se održava u kulturnom centru u Utrechtu, nedaleko od centra grada, a riječ je o prostoru koji nema neku određenu političku profilaciju, čime je puno pristupačniji širem krugu ljudi i samim time cijela manifestacija ima otvoren karakter, za razliku od nekih anarhističkih događanja koja su često zatvorena (uvjetno rečeno) za širu javnost. Naravno, autoru ovih redaka je ipak teško procjeniti koliko je točno ljudi posjetilo sam sajam, međutim, riječ je o velikoj posjećenosti. To se barem dalo zaključiti po gužvi koja se stvarala i smanjivala, ovisno o protoku ljudi, a ni sami izlagači (distributeri, knjižari, nakladnici) se nisu žalili na prodaju.

Riječ je dakle prvenstveno o sajmu knjiga, a tek zatim dolazi onaj pridjev anarhistički, jer razne krive interpretacije onoga što je anarhizam i tko su anarhisti i anarhistkinje nekoga može odvesti na krivi trag o tome što ovo događanje predstavlja. Štandovi, susreti i razgovori izdavača i distributera, izrazito prijateljska atmosfera i gomila prodanih, odnosno kupljenih knjiga. Moglo se pronaći gotovo sve - od antikvarnih naslova po izrazito niskim cijenama do većine suvremenih naslova koji se na ovaj ili onaj način bave anarhizmom ili anarhizmu bliskim temama. Na sajmu su sudjelovali ili bili zastupljeni: Active Distribution, AK Press, Anarchie is Orde, Anares Nord, Antipunx, De AS, A-Seed, Assata, Atalanta, Baalprodukties, Baskenland Informatie Centrum, Bad Ant, de Brandnetel, Dolle Hond, Fabel van de Illegaal, FAU, Fort van Sjakoo, Freedom Press, Insititute for Anarchist Studies, Nog Pas Gisteren (antikvarijat), NVV, Omslag, Organic Chaos Productions, Ravage, de Rooie Rat, Rosa, Silscreen, STIL, Syndikat-A, Trojan, Het Vervolg (antikvarijat), de Vrije Bond, Zwart en Rood.

No, dok prolaziš između dvije prostorije gdje su smješteni štandovi i pregledavaš na tisuće naslova i računaš koliko možeš potrošiti, naletiš na hranu skvoterskog "cateringa", izvrsna peciva s vegan namazima i povrćem, pohano povrće i kolače, uz koje možeš dobiti i kavu i odmoriti se. Zanimljivo je primjetiti da pušenje nije bilo poželjno nigdje osim u jednom malom prostoru kraj samog izlaza, gdje se gužvalo dosta ljudi, a to je bez ikakvih problema bilo prihvaćeno. Vjerujem da bi takvo što kod nas bilo teško prihvaćeno - čak je i na Interliberu nemoguće pronaći kutak gdje netko ne puši, unatoč svim upozorenjima o nepušenju u paviljonu.

Više od knjiga

Ipak, iako je prvenstveno riječ o sajmu knjiga, nisu samo knjige bile dostupne, već su tu bile i majice, bedževi i sve ostalo što upotpunjuje ljudsku potrebu za identifikacijom, ali i nešto znatno drugačije - kava, kao vrlo konkretan i praktičan proizvod. Da, kava i to iz Chiapasa, što predstavlja direktnu podršku jednog kolektiva iz Hamburga zapatističkim zajednicama u Chiapasu. Cafe Libertad Kooperative iz Hamburga uvoze kavu iz Chiapasa, te je u malom pogonu prže, melju, pakiraju i distribuiraju po Europi. Taj princip fair trade djelovanja (nasuprot free trade politike) je jedan od primjera na koji način se stvaraju konkretne alternative divljem, odnosno neoliberalnom kapitalizmu. Naravno, dobar dio novca zarađenog distribucijom te kave odlazi nazad u zapatističke zajednice, što je u odnosu na uobičajen način uvoza i prerade kave ogroman pomak, jer kod uobičajenog modela veći dio novca odlazi raznim kompanijama koje kavu odkupljuju u zemljama trećeg svijeta i zatim je plasiraju u "razvijene" zemlje.

Na sajmu su bili predstavljeni i trajni higijenski ulošci i tamponi, odnosno alternativa raznim proizvodima koji su dostupni na tržištu, a koji su isključivo za jednokratnu upotrebu.

Zapravo je šteta da ovakva okupljanja ne obuhvaćaju više male alternativne proizvodnje i ekonomskih modela koji stoje nasuprot svugdje prisutnog kapitalizma, međutim, to je često problem s mnogim anarhističkim projektima, koji su uglavnom okrenuti ukazivanju na probleme, no ne i stvaranju konkretnih alternativa i projekata koji bi u postojećoj društvenoj situaciji barem malo olakšali život. S druge strane, ovo je ipak bio sajam knjiga, gdje se možda može tražiti opravdanje za izostanak tog segmenta.

Popratni program

Oskudan, ali postojeći program koji je pratio sam sajam je iapk upotpunio cijelo događanje, pa smo tako bili u prilici pogledati video o kolektivu Food Not Bombs i djelovanju u Poljskoj, a ostatak programa se sveo na nastup anarhističkog zbora (praćenog harmonikom), koji je izvodio poznate melodije iz anarhističke prošlosti. To je bio romantičarsko-nostalgičarski trenutak, pjesme koje su obilježile razdoblja raznih revolucija i pokušaja proveđenja anarhističkih ideja u praksu, i koliko god mi se to u pojedinim trenucima činilo pomalo smiješnim, zapravo je bilo lijepo i sasvim prihvatljivo u datom kontekstu.

No, program nije bio ograničen na samo trajanje sajma, već je nakon zatvaranja štandova i zajedničke večere u kulturnom centru, preseljen u ACU, autonomni prostor u samom centru grada, gdje su nastupali De Kift. Riječ je o izrazito popularnom bendu koji je ipak nastao unutar skvoterske scene i zvukom podsjeća na The Ex, Dog Faced Hermans i Submission Hold (od kojih su neki mlađi od De Kift), a riječ je o kombinaciji jazz, noise, punk i etno glazbe, upakirane u logičnu cjelinu na izrazito zabavan način. No, ovaj koncert je bio poseban, jer su (osim standardnog koncerta) izveli i svoju operu (!?), koja je jako zabavna, a jedini (moj) problem je bila činjenica da je izvode na nizozemskom, pa sam trebao simultani prijevod i objašnjenja radnje. To, naravno, nije bila prevelika prepreka za dobru zabavu.

Nakon povratka

Događanja koja su organizirana na jednostavan način, a okupljaju velik broj ljudi i ispunjavaju svoju svrhu uvijek predstavljaju dobru inspiraciju, pogotovo kada je riječ o vrsti događanja kakvu nemamo kod nas. Teško je na papiru predstaviti tu atmosferu i sve ono što se događalo - naprosto neke stvari nije moguće opisati na odgovarajući način, a teško je spomenuti i sve detalje. Tako je, recimo, jedan od važnih detalja bio smještaj, koji se mogao rezervirati u hostelu koji vodi radnički kolektiv i koji je uvijek pun, jer je lijep, jeftin, usred grada i organiziran na potpuno drugačiji način od svega onoga na što smo inače naučeni. Tu je i izgled samog grada, atmosfera na ulicama i jedna drugačija kultura življenja, od koje smo ipak vrlo daleko, barem kada govorimo o široj društvenoj razini.

Sretno dijete

piše: markos

Oko filma Sretno dijete se digla silna medijska buka, a zagrebačka premijera je brzo bila rasporodana. No, karte se dalo ugrabiti na vrijeme i bilo je zabavno otići baš na premijeru...

No, krenimo od samog filma... Riječ je, naravno, o filmu koji ne idete gledati bez već unaprijed izgrađenog stava, gotovo s predrasudom, jer ste o njemu čitali, slušali, razgovarali uz kavu ili pivo i jednostavno izgradili određeni stav ili barem očekivanja. No, ništa od toga zapravo nije usporedivo sa samim gledanjem, kako to obično biva.

Očekivao sam tipičan dokumentarac, gotovo arhivski zapis, pomalo emotivno nabijen, no ipak pregled jednog razdoblja koje je ostalo zabilježeno u mom sjećanju iako sam bio tek klinac koji je postupno otkrivao svijet glazbe i mislio kako ću jednog dana biti velik i slušati baš to... Uostalom, i mama je slušala baš to, pa je bilo dostupno i prisutno u kući.

No, film je počeo posve drugačije... Igor Mirković, njegov klinac, on gleda slike i sjeća se... Film se tako i nastavlja, jer zapravo je riječ o njegovom pogledu na sve to što se događalo od samog kraja sedamdesetih do sredine osamdesetih. Bio je premlad da bi sam sudjelovao u tim događajima, no pozorno ih je pratio, imao svoje idole i uzore, glazbu, mjesto s kojeg je sve to promatrao i još uvijek premalo godina i hrabrosti da bi im se približio.
Totalno osoban pogled prikazan kroz film je odmah napravio jasan odmak od mog očekivanja, no to nije učinilo film lošim - možda je pomalo razočaralo moju želju da vidim još neke stvari u filmu, ali što je tu je, to je njegov pogled, ne moj...

Kroz film se provlače sadašnjost i prošlost, mlada i stara lica istih osoba, njihove želje i stavovi tada i danas... I dok s jedne strane sve to zvuči pomalo samoironično, kako je to Miljenko Jergović rekao prije samog filma, osjeća se snažna nostalgija, emocije vezane uz to vrijeme i osjećaj kako se više nikad neće ponoviti "a bilo je tako dobro".

Takvim osobnim pristupom se nije moglo napraviti grešku ili nešto propustiti, jer to je naprosto ono čega se autor sjeća i što je tada smatrao važnim, a mnogi poznati likovi su tijekom filma nadopunili njegova sjećanja i dali priči i njihovu stranu gledanja na sve to. Ipak, najzabavniji su arhivski snimci, koji puno govore o tom vremenu.

Film je, ukratko, odličan, uz jednu zamjerku - malo je previše mistifikacije oko Štulića, koja je donekle razumljiva, no opet pretjerana, jer čovjek je napravio svoje u svom vremenu i otišao, pa neka tako i ostane. Danas eventualno možemo pričati o njegovoj ulozi tada, no ne i dizati ga na razinu "velikog vođe" - poput "maršala", što je lako pripisati njegovom poprsju koje se provlači kroz film i koje završava na koncertu posvećenom Azri (onom velikom)...

Na samoj premijeri je bilo zabavno - generacijski šareno, od ljudi koji su bili akteri cijele priče, do jedne međugeneracije kojoj i sam pripadam, do onih koji se tada nisu ni rodili... Pivo u kinu, pivo nakon kina, koncert i stari hitovi, a sve skupa u SC-u, prostoru koju najbolje odgovara razdoblju koje se slavilo...

Pogledajte film, ovo je rijetka prilika da pogledate uistinu dobar domaći film.

   

 

 

na prvu stranicu